Iskreno sam se obradovao uspehu koji smo postigli na nedavnom dvoranskom prvenstvu Evrope u atletici. Ne samo zbog toga što sam i sam bio atletičar, već i zbog činjenice da, imati atletske šampione znači imati sposobnu, zdravu i jaku populaciju. Nadao sam se da Ivana, Emir, Asmir, Jelača, Mihail... nisu usamljeni i da za njima dolaze nove generacije buducih šampiona.
Odmah da raščistimo, sportisti i treneri koji, isključivo zahvaljujuci ličnom entuzijazmu i energiji, ostvaruju ono čemu se ovih dana svi radujemo, imaju moje ogromno poštovanje. Samo oni znaju sa čim se sve bore i u kakvim uslovima rade. Olimpijski komitet i ministarstvo sporta, istine radi, omogućava adekvatne pripreme ovih sportista bez kojih bi bilo daleko teže i približiti se evropskoj i svetskoj eliti, ali ovde nije reč o njima. Ovde je reč o onima koji dolaze. Ovde je reč o sistemu koji stvara šampione i u potrazi za tim sistemom, naleteo sam na...pa blago je reći razočaranje.
Ivana Španovic je najbolja, mozda na svetu, ali druga najbolja u Srbiji skace u dalj više od metar manje od Ivane. Na nedavnom dvoranskom prvenstvu Srbije, za bronzanu medalju u ženskom skoku u dalj, bilo je dovoljno skočiti 5,55m. U ženskom skoku u vis,takođe za bronzu trebalo je 155cm. Sramno.
U muškom skoku u dalj, Ivana bi osvojila srebro, a trećeplasirani je skocio 6,74m. To se skace bez treninga sa 15 godina. Ja govorim o seniorima. Poređenja radi, nekada se nije moglo ući u finale bez 7m, a o medalji se nije moglo ni razmišljati bez 7.50m.
Aktuelni dvoranski šampion Srbije u skoku u vis skače 203cm. Gde je onih Topićevih 238m? Dva metra se skakalo u patikama i makazicama; za zagrevanje.
Na finalu Kupa Srbije 2014.,Tatjana Jelača je bacila koplje i bila prva sa 59.49m što je svetski vredan rezultat, ali je za bronzu bilo dovoljno 35,69m. Pa to se bez treninga baca i bez zaleta. Na istom takmicenju je Dragana Tomaševic pobedila u bacanju diska sa 59.35m, ali se na pobedničko postolje popela devojka sa 31.61m.Govorim o najboljem što Srbija ima.
Na državnom prvenstvu u skoku motkom za žene, prva tri rezultata su bila 3.20m,3.00m, 2.00m. Govorim o skoku motkom. Četvrte nije ni bilo.
Šampion Srbije na 100m trci 10.87s. Ovome ne treba ni komentar.
Nije ovo kritika atletičara ili trenera. Oni trče, skaču i bacaju najbolje što mogu. Ovo je stanje naše atletike u danima kada se njome najviše ponosimo.
Hvala bogu, imamo još i Emira i Miloša, pa mozemo da se nadamo nekim finalima, ali gde su ostali?
Atletika nije sport gde se jednom u 30 godina pojavi šampion sam od sebe, atletika je odraz sistematičnog ulaganja i rada, pre svega u školama, zatim u školama atletike, klubovima... Nisam siguran da li jedan klub u Srbiji može da se pohvali da ima komplentnu ekipu. Kakvu takvu. Da ima u svakoj disciplini bar po jednog pristojnog takmičara, a ne da nailazimo na rezultate od preko 20 sekundi na 110m prepone što je bilo četvrto mesto na poslednjem ekipnom prvenstvu Srbije. Za toliko sekundi je potrebno istrčati 200m da bi se ostvarila olimpijska NORMA. Doduše 200m bez prepona.
Da zaključim. Ponosan sam bio proteklog vikenda na Ivanu i Asmira. Ponosan sam na Ivanine suze tokom intoniranja himne u njenu čast. U tim suzama se nalazi čitav jedan život; život radosti i patnje. Nije lako baviti se atletikom u Srbiji. Samo ona zna šta je sve isteklo kroz te suze, ali neki od nas, što volimo atletiku, slutimo da se u tim suzama nalazi i budućnost ovog sporta kod nas.