Na tekst "Nema više ni levice ni desnice" objavljen u "Politici" i na blogu, u kome tvrdim da levica i desnica više ne postoje kao bitni i određujući politički pojmovi, namesto kojih imamo neka druga razlikovanja koja su bitnija, stiglo je dosta reakcija, različitih ideoloških predznaka, po novinama, blogovima i društvenim mrežama. Reagovala je žustro i radikalna levica.
Jedna od tih reakcija radikalne levice je ona mladog doktoranda sociologije Ivice Mladenovića objavljena u Politici 18.6. pod naslovom "Tu je i levica, a naročito desnica", koji u ime levice željne borbe, nastoji da pokaže da podela na levicu i desnicu još uvek postoji.
Ova reakcija zaslužuje odgovor. Mladenović smatra da levicu i desnicu treba „razmatrati pre svega u kontekstu odnosa snaga socijalnih slojeva u određenom razdoblju", što bi trebalo biti dovoljno da plamen razlike levice i desnice održi živim. Shodno ovoj logici, „donji" slojevi su prirodno levica, a „gornji" slojevi su prirodno desnica. Što je toliko pojednostavljeno i zbog toga neprecizno stanovište da ne odgovara ni istorijskim faktima ni trenutnoj političkoj situaciji u Evropi. Poznato je da su, kroz istoriju, najlegendarnije vođe levice potekle iz „gornjih" slojeva, bez obzira na to da li je reč o Marksu, Engelsu, Lenjinu ili Kastru, a da su, jednako tako, „donji" slojevi kroz istoriju puno puta bili spremni da podrže desnicu, svejedno da li su glasali za Musolinija, Hitlera ili nekog drugog „desnog" (a u suštini ideološki ambivalentnog) populistu. Neko „klasno glasanje" po kome bi „donji" slojevi u totalu bili uvek za levicu, a „gornji" slojevi u totalu uvek za desnicu iluzija je i ne odgovara faktima. Ne samo da ne odgovara istorijskim faktima, nego ne odgovara ni trenutnoj situaciji u Evropi i Srbiji. Ukoliko neko želi da insistira na podeli između kapitala i rada kao plodnoj, onda možemo reći da deo onih koji su protiv kapitala, a za rad, ne glasaju po pravilu uvek za neku pravovernu levicu, već nezanemarljiv broj glasa i za partije koje se nikako ne bi mogle nazvati levim u klasičnom smislu, poput npr. Šešeljeve, one Mari le Pen i niz drugih partija mutiranih ideoloških predznaka koji nemaju ništa s pravovernom levicom ili desnicom i koje upravo zbog toga manje ili više vešto koriste nezadovoljstvo političkim mejnstrimom. Zato je dominantna podela vremena u kome živimo na politički mejnstrim, tj. centar (levi i desni centar, koji su npr. u velikoj koaliciji u Nemačkoj) i na periferiju, odnosno marginu, koja je nezadovoljna tim centrom i koja je zapravo socijalni sloj kome ne odgovara trenutni poredak centra, ali koja nije isključivo „leva" ni „desna" u starom smislu te reči, već koja je spremna da podrži one koji, po mišljenju te margine, imaju realnu snagu da se suprotstave centru. Pa negde oni koji su protiv centra odnosno mejnstrima glasaju za Sirizu, negde za Podemos, a negde za Nacionalni front. Pri tome se ovi koji su protiv mejnstrima mešaju i sleva i zdesna, pa je Siriza formirala vladu s malom konzervativnom partijom i zove Putina za prijatelja, čelnik „levog" Podemosa šalje pozdrave papinim govorima, a „konzervativni" Nacionalni front hvata nezadovoljne glasove rada i radnika. Naposletku, papa Franjo je možda trenutno najuticajniji globalni političar koji kritikuje kapital, u ime rada. A on je papa i uz to je još i elitni isusovac, dakle ne može biti klasični levičar.
Svet nije tako jednostavan kako se to čini mladom levičaru Ivici Mladenoviću; u njemu razlikovanje levice i desnice više nema važnost, osim u uskim ideološkim kružocima. U svetu u kojem živimo klasična ideološka pitanja su zamenjena pragmatičnim ekonomsko-energetsko-bezbednosnim (čak i religijskim) pitanjima i u njemu postoje različiti geostrateški interesi. Kao što su postojali oduvek. Te interese mogu dobro razumeti i ublažiti posledice njihove borbe po sopstvene građane samo oni državnici i mislioci, nevezano za njihov nominalni politički predznak, koji shvataju realne vektore sveta u kome živimo i koji su raskrstili sa starim izbledelim predodžbama o levici i desnici kao bitnim konceptima.
Članak je objavljen kao polemika u dnevniku „Politika", 24. juna 2015.