Postoje momenti u ovom našem gradu kada se u gradu misteriozno otvore portali svetova i kultura i kada grad postane jedva velika i posvemašnja planetarna - Pachanga, жураја kolokvijalno.
Nedavno su nam bili drugari iz Hrvatske, naseljeni sada u Rijeci, inače rodom iz Zapadne Slavonije, iz dela koji je razoren bio ratnim sukobom. Nisu nikada bili u Srbiji, i o Srbima su se borili da ne misle onako kako im je okruženje nalagalo: kao o zlim ubistvenim četnicima koji haraju iza ugla spremni da ih pojedu i raščereče. Moji drugari pripadaju onoj generaciji koja je bila dovoljno stara da se rodi u Jugoslaviji, ali previše mlada da bi shvatila ratnu stihiju što im umalo nije razorila živote a jeste razorila okvire društva u kojem su otpočeli svoje mlade živote.
Tek, kada su sišli s druma, s ovu stranu Zapadne Civilizacije i Sveta, uprkos napetosti i uzbuđenim iščekivanjima da se dogodi najgore kada upadnu u ruke ovog genocidnog Naroda, drugari su našli nešto sasvim drugo - opušteni, srednjeevropski gradić, s prelepim ženama i nasmešenim momcima, grad dobroćudnih i pitomih ljudi, spremnih i ornih uvek za Pachangu.
Tako je bilo i ovih dana, na 15. godišnjicu Exit festivala. Grad i inače, kada ga obasja leto, deluje više kao nekakav mediteranski gradić, barem po velikom broju lepih ljudi i razuzdanoj dečurliji koji hrle kroz njega. Posednjih dana, od Zmaj Jovine, preko Trga Svetozara Miletića, kroz Jevrejsku, do Bulevara, Štranda i Keja, i naveče do Tvrđave, u celom gradu vlada festivalska atmosfera. Supruga, sin i ja smo sluhisti, i ćera je ali je još beba, i igramo se pogađanja koji jezik se čuje: hrvatski dijalekat, bosanski, makedonski, rumunski, poljski, češki, slovački, bugarski, holandski, engleski, hebrejski - dobro, to je lako za pogoditi! a ovaj čudni Brit akcenat - Oziji?! ne, JAR, Gibraltar, Irska, Španija, Portugalija... žur. Na Štrandu je ekstenzivna izložba savršeno izvajanih mladih tela (тата цуга ладног пива, и дискретно задиже под скровитим рејбанкама обрву на заиста складно обликована појединачна тела другарица странкиња ал' и домаћих). Zika, vops, Dunav, klinci i picigena.
Penjemo se gore. Mali entrilion ljudi. Ne pamtim da je ikada bio ovoliki gužvanjac. Možda samo na Prodidžiju 2007., kada je puklo obezbeđenje na Mejnu pa su jedno pola sata ljudi prolazili u talasu unutra. Jedva se proguravamo do kvote PROVERENO: šank-ekran-stejdž. U zraku omiljeni miris skanka. Počinnje Pachanga. Ples en dens, dram en zez, zvuk koji NS toliko voli: skapankericarege veselica. Jedini bedak ako se pripiša, pošto je put do klonja apsolutno nepremostiva prepreka, stoga racionalno s vopsom. Osmesi, đuskanjac. Sve te male, banalne stvari koje Mejn čine toliko veselim mestom na Planeti, a srpsku rokenrol publiku jednom od najveselijih i najinteraktivnijih u Evropi.