Pred prve višestranačke izbore u Srbiji, 1990. godine, tamo negde krajem septembra i početkom oktobra behu po prvi put utvrđena pravila predstavljanja stranaka na Radio televiziji Beograd koja će kasnije menjati imena i nadimke.
Od opozicionih stranaka prvi se predstavio SPO. Vuk Drašković je bio znojav, kosmat i dekoncentrisan dok je odgovarao na rutinska pitanja voditelja. Šešelj je, za razliku od njega, bio ogromno iznenađenje. Došao je u studio direktno iz zatvora u kome je bio ne sećam se tačno zašto. Bio je osuđen na par meseci Padinske Skele i to je bio povod da njegovi aktivisti dele letke u podzemnom prolazu na Terazijama. Na njima je bila Šešeljeva slika i natpis: "Dr Vojislav Šešelj, borac za ljudska prava". Moja majka je došla kući noseći letak i rekla: "Bože, šta rade ovom čoveku!"
Borac za ljudska prava u tom je trenutku bio predsednik Srpskog četničkog pokreta, i kao takav sedeo je u studiju krotak, fin, obrijan i uredan i bez želje da se žali na svoje tamničke dane, obrazlagao je program svog pokreta pobravši instant simpatije ogromnog broja ljudi koji su očekivali čudovište sa dve glave.
Tih dana smo se sa Zoranom Đinđićem, dogovorili da za predstavljanje DS-a napravili desetominutni film kojim bi emisija počela. Radili smo ga u AVC-u koji je bio lociran u zgradi Doma pionira u Takovskoj. Bilo je veče, bili smo tu Tucko, Srđan Šaper i ja, montažer je bio Zoran Ćorković Ćora, ispred DS bili su Zoran, Marko Janković i još jedan, ne sećam se tačno ko.
Srđan je režirao. Prvo je od nekud izvukao snimak izvođenja Bramsove Mađarske igre u izvođenju Berlinske filharmonije. Gudači su mahali gudalima sa specijalnim energetskim nabojem. Onda je nakalemio na njih nekog srpskog seljaka sa šajkačom koji ide u šumu, po snegu, da nabere badnjak.
Meni je kombinacija Bramsa, badnjaka i nemačkih violinista bila fenomenalna. To sam glasno izgovarao. Marko Janković me je čudno gledao. Dobro smo se znali. Idoli su gostovali u njegovoj kultnoj emisiji "Od doručka do ručka" na radiju Studio B. Bilo je to važno gostovanje. nekad je i radio bio moćan medij.
Onda smo u emisiju umontirali nešto što je trebalo da bude "mina", snimak incidenta koji se desio mesed dva ranije, kada je policija napala grupu demonstranata iz DS ispred Takovske 10 kojom je prilikom i Borislav Pekić zaradio nekoliko udaraca pendrekom po leđima. To je neko snimio, a snimak nikada nije bio emitovan. Bio sam, naravno, prisutan na tom događaju. Stajao sam odmah iza Đinđića kada se advokat Ninković popeo na žardinjeru ispred glavnog ulaza u Televiziju s namerom da se obrati skupu od par stotina ljudi. Zoran je imao minđušu i mali perčin na potiljku. Onda je neko krenuo da urla. Policajci su jurnuli u trk ka nama, odozgo, od Glavne pošte, pa smo mi bežali nizbrdo. Tu sam naučio da kad se trči u gomili sigurno će ti neko nagaziti na cipelu i smaknuće ti je. Onda ti moraš da zastaneš da je obuješ, a tu će na tebe natrčati onaj iza i srušiće te ili zgaziti. Zato u takvim slučajevima pojedinac mora hitro da se usami hvatajući bokove, džepove prostora između parkiranih vozila, ulaze u zgrade, bilo šta samo da izađe iz reke koja trči.
E, snimak tog događaja ušao je u predstavljanje DS, sve sa policijskim pozivima na juriš i Bramsom u pozadini.
Potom su umontiravane scene sa Skupština DS, mahom iz Doma omladine. Zoran je sugerisao Srđanu da stavi više kadrova sa Mićunom, a manje sa Koštunicom i Čavoškim. Marko Janković je sugerisao da bude više Vojislava i Čavoškog. Izgovarao je njegovo ime sa akcentom na čavo.
Sutradan uveće desi se i to prvo predstavljanje DS na RTB. Bude naša Mađarska igra, seljak na skijama, Pekićev pendrek, ČAVO-ški i sve redom. Potom desetak najviđenijih demokrata za stolom frontalno postavljenim prema kameri, Mićunović, Đinđić, Koštunica, Mile Perišić, Rade Stojanovič. Ivan Vujačić...
Kad se emisija završila Srđan i ja se nađemo u gradu, i nekako nam se veče nije otvorilo, neka fjaka je vladala i mi, kao, ajde da svratimo u Klub književnika, da vidimo šta ima.
Puna kafana, ona prva prostorija dupke puna, uđemo u onu drugu, levo, takođe bez praznog stola, kad na dnu sale, u čelu astala, licem prema nama, ustaje Mićun raširenih ruku. Srđan i ja, zbunjeni, zgledamo se, ne razumevajući sta se zbiva, a onda tek shvatimo da smo upravo mi ti koji su izazvali oduševljenje predsednika DS. Cela kafana se utišala i gleda u nas. Tačno se videlo da se ljudi pitaju što li su ova dva tipa izazvali ovakvu pažnju čuvenih opozicionara. Pozove nas Mićun za sto i mi se pridružimo društvu koje je posle emisije na televiziji nastavilo druženje.
Emisija koju smo montirali bila je jako lepo primljenja, dopala se se svima za stolom, pa su nas gledali osmehujući se.
To je veče bitno uticalo da se Srđanov i moj renome u Klubu književnika bitno poravi i da u nekim delikatnim trenucima u budućnosti lakše dođemo do stola, što jeste zanimljiva, ali je neka sasvim druga priča.