Da li je Brozova politika navodne neutralnosti (i nesvrstavanja), odnosno tzv. ekvidistance prema dva ideloški i gepolitički suprostavljena bloka: ‘(N)i Istok (N)i Zapad' bila racionalna? Koliko je zapravo koristi ili štete takva politika donela našoj zemlji, odnosno njenim građanima.
Postoji ‘legenda' da je Enver Hodža rekao da se nije Albanija izolovala od sveta, već svet od Albanije. Možda je za Broza bilo adekvatnije da tako nešto kaže. Naime, režim nije rekao NE Staljinu, već ovaj njima (nadajući se da će jugoslovensko rukovostvo zbaciti niži ešalon komunista). Džugašvili je svakako bio nezadovoljan autonomnošću Broza i družine ali i njihovim nekooperativnim ponašenjem prema grčkim komunistima, koje su vojnom opremom podržavali uprkos protivljenju Moskve (koja je imala obaveštajne podatke, a nije htela da ih podeli sa ‘Valterom', da su Amerikanci spremni da vojno intervenišu na Egeju). Naši komunisti, već 1945. od Zapada označeni kao: ‘Satelit N. 1', neko su vreme pokušavali da se pokaži većim ‘papom od pape' forsirajući izgradnju komunističkog društva, u želji da pokažu svoju privrženost ideologiji Marksa i Lenjina. Videvši da to ne daje rezultate, a suočeni sa brojnim obaveštajnim podacima da im se sprema vojna intervencija SSSR-a (i što je za njih najgore: gubitak vlasti), oni odlučuju da pokrenu saradnju sa Zapadom, koji je provobitno bio uzdržan (sumnjajući da je razlaz stvaran). Dakle, politika: (N)i Istok (n)i Zapad praktično je uslovljena intenzivnom ‘izgradnjom komunizma', pa ‘raskolom' 1948. Broz zbog prvog nije mogao biti ‘Zapad', a zbog drugog ‘Istok'. Odluka 1948, odnosno novonastala politika, je bila iznuđena i reprezentovala je nezavidnu poziciju Jugoslavije, jer režim zapravo nije mogao ni sa kim. U Evropi je samo Austrija imala formalnu obavezu da bude neutralna, ostale države (Švedska, Finska, Irska) su to radile uglavnom svojevoljno, ali su se jasno oslanjale na Zapad (kao uostalom i Austrija), jer su imale iste ideološke osnove za to. Ostanak van saveza (kada je velika većina Evrope u dva bloka) poskupljivao je odbranu i razvoj, tj. politički trošak autarhičnog sistema je bio veći nego što je to mogao biti u nekom alternativnom scenariju.
Sasvim je neopravdano rizikovanje sukoba sa Zapadom, posebno tokom 1946, te sa SSSR-om 1948-1953, te opet 1968, jer bi eskalacija donela enormne ljudske žrtve i ekonomske štete. Treba dodati da je vojna odbrana od napada SSSR-a 1948-53. praktički bila nemoguća (Sovjeti bi ušli u Beograd nešto sporije nego što je brzina tenka). U suštini režim je bio spreman da brani vlast po svaku cenu (ogromne ljudske žrtve i materijalni gubici), te izgradnja brojnih (podzemnih) vojnih skloništa posebno širom Bosne tokom 1950-ih i 1960-ih ne treba da čudi.
Ekonomske posledice samoizolacije
Svakako da Pokret Nesvrstanih (u sklopu ‘aktivne miroljubive koegzistencije') nije bio adekvatna zamena za ekonomsku integraciju u (zapadno)evropski prostor, što bi sa privrednog aspekta bio racionalan izbor (i nastavak ekonomske orijentacije zemlje do 1941). Naivni entuzijazam saradnje sa ovim zemljama od druge polovine 1950-ih se nikada nije materijalizovao. Građani su "glasali nogama" za Zapad, uz ekonomski otpor države koji je pokušavao da administrativnim merama štiti svoju partikularnu viziju ekonomskog razvoja. Jugoslovensko društvo je moralo da "izmišlja" društveno-ekonomski model (samoupravni socijalizam) za koji se pokazalo da je bio neodrživ, a služio je legitimaciji jednopartijske diktature. Tome je služilo i ‘nesvrstavanje', odnosno to je postalo njegova glavna funkcija - da predstavi vlast kao avangardnu grupu koja je humanija i pravednija od ‘belog' sveta. Na kraju, Jugoslavija je kraj Hladnog rata dočekala kao ideološki gubitnik i zemlja bez prijatelja, ostavljena sama sebi i prepuštena centrifugalnim spoljnim uticajima.
Intenzivirana saradnja sa marginalnim zemljama trećeg sveta bila je veoma skupa, odnosno ekonomski neracionalna. I u vremenima ‘ekspanzije prijateljstva' sa država ‘trećeg sveta' ona nije prelazila sedminu ukupne robne razmene. Npr. 1987. 14,5% izvoza otpadalo je na zemlje u razvoju, dok je iz istih država dolazio 12,4% uvoza, od čega je polovina u stvari bio neophodni uvoz energenata, pre svega iz Irana, Iraka i Libije. Udeo Afrike u robnom izvozu i uvozu uglavnom nije prelazio 5% (1969. 3,9% izvoza i 3,4% uvoza; 1987: 5,7% izvoza i 3,8% uvoza Jugoslavije). Učešće najvećeg partnera u Aziji među zemljama u razvoju, Indije, bilo je uglavnom između 1% i 2% (1969. čak 2,7% izvoza i 1,6% uvoza, ali već 1987. samo 0,5% uvoza i 1,2% robnog izvoza SFRJ). Udeo ostalih zemalja u razvoju, izuzev izvoznica nafte bio je marginalan. Ako pogledamo stanje 2014 i 2015. slika je sasvim drugačija. Na zemlje Afrike otpada tek 1,3% izvoza i 0,6% uvoza Srbije, dok Indija, niti jedna zemlja u razvoju (van Evrope, sem Kazakstana povremeno), nije među prvih 30 spoljnotrgovinskih partnera naše zemlje (što znači da su daleko ispod 1% razmene). Ne treba sumnjati da je današnji geografski obrazac naše razmene ekonomski racionalan, i faktički povratak na geografsku strukturu trgovine pre Drugog svetskog rata.
