Kod nas se već vekovima raspravlja od intelektuacima u politici. Još od vremena kada je Dositej ušao u Karađorđevu "partiju", a hromi Vuk u "partiju" kodže Miloša, razmišljale su umne glave da li da se hvataju u vrzino kolo politike ili da ostanu na divanu, sve duvan pušeći. Pa su one umne glave koje su ostale na divanu duvan pušeći ocenjivale one druge umne glave koje su se uhvatile u vrzino kolo političestva. Većina ovih rasprava i ocena je bila jalova, a tek pokoja je gađala metu, jer se o ovim stvarima i ne raspravlja, nego se lepo pokažu u vremenu svačiji rezultati - to jesi, to nisi, ovo si mogao, a nisi hteo, ovo si hteo, a nisi mogao da uradiš. Većina ovih rasprava je počivala i dalje počiva na pogrešnim pretpostavkama.
Najvažnija od njih je da je intelektualac neki marsovac, biće sa druge planete, koje vlada ezoteričnim znanjima i koje je iznad ubogog puka baš zato što je tako dobro potkovano u onim umnim i para-umnim veštinama u kojima običan puk nije. No, intelektualac je (bez obzira što mnogi od "intelektualaca" mislili o sebi), tek običan čovek, ni bolji, ni lošiji, od drugih ljudi. Otuda - kao što ima dobrih i loših ljudi, doslednih i nedoslednih, džabalebaroša i marljivih pčela, jednako tako ima i intelektualaca koji više valjaju i onih koji manje valjaju, posmatrano čisto sa ljudske strane nekog arhetipskog univerzalnog morala, koji je bio na snazi u svim vremenima i koji i najneobrazovaniji čovek dobro oseća i ocenjuje. Dakle, da bi ocenili nekog intelektualca, kao i bilo kog "običnog" čoveka, važniji je karakter nego broj pročitanih knjiga. Bilo je i biće genijalaca rđavog karaktera, kao što je bilo i biće jednostavnih ljudi dobrog karaktera. Dakle, kad ocenjujemo "intelektualca u politici" ne ocenjujemo "intelektualca" (kao marsovca i ezoterično biće) već ocenjujemo naprosto čoveka. Otud je sa intelektualcima u politici kao i sa svim drugim ljudima - neki nam se sviđaju, neki nam se ne sviđaju. No, ne lezi vraže, odvajkada postoje neke zajedničke osobine onih ljudi koje "varimo" od onih koje malo slabije varimo, bez obzira da li su intelektualci ili ne, da li su u politici ili uređuju baštu. U svim vremenima, mera ocene čovekovog karaktera je pre svega - što je spreman da žrtvuje za ono u šta veruje. Onaj koji nije spreman da žrtvuje bilo šta, zapravo i ne veruje u bilo šta, pa su mu ništavni i rezultati. Prvi hrišćani nisu bili političari ni intelektualci, ali su srušili Rimsko carstvo, jer su imali nešto (nekoga!!!) u šta su verovali i jer su se ponašali u skladu sa onim u što veruju. Eno i danas su hrišćani i sve njihove (naše) crkve retke institucije koje traju hiljadama godina, dok su propadala carstva, rušile se države i stropoštavali se veliki diktatori. No, nije dugačije ni sa ostalima koji su ostavili trag u vremenu. I Muhamed i njegova u početku mala družina su podnosili svakojakog jada, sve dok konačno nisu ubedili divlja arapska plemena da im je bolje živeti uredno, nego divlje, a opet su to uspeli upravo zbog toga što su živeli kako su propovedali. I u politici i sa političarima, bez obzira što se nekome ova teza može učiniti apsurdna, će biti isto kao i sa ovim arhetipskim prorocima i zakonodavcima. Jednostavno, ljudi gledaju što radiš, kako se ponašaš, šta žrtvuješ za svoje ideje, da li si kukavica, da li si hrabar, da li uopšte živiš u skladu sa onim što "propovedaš". De Golov ministar kulture, neobični pisac Andre Malro, pre nego što se dohvatio fotelje je sa ovim ratovao u Pokretu otpora tokom Drugog svetskog rata. De Gol i Malro su svoje stavove svedočili primerom. Stoga prvi ostaje arhetipom savremenog državnika, a drugi (i pored burne, veoma neobične i ponegde protivrečne biografije) arhetipom časnog intelektualca, obojica ništa ne tražeći od svoje države, a dajući joj sve.
I tu dolazimo do suštine priče o intelektualcima (i ne samo njima) u politici, kod nas i svugde. Vizije i ideje su lepa stvar, ali ih treba svedočiti konkretnim delima i načinom ponašanja.
Članak je objavljen u dnevnom listu „Politika"