Ne verujem u zavere, u mitomanske orkestrirane kampanje i tajanstvene centre moći. Iskustvo me uči da se mnoge pojave za koje se stručnjaci ubijaju da dokažu povezanost dešavaju spontano i proizvod su haotičnog kretanja ljudi i ideja.
Evo jedan mali detalj. Prošle nedelje napisao sam na ovom istom mestu da Srbija treba da se ugleda na Japan i elaborirao zašto, da bi samo dva dana kasnije, japanski ambasador uručio pomoć zamašne vrednosti Vladi Republike Srbije. Neki komentatori na blogu odmah su pobedonosno istakli ovo kao krucijalni dokaz "zavere" u kojoj učestvuju Vučić, ambasador Japana i moja malenkost, a u cilju promovisanja daleke, ali nama prijateljske zemlje.
I sad kad bih rekao istinu, da je sve to bila slučajnost, koincidencija i sinhronicitet o kakvom je pisao Jung, a pevao Sting, niko mi živi ne bi poverovao. E, a zamislite kako je to u drugim slučajevima koji posmatrače mnogo više tangiraju, a u kojima sinhronicitet takođe zauzima važno mesto. Jednostavno, nema šanse da dokažete suprotno od onoga što naši paranoični umovi primaju zdravo za gotovo.
Jedna od tema u kojima sinhronicitet zauzima važno mesto jeste iznenadni poziv Haškog suda Šešelju da se vrati tamo gde mu je i mesto.
Poziv je isprovocirao haškog sužnja da "pametnije" iskoristi preostalo vreme, pa se bacio na jedini posao kome je oduvek bio vičan - na brukanje Srbije i kvarenje odnosa sa susednom Hrvatskom, uz dovođenje u opasnost preostalih tamošnjih Srba koji su i onako taoci hrvatskih ekstremista i njihove latentne žrtve.
To što je Šešelj oduvek bio političar destrukcije, samodestrukcije i neodgovornosti prema onima čije interesa "brani", njegov je problem, a ne problem građana Srbije, s obzirom na to da se njihovom voljom nalazi na marginama političkog života.
S Vladinim zvaničnicima sasvim je drugi slučaj. Neodgovornost ministra Vulina i onog ko pomenutog ohrabruje da izgovara somnabulije kojima šteti Srbiji, već i te kako jeste problem građana.
Zato oni, s pravom, odobravajući mudro i razumno smirivanje tenzija koje stigne od Vučića u izjavi tokom posete Slovačkoj, mogu da pitaju zašto taj isti Vučić pušta nesrećnog julovca da ruši teškom mukom popravljene odnose dve balkanske zemlje čije su međusobne relacije takve da ne može da ih opiše ni ono Fejsbukovo "It's Complicated". Ako ga premijer pušta da to radi, zašto ga pušta? Ako Vulin to radi samoinicijativno, zašto Vučić ne uradi jedino što bi dolikovalo - zašto mu ne zalepi jednu vaspitnu ćušku tako da mu više ne padne na pamet da zucne ni o čemu, osim o socijalnim davanjima (a i to samo ako mu tekst napiše neko ko se u to razume)?
Ako se odgovor krije u meandrima slanja ambivalentnih poruka različitim segmentima biračkog tela i ako se misli da se sme činiti uznemiravanje jednih da bi se zadovoljile strasti drugih, onda se zaista postavlja pitanje da li je skuplja dara nego mera i isplati li se klati vola zbog kile mesa. Kada, na koncu, čitava ta mentalna tarapana nekako ispuni dnevnopolitički cilj i eventualno postigne poen, tada se, u akumulaciji svakodnevnih negativnih utisaka, u iscrpljujućoj predstavi koju imamo pred očima svakoga dana, više ne zna ko je lud, ko zbunjen, a ko žrtva i jednih i drugih.
Kad Vučić sledećom prilikom bude javnim delatnicima rekao ono što je tačno - da su "Klub ljubitelja devedesetih" jer ne žele iz njih da izađu priželjkujući revitalizaciju tada utvrđenog šablona, po kome je vlast neumitno zla, a intelektualci vazda dobri, pošteni i slobodoljubivi i kad bude poentirao da oni, intelektualci, jednostavno ne mogu da podnesu da ih tamo gde su oduvek želeli da stignu vodi on - Vučić; neko će ga s pravom pitati: "A znaš li ti, Vučiću, kud nas vodiš? Da li si siguran da uz taj tvoj spinovljevog spina spin svi mi skupa s tobom, umesto u Brisel, nećemo stići na Guberevac?"
Objavljeno u Našim Novinama 4. 4. 2015.