Dodatni problem ovakve orijentacije je pola veka izostanka stranih investicija i posledničnog transfera modernih tehnologija iz bogatih zemalja (mada su od 1967. bila dozvoljena tzv. zajednička ulaganja, koja su imala ograničen pozitivan ekekat u zatvorenom ekonomskom sistemu kakav je bio ‘samoupravni' jugoslovenski). Treba istaći da je zemlja često imala nepotrebno loše politički odnose zbog vođenja globalne politike, što nas je ekonomski iscrpljivalo. Naime, Brozov režim nas je u stvari nepotrebno svađao sa mnogim zemljama poput Izraela (sankcije 1967.) ili SR Nemačke (prekid diplomatskih odnosa).
Verovatno nešto viši životni standard koji su stanovnici Jugoslavije imali tokom 70-ih i delimično 80-ih u odnosu na zemlje Istočne Evrope posledica je ekonomkski neracionalnog enormnog zaduživanja zemlje nakon Prvog naftnog šoka (najmanje polovina investicija iz tih zajmova se mogu okarakterisati kao ‘promašene'). Pored toga, iluziju o znatno boljem životu nego na Istoku stvarala je i dostupnost određenih roba, odnosno konzumerskih navika sa Zapada, poput farmerki, koka-kole ili modernih automobila, te i dostupnost pop-kulture (pre svega muzike i filmova), naročito iz Britanije i SAD. Ono što je činjenica je da po stopi privrednog rasta u periodu 1951-1990. Jugoslavija (sa 4,4% prosečno godišnje) bila bolja samo od Mađarske (4,3%) a lošija od svih ostalih zemalja Istočne Evrope. Preduzeća su formalno bila društvena a stvarno državna, ali je njihova neefikasnost i međunarodna nekonkuretnost (usled neadekvatne alokacije resursa, nemotivisanosti radnika, loše poslovne organizacije, nedostaka modernih tehnologija) grubo bila jednaka firmama sa istoka starog kontinenta. U suštini ‘jugoslovenski ekonomski model' je bio jednako neracionalan kao i u ostalim socijalističkim zemljama, prosto zato što se radilo o praktično istom, etatističkom odnosno netržišnom, sistemu.
Paradoksalno je da je relativno visok nivo spoljne trgovine naše zemlje u odnosu na današnjicu, pre svega posledica povlašćenog tretmana upravo na tržištu zemalja SEV-a, na koje je otpadalo oko dve petine izvoza i uvoza. Naime, u te zemlje kliringom je išla roba koja nije imala prođu na zahtevnom tržištu država zapadne Evrope. Dok su se međunarodno praktično izolovane, države Istoka uvezale u SEV, što je koliko-toliko ublažavalo njihove ekonomske probleme, Jugoslavija je sarađivala sa siromašnim zemljama trećeg sveta, od kojih dobar deo potraživanja nikada nije naplatila. Istina, naša zemlja je imala nešto bolji tretman od Istoka pri uvozu tehnologije iz zapadnih zemalja.
Jugoslavija je ostvarila i znatan priliv donacija, mekih kredita i doznaka (od kraja 60-ih) sa Zapada, što je nadomeštavalo prednosti koje su imale zemlje Istoka, koje su ostvarivale drastičan popust pri kupovini nafte i gasa iz SSSR-a. Naime, jugoslovenska ekonomija je provela najmanje dvadeset godina, zaključno sa 1980, pod tempom rasta duga od preko 17% godišnje, što ukazuje da se i struktura te ekonomije formirala na taj način da je njenoa održivost zavisila od budućeg uvećanja duga. Ovo je pre svega posledica toga što je jugoslovenski trgovinski deficit 1970-80. strahovito rastao, čak i brže od spoljnog duga. Kako su uvoženi uglavnom repromaterijali (a u manjoj meri moderna oprema), to ukazuje da se nije moglo očekivati povećanje produktivnosti u budućnosti kojim bi se pokrivao trgovinski deficit. Šta više, produktivnost po jedinici uloženih resursa u većini jugoslovenskih industrija tokom šezdesetih i sedamdesetih godina je opadala. S druge strane, stopa nezaposlenosti se, uprkos odlasku preko milion Jugoslovena na privremeni rad u inostranstvo (što je oko 20% radne snage) 1970-1980. popela sa 7% na 12%. Dakle, uprkos neprestanom rastu priliva stranih sredstava u vidu kredita, deviznih doznaka milionske dijaspore i politički motivisane, pre svega američke, ekonomske pomoći (postoje jaki dokazi da je uloga američkih interesa, a time i pomoći, u periodu nakon Drugog svetskog rata, posebno do početka 60-ih bila slična onoj u zemljama zapadne Evrope), jugoslovenska ekonomija je beležila skroman rast. Kriza osamdesetih, kada je stopa rasta BDP pc postala nulta, pokazala je neodrživost i tako zasnovanog modela rasta.