Teofil Pančić je u svom matičnom listu, pre neku nedelju, napisao nešto što mi je bilo indikativno za uvid u vibriranje građanske Srbije. Teofila pominjem jer je on jedan od retkih autora iz tog miljea s kojim se često slažem, a rado ga čitam i kad se ne slažem. Dakle, Pančić je rekao otprilike, nije mi tačan citat pri ruci, da je danas neprilično kritikovati Nikolića i da svako ko ima primedbi na vlast treba da ih adresira na Vučića. Ako to moja mašta nije nadogradila, ponudio je i obrazloženje u vidu tvrdnje da za kritikovanje Vučića treba stisnuti petlju, pa je takva kritika, u stvari, test, zaboravio sam čega tačno.
Pančić je inače novinar kome IQ dopušta da u svakodnevici čiji je hroničar može da pronađe finese, valere tonova i razlike u pojavama. I onda kad građanština džumle krene da podvriskuje jednu istu pesmu, Teofil često uspeva da ne bude deo falširajuće klape. Zato me je sad malo iznenadio. Pogotovo stoga što je list u kome piše poznat kao demokratsko i liberalno građansko glasilo, svoje naslovne strane, a bogami i unutrašnje, otvorio za promenadu promotera najkonzervativnijih političkih ideja, za homofobe, za evrohejtere, za šoviniste, kleronacionaliste... odjednom svi su oni dobri za list koji važi za branioca sasvim drugih vrednosti, samo zato što ti likovi imaju kao negativni fetiš Vučić Aleksandra.
Čemu ovo licemerje služi, mogu da nagađam. Ono što znam jeste da ovakva urednička vizija ide u korist stvaranja jedne specifično bolesne klime u kojoj se vrši razvrstavanje na jedne, dobre, pravedne, mudre i poštene - kraće antivučićevce, i one druge: botove, plaćenike, izdajnike opozicije, grejače klupe za ulazak u Vladu i ostali ološ.
Izgleda kao da su ljubitelji evroazijskih integracija u sedlu, samo ovog puta jašu skupa sa "belim listićima" kao organizovanim ekskretom ideje "svi su isti". I sad ovi prvi nastupaju uz prateće vokale ovih drugih, i uz vatreno odobravanje publike koja bi po svim pravilima psihohigijene trebalo da bude zgrožena.
No dobro, publika je publika. Ona razmišlja kolektivnom pameću u kojoj nema uvek prostora za preveliku mudrost i razum. Mene brinu oni koji formiraju kolektivno mišljenje. Tu pre svega mislim na slobodoumne ljude proevropske orijentacije - jednostavno rečeno, mislim na normalne. A ti normalni, ako bi samo par sekundi potrošili u razmišljanju o svetu koji ih okružuje, shvatili bi da predsednik koji piše neprihvatljivu i nerealnu platformu, ne samo što nema ambiciju da se kosovsko pitanje zaista reši, nego ima potpuno jasnu nameru da blokira evropski put Srbije. Pa kad onda i taj sasvim neupotrebljiv, ali toksičan dokument, natovari na leđa premijeru uz ponavljanje besmislene mantre Srbijanke Turajlić o tome da predsednik, zaboga, nema prava da se bavi politikom, onda svaki normalni čovek mora da se zapita da li je sve isto i da li su zaista svi isti.
Kad predsednik odbije da ode u Srebrenicu, odbijajući time da nastavi tradiciju distanciranja od najgoreg zločina u istoriji srpskog naroda, uspostavljenu time što je bivši predsednik u Srebrenici bio i 2005. i 2010. odajući poštu nevino stradalima, i kad i tu svoju obavezu natovari premijeru, čovek ne može da se ne zapita - da li je sve isto i da li su svi isti?
Lako je činiti popularne i prijatne stvari. Lako je otići na Kubu popravljajući bilateralne odnose sa zemljom sa kojom Srbija nema nikakve bilateralne odnose, a nema ni potrebu da ih ima sve dok zemaljska kugla bude okrugla. Lako je otići u Moskvu i sedeti na Crvenom trgu dok vojska paradira. To su sve događaji zgodni za slikanje i korisni za rejting. Otići u Potočare i sresti se s majkama Srebrenice nije ni prijatno, ni lako, niti donosi političke poene. Sastanci s Tačijem nisu ni laki, niti donose popularnost. Odlazak u Tiranu nije nimalo lak i ne samo što ne donosi poene, već ih kapom i šakom odnosi.
Dakle, i u politici je slično kao kod "Nektar" sokova - nije svejedno, i nikako nisu svi isti.
Objavljeno u Našim Novinama 23.5.2015.