Gost-autor Voki Vasić
Pitao me prijatelj kakosamštaradim. Ništanaročito kažem i, mimo običaja, prosto da ispadne da se i meni nešto zanimljivo dešava, požalim se kako imam trivijalne petljancije s produženjem lične karte. Da sam upao u zavrzlame jer greškom u policiji nisu skenirali krštenicu nego dva puta državljanstvo, a ne primaju krštenicu koju sam imap jer nije ružičasta i holografozna, pa kad sam vadio tu, propisane boje, opet su nije valjalo jer sam poverovao sajtu da mogu onlajn da je izvadim, pa sam posle još, da ne čekam u policiji, smsom prema uputstvima zakazao podnošenje dokumenata, ali sam ipak čekao da me prozovu i još su vikale na mene šalteruše policijske i sve tako, znate već. I još sam mu ispričao kako se bakćem sa autolimarom jer je u moj auto udario tramvaj – imao sam zelen prolaz na levo a on imao prolaz pravo, pa sam ga isekao, a tramvaj ima uvek prednost, pa vikao na mene tramvajdžija što ne gledam, tražiće kaže da prave malo veće tramvaje da bih i ja mogao da ih ponekad vidim i sve tako, znate već.
Pa što se njemu nisam javio – prekori me prijatelj – on bi mi sve sredio, ima ljude u policiji, osiguranju, auto-kući tojitoj, sve bi bilo gotovo za jedan dan i ne bi me koštalo i sve tako, znate već. Nije ništa u tom smislu eksplicitnuo, prijatelj mi je, ali je ipak učinio da se osetim doponiženo, kao gubitnik, pripadnik inferiorne grupe nesposobnjakovića i čekača u redovima, gledača leđa onih sposobnih koji ulaze prekoreda uz plašljivo i jalovo gunđanje gomile luzera i sve tako, znate već. Celog života povremeno srećem takve ljude, još od škole, na fakultetu, u vojsci, na poslu, kod lekara, i uvek mi oni indirektno pokažu kako su sposobniji i veštiji i da treba da se prilagodim stvarnosti. Pogledaj gde živiš, kažu. I ja svakiput pogledam. Nije da ja ovde sad otvaram neka etička ili filozofska pitanja, daleko bilo, kod nas se etika i filozofija smatraju štetnim po zdravlje, kao kupanje i otvoren prozor, znate već. Ne, samo hoću da ispričam, tekdamiprođevrijeme, kako onomad reče Arsen. Nešto mi tako došlo, znate već. A-ha.
Ovog puta, iako to ne radim uvek, kažem ja svom prijatelju da mu zahvaljujem, ali da ja prosto nisam tako vaspitan (dodam: možda je to pogrešno). Ne umem to, neprijatno mi je, a i kako da posle uzvratim za uslugu? I još kažem kako su me uvek učili da je časno probijati se kroz život sopstvenom snagom i disciplinom, bez korišćenja nedozvoljenih prečica i tuđe pomoći. I bez roptanja. Tu me on onako pogleda, znate već, pa spusti oči ka zemlji, pa opet digne pogled i uskliknu: „Isto i ja, ja sam sve u životu postigao sam-samcit, niko mi nikad nije pomagao...“ I onda zastane, vidi da se zaleteo, pametan je moj prijatelj, pa gledajući u stranu tiho kaže – one važne ljude u policiji i drugde, što sam ih pominjao, to nikad ne koristim za sebe, nego samo kad treba da pomognem svojim prijateljima. Pa ga ta nova ideja ponese, i življe doda kako je on tako mnogima pomogao, a baš su se neki bili uvalili, eto na primer onaj.., ali ja ga već više nisam slušao.
E sad, da ne mislite da ja mislim da vam ovde prodajem priču kako sam ja jedan immakulantan čistunac, poštenjačina, budala i principijelac, moram na vreme da kažem da je i s moje strane bilo čisto foliranje, odnosno da sam izabrao taj tekst glumačke role zato što je moj prijatelj prvi uzeo onu drugu ulogu. Sam je izabrao i stranu i da prvi servira. A ja sam samo izjednačio, izbarabario, deuce u tenisu, no advantage... Čovek mora tako da odigra s iskrenim drugarom. Ne možete pravog prijatelja ostaviti u uverenju da vas je ponizio pa da se posle zbog toga loše oseća. Prijateljstvo mora da se gaji, održava al pari i sve tako. Znate već.