Srpsko društvo se doslovce raspalo. Političke stranke obesmislile su demokratiju, ekonomisti ekonomiju, ljudi u kulturi više ne veruju u vlastitu misiju a novinari u moć medija da išta menjaju. U tom kontekstu, oproštaj od Nebojše Popova oproštaj je sa jednim od poslednjih predstavnika generacije javnih intelektualaca koji su verovali u vlastitu društvenu ulogu. Koji nisu tražili smisao već su ga stvarali ― ubeđeni da će naše društvo biti upravo onakvo kakvi smo i mi u njemu. Koji nisu pasivno prihvatali mišljenje većine. Koji su postavljali pitanja. Izražavali sumnju. Apelovali. Protestvovali... Jednom, kad opet rešimo da postanemo društvo, toga ćemo se svakako setiti ― do tada, putujte gospodine Popov u vašu Republiku...
Otegao se život rečenica je kojom Nebojša Popov započinje svoju političku i životnu ispovest Kako smo dospeli dovde (Sećanja 1939-2015), a kako sa sećanjima obično biva, posebno ovakvim povodima, u fokusu je uvek ličnost onoga ko se seća pa bih svoju pažnju usmerio najpre na ličnost autora, zatim na to ko smo i kakvi smo to mi, gde smo stigli i na kraju pokušao da naznačim da li uopšte postoji izlaz iz ovoga u šta smo zabasali.
Ključni pojmovi koji sintetišu različita društvena, politička, naučnička i intelektualna opredeljenja, gledišta i stavove Nebojše Popova svakako su pojmovi Republike i Slobode. Mislim, naravno, i na republikansko političko uređenje ali i naziv najozbiljnijih novina koje smo ovde uopšte imali, list Republiku kao Nebojšino životno delo. E ta Republika koja u svom zaglavlju ima odrednicu: Glasilo građanskog samooslobađanja — Protiv stihije straha, mržnje i nasilja jedna je od ključnih platformi na kojima se u poslednjih dvadesetak godina formirao, edukovao i ohrabrivao ovdašnji Građanin. Reč je o onoj vrsti javnog delovanja koje proizvodi političku zajednicu — pošto je upravo Građanin onaj koji Republiku čini mogućom. Građanin shvaćen kao aktivni subjekt a ne kao pasivni objekt (ovdašnje) politike. Neko ko je doslovno ovistan o postojanju Slobode, i ko je bez obzira na cenu spreman da brani svoju Republiku i vrednosti na kojima ona počiva. Građanin je onaj koji bez hleba i Slobode jednostavno ne može.
U zemljama s nerazvijenom demokratijom, poput naše, Građanin je najveći patriota. On je taj koji prvi izvikuje čuveno NO PASARAN kad god mu je ugroženo lično, ili pak dostojanstvo društva u kom živi. A dostojanstvo jednog društva meri se njegovim Slobodama. Zato je preduslov Slobode povlačenje jasne granice koja sprečava samovolju i bahatost bilo koje vlasti. Razmicanje i stalno širenje prostora Slobode, kao preuslova demokratskog razvoja srpskog društva, tema je kojoj je gospodin Nebojša Popov posvetio vlastiti život.
Jedan od ključnih trenutaka tokom kojih Sloboda zadobija i osvaja pravo građanstva na našim prostorima, Popov vidi u čuvenoj 1968. i događajima koji su se odvijali oko i povodom nje. Takođe, 1968. ključna je i za praćenje istorijskog kontinuiteta straha od društvene alternative kao konstante političkog delovanja ovdašnjih vlastodržaca. Kao sociolog, on je ubeđen kako je traženje i stvaranje alternative osnovni zadatak društva.
Nebojša Popov na vlastitom primeru demaskira i mit o neprijatelju na kom tradicionalno počivaju ovdašnje samozvane političke elite— odnosno politički uzurpatori društva, pošto da biste bili elita prvo trebate da budete odgovorni prema javnom interesu a zatim i moralni. Neprijatelj nasušni ovde je tradicionalni izgovor za svaku nesposobnost ili neučinkovitost vlasti. Alternativa, debate i rasprave oko puteva i ciljeva koje društvo koje teži razvoju sebi treba da postavlja, po Nebojši Popovu, pretnja su sistemu u kom je kao središnja vrednost postavljena vlast a ne sloboda.
