Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost, stara norveška poslovica.
I onda me je ta, kako će se kasnije ispostaviti srednjoškolka, ponudila bombonom. Kao i svako ko je uživao u srećnom detinjstvu, volim bombone. No ako uzmem jednu, na tanjiriću će ostati samo još dve. U suštini me baš briga, ko pre bomboni, njegova bombona, ali ceremonija prilikom ovakvih slučajeva zahteva snebivljivost. Kažem: 'ajde, možda nađem neko dete usput. Imam tu potrebu da zvučim duhovito, pokušavam da je se otarasim.
- Možda ono koje nosite u sebi, - odgovara mi, kako će se kasnije ispostaviti, srednjoškolka.
- Molim? - kažem samom sebi.
Ustvari, kažem "molim?" celom spoznajnom svetu. Da li je ispred mene srednjoškolka (kako će se kasnije ispostaviti), ili Yoda koji je uzeo obličje nekoga koji izgleda tako kao da će se kasnije ispostaviti da je srednjoškolka? Pažljivije sam se zagledao u devojku. Propustio čamac za koji mi je prodala kartu. Srdačno se pozdravio sa njenim ocem, očigledno ribarom koji se preko dana ispomagao radeći za žutu liniju na trasi za Adu. Odbacio pomisao da je (u sebi) nazovem Yoda, jer se nametalo ime Janja, ribara staroga kći. Kasnije će se pokazati da niti je čamdžija ribar, niti Janjin otac, a ni Janja se, očekivano, ne zove Janja. Kao što je čitalac već shvatio, takođe će se ispostaviti da pohađa srednju školu. Odnosno, pošto je raspust, da se krpi za džeparac radeći pomenuti posao. U trenucima predaha očarava odlomcima iz Riznice Mudrosti.
Možda i nije bilo toliko teško. Ipak sam se ispred prodajnog punkta pojavio vozeći poniku. Bilo kako bilo, da sam poslušao staroga ribara kći, bombonu bih pojeo na licu mesta, ovako sam sačekao da čamac pristane na suprotnoj obali. Da pišem haiku, sada bih napisao: kako je slatka bila ta bombona, i završio priču. Ali ne pišem haiku. Odvezao sam se do plaže u nejasno razdešenom raspoloženju, kao čovek kome su postavili zagonetku. Koja je počinjala da se odgoneta na žalu ispred kafića Na kraj sveta. Lepa Janja, ribara staroga kći je ustvari bila ista ona devojka sa Ipaneme koju nisam video šest godina. Koju sam prvi i poslednji put video pre šest godina, baš na plaži ispred kafića Na kraj sveta. Nije ni najmanje ostarila, naprotiv, čini se kao da se podmladila. Još više liči na sebe. Ima crnju kosu, kao na poznatoj slici. Ima zvezde u očima koje se, tipično za devojke sa priobalja, mogu videti i u uslovima obdanice, čak i na prisojnom delu plaže. Baš kao što ih se sećam, zvezda, same oči su možda malo tamnije nego što sam ih upamtio. Znači, sad radi kao prodavačica karata za čamac. I ide u gimnaziju. Svira gitaru. Trenira nešto, zaboravio sam šta. Voli da vozi bicikl. To sve nismo znali o devojci sa Ipaneme. Jer pre nismo pričali sa njom. I veoma je mudra, što smo naslućivali i ranije, ali ne i da je mudra poput Yode. I studiraće arhitekturu. U Norveškoj. Da li ćemo je ikada više videti?
Beleška na margini:
Ili će se ostvariti pomenuta Norveška parola, koju prilažem u originalu do koga sam došao uz pomoć google prevodioca.
Et folk som har en slik ungdom, trenger ikke bekymre deg for deres fremtid.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pesmu Lepa Janja (Ribara staroga kći) je napisao August Šenoa, rođeni Zagrebčanin - mada pravi pravcati Čehoslovak: otac mu je bio Čeh, a majka Slovakinja. Moja generacija ga je imala u planu i programu srpskohrvatskog jezika. Čuvaj se Senjske ruke. Seljačka buna. I, ispostavilo se, Ribara staroga kći. Pesma je najpre zaživela u Hrvatskom zagorju, gde su je smatrali narodnom. Ne zna se ko je (navodno izvesni Vjekoslav Pavliša), ni tačno kada od nje napravio tzv. muzički komad, na melodiju nekog valcera. Pesma se vremenom primila na celom jugoslovenskom prostoru. U Dalmaciji je nazivaju tradicionalnom dalmatinskom mada se tragičan događaj opisan u pesmi, u kome se pominje ribarska mreža, odigrao na Savi, u Zagorju i Zagrebu sa više smisla zagorskom odnosno zagrebačkom, a pevali su je i Cune i Bajaga, između mnogih drugih. Pesma se na albumima i koncertima pevala uz na primer Miruj, miruj srce moje, ili Tiho noći moje zlato spava, ili Kad bi ove ruže male, itd, takozvane starogradske pesme (i romanse). Ali ju je pevao i Džoni Štulić, velemajstor obrada, u što se mene tiče najboljoj verziji ove pesme. Uz, naravno, Old Fisherman’s Daughter Duška Gojkovića, koji ju je preveo u svet džeza. Zanimljiv je muzički put ove pesme: istrajavla je kao valcer, ali je u džez ušla kao deo fuzije onoga što se naziva world music i džeza, a što su naši džezeri, sa upitnim rezultatima, no uz časne izuzetke i povremene bljeskove kakva je Gojkovićeva verzija Ribara staroga kći, umetali u džez kao spoj balkanske narodne muzike (kakav valcer, kakvi bakrači) i džez nomenklature. Za kraj, osim veze preko džeza, ribara staroga kći i devojka sa Ipaneme imaju ponešto zajedničkog i u opisu.
…pune usne
…vitak stas
…bistre pči
…milen glas, kaže Šenoa, a Vinicius de Moraes (tekstopisac Devojke sa Ipaneme):
Love and tender, sweet and lovely, što je u suštini ista stvar.