Mojoj generaciji naše more bilo je od Ankarana do Ade Bojane. Normalnima je sve to bilo podjednako blisko i podjednako naše, bez ikakvih nacionalnih ili političkih razlika.
Naravno, bilo je onih koji nisu voleli Portorož, Piran, Izolu i sva 3 preostala mesta na slovenačkoj obali, neki što im je bilo teže da se sporazumeju nego na ostatku obale, drugi zato što to more baš i nije neko. Drugima se, opet, nije mililo crnogorsko primorje (meni, na primer) ne zbog ćirilice ili pravoslavlja nego zbog neorganizovanosti, lenjosti, javašluka i sveopštog nemara.
U svakom slučaju najveći deo našeg mora bio je u Hrvatskoj. I svi su najnormalnije išli na more, prema svojim afinitetima, ali niko nije birao da ide ili ne ide na more zato što su Rovinj, Premantura, Mali Lošinj, Crikvenica, Dugi otok, Tribunj, Šolta, Hvar, Mljet, Dubrovnik u Hrvatskoj. Svi su znali da je to Hrvatska ali to samo po sebi nije bilo nešto naročito bitno, osim kao činjenica.
Danas malo-malo pa čujem od nekog patriJote kako nije nikada išao na more kod ustaša. Oni koje je bar malo sramota da bezočno lažu danas se vade kako nisu znali da su svi Hrvati ustaše a neki, sanćim liberalni intelektualci, bogami priznaju i da je bio poneki koji nije. Oni posebno debeloga obraza ili maloga mozga tvrde da su išli kod Srba na Žirje, Brač i u Poreč. Autohtonih, naravno.
Jeste, bilo je ljudi koji nisu voleli da idu na more. Najbolji prijatelj moga oca, D, Srbijanac sa dna kace iz kraja između Ljiga i Čačka, kojem je omiljeni odmor bio lov, voćnjak i pečenje rakije, jednostavno nije mario za odmor na plaži. Em mu bilo pretoplo, em nije poznavao prirodu do u najsitnije detalje, kao što je navikao, em ga izležavanje na suncu i kupanje nisu ni najmanje privlačili. Čim se oženio dogovorio se sa C da jednom u 4 godine ide sa njom na more a ostalih godina nek ide sa drugaricama. Ona je bila mudra i uviđavna pa je onih godina kada je D išao s njom birala mesta gde je on mogao da šeta prirodom, lovi i nešto bere i skuplja. Tako je zavoleo Lubenice na Cresu i Žuljanu na Pelješcu, toliko da je počeo da odlazi svake godine, nedelja-dve Cresa, pa isto toliko Pelješca. Kao nastavnik imao je dug odmor i dobro ga je koristio. Na Cresu je lovio jarebice, na Pelješcu divlje svinje a išao je nekoliko puta i na muflone. I domaćini su dolazili kod D na zeca, fazana, srndaća i vepra.
D i C nisu imali dece, on je to kompenzovao radom u školi, sa fakulteta se vratio u osnovnu školu da predaje fiziku jer je voleo decu tog uzrasta. Tako je voleo i svu decu oko sebe. Iako je bio tvrd i strog imao je blage oči i videlo se da decu iskreno voli i brine o njima. Uvek sam govorio da ako se mom tati išta desi imam D.
Tako se odnosio i prema deci domaćina kod kojih je letovao i sa kojima je išao u lov. Oni sa Cresa imali su 2 sina, blizance, upoznao sam ih jednom kad su bili u Beogradu kod D ali bili su 4-5 godina stariji od mene i nismo se nešto zbližili. Ali A, sin domaćina iz Žuljane bio je godinu mlađi od mene i sjajan momak. Imao je 3 starije sestre i bio je pravi maženi i paženi balkanski naslednik kuće. Ali nije bio razmažen. Dolazio je više puta, penjali smo se po eksponatima u Vojnom muzeju, roštiljali kod D, krali C fil za tortu i ložili rakijski kotao.
Kad je počeo rat u Hrvatskoj - napad JNA na građane koji nisu bili po volji Slobodana Miloševića i svih koji su sa njim duvali u iste diple ili mu svojom voljom živeli u guzici - D me stalno pitao šta se dešava. Znam da je na samom početku rata razgovarao sa prijateljima sa mora, 1990. je taman bio na Cresu kad je počela balvan revolucija pa je Pelješac preskočio; u januaru ili februaru 1991. došao mu je domaćin sa Pelješca na zimski lov i rekao da je putem kroz Hercegovinu video na više mesta ulogorenu JNA sa rezervistima. (To su oni koji su kasnije uspešno oslobodili Čilipi Airport Duty Free Shop).
D je po merilima onog vremena bio srpski nacionalista. Ponosito je isticao srpske tradicije, posebno vojničke, i svog dedu solunca Ž koji se vratio iz ratova posle 9 godina sa 7 rana i činom narednika. Smatrao je da bi Srbiji bilo bolje da nije pravila Jugoslaviju, što je meni tada bila jeres, ali nikada nikoga nije uvredio ni omalovažio i sa svima je komunicirao sa poštovanjem mada često i žustro i oštro. Kako se pripremao i počinjao rat bivao je sve više zabrinut i samo je huktao. Često je zvao prijatelje i poznanike u Hrvatskoj i Bosni i dugo razgovarao sa njima.
