Zgrada od četiri sprata, građena sredinom šezdesetih. Bez lifta, naravno, tome služi onaj peti koga nema.
Sad kad promislim, prizemlje bi, da nije bilo čika Raše i tetka Age bilo rezervisano samo za Lale: Adamove, Somborce, i one treće kojima sam zaboravio prezime.
Tetka Aga u stvari se zvala Agata i povremeno nas je čuvala kad su nam roditelji radili u istoj smeni. Pravila je najlepše i najizuvijanije slane perece za Svetog Savu i učila nas ponekoj nemačkoj reči.
Na prvom je živela teka Mila, udata za čika Jana. Jan je Slovak. Prekoputa njih živele su Verica i Ljilja, punačke devojčice, deca Blagoja i Nade. Makedonci. Njima smo jednom zapalili vrata prskajući čuvenoom "Crnom mačkom" preko plamena upaljača. Izbušena specijalka ne zaboravlja se lako.
Na drugom moj drug Momčilo, čiji su i mama i tata bili Ličani. Uvek glasni, ali tetka Darina štrudla sa makom vredela je to malo zagluhnutih ušiju. Moma je bio opičen načisto: crtao je haose koje je zvao karikaturama: iskežene face sa nosevima nalik velikim krompirima i retkima li mnogobrojnim zubima u ogromnim ustima; keserio se kao lud na brašno, izmsilio specijalni udarac u mišić na plećki koji je zvao "rebnen", ljubio je žabe, belouške i poklonio mi slepog miša. Nekad su on i njegova majka spavali kod nas jer je čika Pera, zvani Šraf, pio mnogo i stalno i nekad bio nasilan. Dok je imao snage.
Moma je u Londonu već 25 godina. Otišao je kod ujaka koji je tamo zapalio još '45, i iz nekog razloga nikad nije dolazio u Jugoslaviju. Posle je bilo nekih priča o nekom vojvodi Đujićiu, ali tada se to nije govorilo.
Na trećem je od značajnih ličnosti bio komšija Jozef, i on je stanovao tačno ispod nas. A bio je značajan po tome što sam ga se plašio, jer je nekada noću udarao drškom od četke u svoj plafon a naš pod u momentima kad su mu, kako je moj tata govorio, stanari u glavi igrali fudbal. Imao je, takođe, i prelepu a neobično tihu i plašljivu ćerkicu koja se zvala Anka. Anka je nekad sate provodila na terasi gde bi je on izbacivao zatvarajući vrata. Moja majka joj je na užetu u korpi spuštala sendviče, keks i mleko.
Na tom trećem živeo je i moj najbolji drug Dragan. Otac mu se zvao Mija i bio je naročito značajan jer je mene zvao "lafe", i zbog njega do petog osnovne nisam uspevao da se izborim sa time da se kralj džungle, u stvari, zove "lav". Majka mu je bila Mira a od Mariora, i učila nas da pijemo kafu i psujemo na rumunskom.
Tačno preko puta stanovao je čika Đorđe, čije je pravo ime bilo Georgios. Čika Đorđe Grk, to mu je bilo puno ime sa titulom. Sinovi Aca i Kosta bili su znatno stariji od mene, a Kosta mi je povremeno pozajmljivao svoj beli gramofon u koferčetu i uz njega singl ZZ Top na kome je a strana bila "Tush", a b "Blue jeans blues". I Santanu, gde je a bila "Samba pa ti" a b, valjda "Black magic woman".
Najbliže komšije bile su vrata do: tetka Ruža i njen muž čika Miša, koji se u stvari zvao Mihalj, i za nas čika Badža, jer je onako vazda ozbiljan služio za plašenje huncuta. Njihov unuk jedann je ovdašnji bloger koji na blog više ne zalazi ali hara tviterom. Dule, nihov sin pozajmljivao mi je album Prokol Haruma.
Današnji je dan bio dan jaja i kolača. Znam da nikad nismo volelei kad se Uskrsi poklope, to je siromašilo plen i smanjivalo broj praznika.
Najbolji prijatelj mog tate bio je čika Kasim i kod njega i tetka Feme išli smo najmanje jednom nedeljno. Usput, do njihvove sklepotine od kuće od koje je jedna polovina bila zidana a druga nadodavana od raznih materijala pribavljenih sa raznih strana i na razne načine prolazili smo pored još jednog Grka, čika Pere. Sa njim smo imali ritual. On je, naime, imao uvek po nekoliko koza. I kad god nas ugleda da prolazimo stazom (jer nije bilo ni asfaltiranog puta ni betoniranih trotoara) čika Pera vikne:
"O ćeš si ra?!"
odgovor je bivao:
"O ću si ra!"
"Odma dogje!"
I onda po kriška belog kozjeg sira i domaćeg hleba. Za usput. Kako je dobar bio taj sir...
Pored Kasima i Feme i njihove dece Veska i Vajde je stanovao čika Bengi koji je imao konja i kola i koji nas je jednom selio. Kod koga se u neko doba prelazilo na tablić, dok su mame ostajale da se bave dosadnims tvarima.
To da su Fahrudin i njegov otac Nurudin "muslimani" saznali smo tek nekih petnaest godina kasnije. Mislim, ništa nas manje nije boleo tuki zbog tog saznanja, al eto, pominjem.
Našeg Jovu smo zvali Zambija zato što je izgledao kao pravi Zambijanac, iako nije bio Zambijanac, nego naš pravi domaći Ciganin. Jova je bio sjajan fudbaler, njegov brat Pujke zamalo nije ušao u Zvezdu. Jova i Pujke su u već decenijama u beć, valjaju neku robu.
I Violeta je crmpurasta al nju nismo zvali Zambijanka. Njena mama je šest meseci, na zahtev razredne, dolazila u školu. Svašta joj se na tom putu, slušajući violetu, događalo. Na kraju kad je stvarno krenula slomila je nogu.
Ako je išta u toj Jugoslaviji valjalo - a valjalo je mnogo toga - bratstvo i jedinstvo bila je najveća i najplemenitija ideja na kojoj je ta država počivala.
Zato - živelo bratstvo i jedinstvo!
I dragi komšije, prijatelji, dragi ljudi - svima koji slave - srećan današnji Uskrs.