Čak i lošiji studenti, koji nisu baš redovno priustvovali svim predavanjima iz međunarodnog prava, a na ispitu se provukli sa tankom šesticom, da ih je neko pitao, prognozirali bi da će Međunarodni sud pravde odbaciti i hrvatsku tužbiu i srpsku protivtužbu za genocid. O expertima za međunarodno pravo da i ne govorimo. Tako je i bilo. Međutim, za odbacivanje hrvatske tužbe glasalo je 15 sudija, dvojica su bila protiv, dok je srpska protivtužba odbačena jednoglasno. U zasedanju MSP ravnopravno su učestvovali po jedan ad hoc sudija iz Hrvatske i iz Srbije. U odbacivanju hrvatske tužbe ad hoc sudija iz Hrvatske je izdvojio svoje mišljenje, dok je ad hoc sudija iz Srbije glasao i za odbacivanje hrvatske tužbe i srpske protivtužbe. Koji je od ove dvojice ad hoc sudija, Hrvat ili Srbin, dremkao na predavanjima iz međunarodnog prava, pogotovo u delu o genocidu, ili su moguće ovde u pitanju neki drugi, izvanpravnički, razlozi? Ako jesu, koji su?
Član 31. Statuta MSP utvrđuje proceduru koja svakoj od strana u složenijim parnicama omogućava da imenuje sudiju po svom izboru, ako sudija njihove nacionalnosti nije član stalnog sudijskog sastava MSP. Ad hoc sudije ravnopravno učestvuju u procesu i odlučivanju. Svrha ovog člana je da se ohrabre zemlje da pokreću parnice pred MSP i da se, preko svog predstavnika, uvere u pravičnost tog suda.
U skaldu sa članom 31. Statuta MSP Hrvatska je delegirala za ad hoc sudiju Budislava Vukasa, a Srbija Milenka Kreću. Obojica ad hoc sudija su profesori međunarodnog prava sa impresivnom bibloografijom i iskustvom. No. pre nego se osvrnemo na razloge zbog kojih su ova dvojica sudija glasali tako kako su glasali, da pogledamo zašto je MSP svojom presudom morao odbaciti i hrvatsku i srpsku protivtužbu za genocid.
“Zločin genocida u međunarodnom pravu mnogo je uže definisan (čl. 2. Konvencije) nego u svakodnevnom govoru. On zahteva određenu radnju izvršenja, poput ubistava, praćenu posebnom genocidnom namerom: da se ta radnja vrši radi (fizičkog ili biološkog) uništenja neke zaštićene nacionalne, rasne, etničke ili verske grupe kao takve. Dakle, genocid od zločina protiv čovečnosti ili ratnih zločina ne razlikuje broj ubijenih ili način njihovog ubistva, već isključivo mentalno stanje samog učinioca. Tzv. „etničko čišćenje“ tako ne predstavlja genocid, mada ga po pravilu prate ubistva, silovanja i drugi zločini, jer ga odlikuje namera proterivanja određene grupe sa neke teritorije, a ne namera njenog fizičkog uništenja ( paragr. 162-163 presude).
Sud po članu 9. Konvencije ima nadležnost da utvrđuje odgovornost država samo za genocid, ali ne i za druge zločine protiv međunarodnog prava, poput agresije, zločina protiv čovečnosti, ili ratnih zločina. Drugim rečima, srpskohrvatska parnica nikada se nije ticala odgovornosti za sukob u Hrvatskoj kao takav, ili nekakve ratne štete, već isključivo odgovornosti za genocid. Čim Sud nađe da neki konkretan zločin ne sadrži sve elemente genocida, on gubi nadležnost da utvrđuje odgovornost države za to delo (vidi paragr. 85-88 presude).” (Marko Milanović, vanredni profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Notingemu).
Dakle, ako su razlozi kojima se MSP rukovodio u svojoj presudi prilično jasni i pravnim laicima, zašto je onda hrvatski ad hoc sudija izdvojio svoje mišljenje i glasao da je hrvatska tužba protiv Srbije za genocide utemeljena u odredbama međunarodnog prava i Kovenciji o genocidu? Odgovor je jasan, da ne može biti jasniji. Budislav Vukas je, bez obzira na svoju stručnost i detaljno poznavanje međunarodnog prava, morao tako da glasa, jer mu u suprotnom ne bi bilo povratka u Hrvatsku, a bezbednost, i njegova i njegove porodice, sasvim izvesno bi bila ugrožena. Nažalost, Republika Hrvatska, iako članica EU, je država sa kratkom istorijom državnosti, a još kraćom demokratskom tradicijom, uz to utemeljena na ratnoj propagandi devedesetih kao dogmatičnoj, biblijskoj istini. Dakle, na lažima da je Srbija agresor, te da se u odbrambenom otadžbinskom ratu ne mogu počiniti zločini, a kamoli genocid.
Za razliku od ad hoc sudije Budislava Vukasa, sudija Milenko Kreća je i pravnik i čovek od integriteta. Galasao je za odbaacivanje i hrvatske tužbe i srpske protivtužbe, jer ni jedna ni druga nemaju utemeljenje u Konvenciji o genocidu.
Mene lično što se tiče, ad hoc sudiju Budislava Vukasa i njegove razloge mogu da razumem, ali nikad ne bih poželeo da mi takav sudija sudi. Njegov glas govori i o njemu kao pravniku, ali još više o državi koja ga je delegirala. Dočim, sudiji Milenku Kreći skidam kapu, i kao pravniku i kao čoveku. Verujem da mu nije bilo lako, tim pre što je poreklom iz Krajine, ali kad si sudija ne smeš da sudiš ni po babu, ni po stričevima.
………………
Beleška na margini: “Ad hoc” je latinski izraz koji znači “zbog ovog”, “zbog ove svrhe”, “naročito za to”, “u tu svrhu” ili “s određenom namerom”. Otud se čini da sudija Budislav Vukas svoju odluku može tumačiti u skaladu sa izvornim značenjem pojma “ad hoc” – reč je o pravdi, ne kao takvoj, već o ad hoc pravdi, onoj sa određenom, ciljanom, namerom.