Kada smo bili deca jedna od glavnih zanimacija bila je da otkrijemo iz koje zgrade moze da se izađe na krov.
Mislim da nas je mnogo stvari u isto vreme vuklo ka gore. Otkrivanje novog prostora gde nema gužve, pogled sa najviše tačke zgrade ka noćnom nebu. Zvezde su delovale bliže. Mogućnost da sa visine gledamo automobile, ljude i čitav grad kako diše u daljini.
Kad smo malo porasli neko je provalio sunčanje na krovu. To se upražnjavalo neko vreme sa sve flašicama za vodu. Polivalo se po kosi.
Pamtim i par žurki gde se, ipak, pazilo da neko od nervoznih komšija ne dođe gore sa ručnom bombom i kalašnjikovim.
E onda je moj tata, ima tome mnogo godina unazad dok još nije bilo toliko popularno, krenuo da gradi baštu na krovu i da pravi kalupe za povrće iz štosa. Pojavio se krastavac neuobičajenog oblika. Sve je sadio u gajbice od voća i povrća. Komšije nisu imale razumevanja, proteran je polako uz gunđanje da zaliva povrće a to će kad tad probiti do njihovih soba. S rezignacijom je napustio svoju baštu blizu oblaka.
Lepi su vračarski krovovi kad gledaš sa prozora kako polako nestaju dužinom ulice i vire između kestenova. Moja drugarica, sad već dugo u Nemačkoj, pričala mi je o nekoj zgradi gde može preko krova na drugu zgradu. Ali bilo je opasno i uzak prolaz. Divni su krovovi visokih zgrada Novog Beograda jer vidiš ceo grad. Ako se ikada još budem popela na neki krov u nekom delu Beograda preneću utisak. Moram da kažem da ni na Avalskom tornju, ni na vidikovcu na vrhu Beograđanke nemam taj doživljaj. Lepo je, visoko si, okružen si staklom, vidiš daleko, ali kao da nedostaje momenat "Ovde samo ja stigoh". Nemaš utisak da si došao tajnim putem, nije zanimljivo. Jer još uvek imam u mislima neki beskrajni osećaj slobode koju može samo dete da ima kada otkrije neki novi put, neki novi krov. Možda bi trebalo da stavim naznaku uz tekst "Ne pokušavajte ovo kod kuće ili bez nadzora".
A ima još nešto što se otvori kao tema skoro svakog beogradskog leta kad upekne zvezda i temperature postanu previsoke: "Da li postoji šansa da nekako izgradimo bazen na krovu?". Onda kreću uvek iste polemike: "Jao, biće gužva...", "Kako da sprovedemo vodu?", "Procureće komšijama.". I tako polako nestane poneki letnji dan u mislima o imaginarnom bazenu u kojem nikako da zaplivamo. Ma i bolje (kiselo grozđe), verovatno bi bila gužva kao u busu.