Mutna zora nakon besane noći uz kišu koja se kao suze niz prozore cedila nagoveštavala je tužan, tmuran dan. Ružan i memljiv, i zato još podesniji za scenografiju onoga što je pisano da se desi i što ima da se zbude.
I desilo se: Srbija se odrekla divnog čoveka, velikog humaniste, sjajnog privrednika i nenadmašnog ministra, Bratislava Bate Gašića Santosa. Kakav je to čovek, kakav kolos, kakav trudbenik, prijatelj, brat, muž, kolega, naučnik i državnik slušali smo satima od njegovih partijskih drugova i Vučića samog. O njemu i zlikovcima, prostacima, moralnim krpama i čudovištima iz opozicije i medija, vazda žednih krvi takvih mučenika koji bez glasa i hropca stradaju za otadžbinu.
Tako su se grdno prevarili oni koji su očekivali da će se govoriti o prostaku sa falsifikovanom diplomom, štetočini zalutaloj na mesto ministra koja u jednoj rečenici uspe da mufljuski unizi medije i žene. Da se prikaže kao antidemokrata i kao vulgarni seksista. Ne: umesto toga dobili smo takmičenje u recitovanju oda i panegirika hodajućoj metafori palančke bahatosti. No ni to nije bilo sve, i to je bilo malo.
Predsednik vlade lično, uz pomoć dva Ruzvelta, jednog Vebera i jednog De Sent-Egziperija uzeo je na sebe da uz sasluženje Babića, Marijana Rističevića i prepoštene Maje Gojković održi pedavanje o pristojnosti. Ni manje ni više.
A onda se desio tvit:
Zgroženi vazduplohovac i družina čiji je maternji jezik kočijaški a daijalekt govor mržnje skupila se i zajedno sa takođe zgroženim koalicionim partnerima naspustila salu. Valjda da ne bi morala i dalje da čita tvitove, šta li?
Kakogod, neko bi, ko nije sklon vladajućoj eliti Srbije rekao da je kurva u oku posmatrača. A da se tvit, kad je prepoštena Maja Gojkopvić u pitanju, odnosio na desetine miliona evra koje je koštala grad Novi Sad kao njegova bivša gradonbačelnica; ili na njenu sklonost da menja poliitčka mišljenja i političke partije idući s kolena na koleno kao narodna pesma, što reče Radovan III?
Svejedno, potpuno spontano a po scenariju koji je predviđao i učenje napamet izreka pomenutih političara, pisaca i filozofa, Aleksandar Vučić ostao je u sali pred krvožednom opozicijom. Sam protiv svih, smiren i pristojan da tihim glasom punim spokoja objasni da mu niko ništa ne može.
A u komediji/tragediji/farsi/ vodvilju u kome Vučić drži vakelu o pristojnosti, Maja Gojković o poštenju a Marijan Rističćević o kulturi zaista je potpuno nebitno šta su opoozicioni poslanici govorili, a govorili su odlično, većinom.
Tako je kampanja za aprilske izbore u Srbiji počela skupštinskom komemoracijom živom čoveku. A opet, ovolika količina političkog ludila možda pokaže da su zvona zvonila sasvim nekom drugom.