Ovako me ispratilo iz neurohiruške klinike... "50 posto umre, 40 posto ostanu invalidi, a samo 10 posto prođe kao ti... zašto?... ja ne znam.. to zna samo "onaj gore".
Uskoro ce godinu dana, kako se TO desilo. Vratio sam sa službenog puta, oko ponoći. Jeziv bol u glavi. Znao sam odmah "šta je po sredi", naročito kad me je levo oko „otišlo".
Nije bitna bolnica, nije bitna Hitna pomoć, nije bitno što se dva dana nije znalo na koju ću stranu, nije bitno kako sam ozdravio.
Ne volim da pišem o sebi, ne umem da pišem o sebi. Još manje umem da govorim o sebi. Posao mi je da pišem o drugima, i šta se drugima dešava.
"Vi sta jako težak pacijent", rekao mi je profesor koji se borio sa mojim pritiskom. "Ništa ne govorite o sebi, ne znam kako Vam je."
Nije on jedini koji mi to govori. Pokušavali su i drugi, neki su odustali i otišli.
Ali sad mi je potrebno da govorim o sebi.
Po nekoliko puta na dan, pitam se, ne zašto mi se to desilo, jasno mi je zašto, pritisak, stres, danak profesiji, načinu života, već zašto sam preživeo? Živeo sam na Cafetinima, čak i danas ispadaju iz fioka, odeće.
Govorili su mi... nemoj... ali čovek je sujetan, uvek misli da najbolje zna. Pokušavali su da mi objasne da život nije samo posao, sujeta, nadmenost,,,
Muči me saznanje, koliko je u stvari tanka granice koja razdvaja da li si gore ili dole. Znam da pišući o ovoj temi, lako mogu da skliznem u kič ili šablon, neko mudrovanje ili što bi moj kum psihijatar rekao „Buncanje oko noćne posude", jer nisam navikao da pišem o sebi.
„Niko ne umire na tuđ dan", kaže mi osoba koja godinama pokušava da mi pokaže i objasni neke životne i bitne stvari, učeći me da život gledam kroz drugačije naočare.
Slušao sam ali nije dopiralo ni do mozga ni do srca. Verovatno namerno nisam želeo.
Ali posle puta kojim sam prošao, koji je bio „nit međ javom i nit međ snom", polako shvatam. Da li sam bio ponekad bezobziran? Jesam. Cinican? Jesam. Da li su me doticali nečiji veliki problem? Pa baš i nisu. Da li je sve bilo podredjeno karijeri? Jeste. Da li je zdravlje bilo pod razno? Jeste. Da li je sve trebalo da bude podređeno meni? Jeste. Da li sam se ponašao da sam ja centar sveta? Jesam.
Nadam se da sam danas drugi Čovek. Ne mislim tu samo na zdravlje, to je najmanji problem, to lekari više, manje, uspešno reše. U međuvremenu radili su mi elektro konverziju, osećao sam se kao u seriji Urgentni centar, kad bolesniku usled zastoja srca , daju elektro šok. Ali o tom iskustvu neki drugi put.
Sve to oko lečenja je prolazno, ružne stvari brzo zaboravim. Ostao je osećaj, da je sve moglo da se završi drugačije i kako to ne zavisi od nas samih, nego od nečeg neobjašnjivog. Da li je to bio sticaj okolnosti, ili su pomogle molitve , ili jednostavno tako se desilo, a nije moralo ili je moralo.
E to me je najviše uplašilo i porazilo. Kako je čovek bespomćcan u tim situacijama.
„Ostao si jer nisi sve poslove završio"... „Ostao si jer onaj gore čuva dobre ljude"... sve to teško prihvatam jer je nekoliko mojih prijatelja već umrlo, a isto nisu završili sve poslove, a neki su definitivno bili bolji od mene a više nisu živi.
Ne prihvatam ni „eto tako se desilo". U mom je duhu da u svemu tražim uzrok. To me sad "muči", svakog dana.
Dosta me promenilo. Bar se ja tako osećam. Nije to samo susret sa smrću. Bilo je za vreme mog službovanja u ratovima toliko prilika, kad smo se smrt i ja gledali "oči u oči", već saznanje kako je sve slučajnost.
Slučajno sam ostao živ, a nisam morao, slučajno sam bez posledica, a moglo je da ih bude.
Ne mogu da kažem da me je prosvetlilo u onom hrišćanskom duhu, pošto sam ateista, ali verujem u nešto, neznajući tačno u šta.
Promenilo. Ne znam još kako, ali jeste. Istina neku ljudi su mi već otišli, nemajući strpljenja da sačekaju, neki su ostali.
Bolje bi bilo sa sam bez pomoći bolesti spoznao neke stvari. Ne mogu da zaboravim, da je sve moglo drugačije da se završi. To me prati, svakog dana, svakog sata. Ponekad osećam kao da se to nije desilo meni vec nekom drugom. Kao u naučno fantastičnim romanima kad duh izađe iz tela i sa visine gleda sta se dešava.
Sve je stvar trena, treba uživati, biti svoj a u isto vreme biti čovek. To sad učim.
I sad verujem da kad budem odlazio, otići ću mirne savesti. Pre nešto manje od godinu dana, otišao bih ali sa nepravdom prema nekim ljudima. Sad bar imam vremena da to ispravim.
Mnogi ce biti iznenađeni ovim tekstom. Ali pre pisanja o politici, Premijeru, Opoziciji, televiziji, želeo sam da ovaj teret na neki način izbacim iz duše i podelim sa vama. Rekao sam ne umem da pišem o sebi, a još manje volim da pričam o sebi.
Šteta sto nisam neki bolji pisac, još bi i neki roman mogao da ispadne. A i zanimljiviji blog.