Među ključnim političkim tezama Nebojše Popova je i ona da politiku ne predstavlja samo vlast već to, u mnogo većoj meri, jeste njena kontrola. Da bi se jedno društvo uopšte moglo smatrati društvom ono stalno mora da razvija mehanizme otpora i kontrole vlastodršcima, koji resurse društva prisvajaju za ličnu dob(rob)it. Samodršce je najlakše prepoznati po famoznoj političkoj tezi o idejnom, partijskom ili nacionalnom jedinstvu kao preduslovu napretka i razvoja. Znate već onu floskulu kako samo jedinstveni možemo sve— nju još uvek slušamo, iako znamo da su u najveće nesreće i postradanja naše društvo i narod upadali upravo onda kada je to jedinstvo bivalo dosegnuto. Jedinstvenost ovde uvek podrazumeva jednomišljeništvo, to jest odricanje od mišljenja. Jedinstvo i zagovaranje jedinstva nešto su što svaki put treba da nam bude signal za građansku akciju. I tu je slučaj gospodina Popova indikativan. U vreme ratova, kada svako kritičko mišljenje zamire, hajde da budemo realni pa da kažemo ne samo kod nas, kada medijska municija lako poprimi elemente hajke i linča ─ uostalom videli smo to na još nerazrešenim ubistvima Slavka Ćuruvije, Milana Pantića, Dade Vujasinović ili sudski tek delimično razrešenim ubistvom Ivana Stambolića ─ Nebojša Popov je priredio i objavio zbornik Srpska strana rata, koji demaskira srpske ratne ciljeve i njihovu pljačkašku prirodu. Takođe, tih godina Republika je jedini medij koji nikad nije podlegao ratnoj cenzuri. Ona biva oslonac za održanje osećaja samopoštovanja društva, i osećanja intelektualne i duševne ravnoteže. U ovom zborniku i Republici pravo građanstva imali su oni utišani glasovi koji su se tada retko čuli. Koji su imali intelektualnu i ličnu hrabrost da misle i govore različito od zvaničnih dogmi i sopstvenim primerima pokazuju da su, čak i onda kada sve deluje apsolutno beznadežno, alternativa i moralnost uvek moguće. Glas Nebojše Popova, i njegovih prijatelja i istomišljenika koji su donedavno identifikovani sintagmom Druga Srbija, koja je u međuvremenu takođe obesmišljena, glasovi su koji pokazuju da je osim one ratničke, koja je uništavala sve čega se dohvatila, a na kraju najtemeljnije razorila i samu sebe ─ paralelno sa njom postojala i ona druga, građanska, razumna i miroljubiva Srbija.
E upravo na takvim primerima vidimo da je i sam princip numeričke većine u politici krajnje relativan ─ i kako brojčana manjina vremenom lako postane moralna većina.
Ta brojčana manjina ona je koja pokazuje odgovornost prema društvu. U svim društvima ta manjina predstavlja most kojim zabludeli populisti, opsednuti vlastitom bahatošću i manijom veličine, uspevaju da se makar privremeno primire i vrate u kakvu takvu normalnost. Nažalost, samo do nove opsene, novog jedinstva ili, u našem slučaju, do novog vođe.
Otuda Nebojša Popov u ovoj knjizi kaže: Opsednut sam pitanjem o svom udelu u odgovornosti za ono što se događalo. Odgovori koje Popov pokušava da pronađe uvek su povezani sa pitanjima građanskog morala, političke i lične odgovornosti. Uz svest o tezi Aleksisa de Tokvila o tome kako su kroz istoriju mnoge nacije propadale pre nego što su postale svesne vlastitih grešaka, ispovest Nebojše Popova je i knjiga o greškama ─ kako onim velikim istorijskim greškama i diskontinuitetima u koje smo upadali kao društvo, tako i sasvim ličnim greškama samog Nebojše Popova kao građanina i kao čoveka. Pre svih prema vlastitoj porodici. Otuda je ova knjiga posebno uzbudljiva u onim segmentima u kojima Nebojša Popov ne pokazuje problem sa tim da nedvosmisleno prizna vlastite političke i životne greške i ogrešenja. I već sasvim na kraju, preporučujući vam da knjigu Nebojše Popova svakako pročitate, dozvolite mi da citiram pitanje koje gospodin Popov postavlja povodom srpskog kapitalizma i već čuvenog slučaja hrabrih radnika zrenjaninskog preduzeća Jugoremedija.
Pitanje glasi:
Ima li stida u Srbiji danas?
Izgovoreno na promociji knjige Nebojše Popova: Kako smo dospeli dovde (Sećanja 1939-2015), SKC Fabrika, Novi Sad, 22.marta 2016.
Tekst objavljen u današnjem vikend dodatku dnevnog lista Danas