Ono nije prica o tenisu. Ovo je prica o jednom coveku kome je tenis zaista bio zivotni stil. Mislim, on nikada nije bio profesionalni teniser, da ne bude zabune. Nekako od svih ljudi koje znam (tu ubrajam i mog profesora Radmila Armenulica) on je jedini imao taj neposredni i prirodni pristup ovom sportu. Ponekada imam utisak da su tenis nazvali "beli sport" bas zbog ovakvih ljudi. Uvek je furao belu boju (na poslu to mu je bila uniforma).
Znam ga ceo zivot. Porastao je sa mojim matorcima ali je nekako uvek odskakao od lokalne ekipe mada joj je na odredjeni nacin uvek ostajao veran. Smiren, smekerskih manira, kao Rade Markovic u Nacionalnoj Klasi i uvek svoj.
Vrlo retko se vidjamo. Ja odavno nisam u Beogradu ali svaki put imam blagu tremu kakav cu utisak ostaviti na njega u tom trenutku. Nekako to mi je uvek bilo veoma bitno i ako sam danas u kontaktu sa "poprilicno uspesnim facama", iskreno vise poslovno nego privatno i vrlo dobro znam kako i gde treba da se postavim. On mi je nekako uvek bio merilo uspesnog coveka i vrlo retka zverka koja se jos uvek sunja po vec odavno unistenim sumama Beograda.
I uvek se suvise raspricam, onako klinacki, pun nekontrolisane energije, a on samo cuti i slusa. Njegove plave oci i to nekakvo plemicko drzanje su neosvojivi ali te uvek ispostuju. Nikada previse.
Jednostavno neki ljudi se rode sa tim necim ... otmenim.
Zasto je onda cudno sto im bela teniska oprema i reket nekako prirodno pristaju ...