u nekom freaky smislu, kao kada pokušavaš da se poistovetiš s neprijateljem da bi razumeo na koji način on, neprijatelj, razmišlja i oseća, momci iz Globalnog Džihada me fasciniraju -
uspeli su sa par visokoprofilnih akcija, s prvorazrednom žrtvom i hrabrošću, protiv enormnog sistema nadzora, kontrole i moći, uprkos izvesnosti krajnjeg smrtnog ishoda svojih dela, da ostvare te akcije i preko noći postanu idoli Muslimanske Ulice.
mejk no mistejk, ovi klinci jesu idoli svoje Ulice, svi su u poznim tinejdž ili ranim dvadesetim godinama, ovi klinci jesu izrasli u uslovima obespravljenosti Ulice, ne boje se Smrti, ne boje se batina i na određeni bizarni način oni to rade, možda i više od svega, upravo da bi dobili priznanje od svoje mlađe braće i dolazećih generacija, makar samo i u što većem broju lajkova na društvenim mrežama gde ostavljaju snimke svojih operacija.
i ja bih gotivio Isis i u njihovim ratnim uspesima protiv entrilionski jačeg neprijatelja bih nalazio satisfakciju da sam odrastao kao Musliman, na bosanskoj, palestinskoj, turskoj ili arapskoj Ulici. išao bih u džamiju i divio bih se inspirisanim govorima sveštenika koji nas pozivaju da damo sve od sebe, i živote ako treba, u borbi protiv
Velikog Deđala.