Kada su u septembru-oktobru 1991. Srbija i JNA prestale da se pretvaraju i krenule u otvoreni rat protiv Hrvatske, prekinute su i telefonske linije. Mislim da su poslednje direktne veze prekinute sredinom septembra. Posle toga je moglo da se komunicira samo preko Bosne i to ako je neko poznavao nekoga voljnog da u nekoj bosanskoj pošti spaja Srbe i Hrvate. Većina to nije mogla.
Sredinom oktobra JNA je oslobodila tradicionalne srbocrnogorske krajeve istočno od Dubrovnika.
Baš tih dana Hercegovački korpus oslobodio je i tradicionalno srbogorska mesta Slano, Brsečine, Trsteno i Zaton i krenuo prema Pelješcu.
Jednoga dana kaže mi otac da se što pre javim D.
Možeš li preko tvoje firme da me spojiš sa Hrvatskom?
- Mislim da mogu. Dođi odmah, lakše se dobijaju veze kasno uveče.
Bilo je iza 11 uveče. Moja centrala u Londonu otprve je dobila Cres. Pošto sam nešto radio nisam slušao šta D govori. Kad je završio rekao mi je da se na Cresu ne puca ali da mornarica drži sve pod blokadom, da se ne može ni na kopno ni sa kopna, da je vojska još na Lošinju i da je jedan od blizanaca u hrvatskom MUP-u i da je raspoređen oko kasarni na Lošinju ali da za sada niko ni na koga ne puca. Drugi je bio pomorac, na brodu, negde na Pacifiku.
Više puta smo bezuspešno pokušavali da dobijemo Žuljanu i taman smo hteli da odustanemo kad se veza uspostavi. Ovog puta sam slušao.
Kako je tamo?
Šta znači blokirani, dokle možete?
Znači morem ne možete uopšte a putem samo do Stona?
Je li mobilisan ili se sam prijavio?
Jeste njegova dužnost. Srećom odlično puca i snalazi se u prirodi pa se nadam da neće nigde srljati da uludo pogine. Ali neka je otišao. Možda mi ne znamo sve šta se ovde kuva ali vas napada neka vojska, makar bila i po imenu vaša i blokira vas i pali na 30 kilometara od vas. Nek se prijavio da brani svoje i da je sa svojima.
Kako i koliko budem mogao da komuniciram ja hoću a i vi ako ikako možete i ako možemo išta jedni drugima da učinimo. Čuvajte se koliko možete.
D je bio smrknut ali miran kao Buda.
Čuo si i sve ti je jasno. Sad su moji protiv njihovih. Jebo ih ja što su moji i šta traže tamo. Ali drago mi je što smo se čuli. I njima je bilo drago. Ipak smo mi ljudi koji se preko 20 godina gledamo i posećujemo, kuće nam se druže. I drago mi je da nemam sina da ga u ovom trenutku neko vodi ili zove da napada nešto po Hrvatskoj u ime koga ili čega. Da ga imam - smatram da bi do Drine morao da da život. Preko - jok!
Te 1991. pa i kasnije tokom rata, sve do nekakve "normalizacije" krajem 1994. zaista nije svako mogao da komunicira između Srbije i Hrvatske. Telefonske veze ponovo su proradile tek 1996. ali ko je hteo, kome je bilo stalo, ko nije čekao da vidi hoće li naša vojska u ime Slobodana Miloševića i/ili Srbije i/ili Naroda Srbskog i/ili čegagod osloboditi Srpski Zadar, Srpski Rabac, Srpski Rab i Srpsku Makarsku, mogao je da pošalje razglednicu, preko nekoga ko je išao u inostranstvo, preko nekog od one sirotinje koja se akala prvo preko Bosne, dok je moglo, a kasnije preko Madžarske. Mogao je da kaže nekom gastarbajteru pozovi ove ljude u Puli i reci im da nisam ja napadao njihovu zemlju; druže zagrebački, nisam ja pucao na tvoj grad i naterao te da se prijaviš u vojsku da se braniš a na front ideš prigradskim autobusom.
Taj prokleti telefon i ta dopisnica bili su differentia specifica između empatije i indiferentnosti u trenutku kada je ljudima na čiju se zemlju napadalo empatija značila. Kao što im je značilo ako ga je bilo, ili bi im značilo da ga je bilo, saznanje da neki Srbi nisu zaboravili neka prijateljstva ili ih podredili Nacionalnome Cilju.
Samo, vreme za te stvari bilo je 1991-95. Možda i još godinu-dve iza rata, da dopustimo mogućnost da nisu svi baš bili vešti u komuniciranju.
Pojaviti se 201x u Vodicama ili Trogiru i reći Što vi nas ne volite vrlo je glupo. Ako ne i mnogo gore od toga.