Slika 1
Trčim večeras i negde na petom kilometru osetim da upadam u hipoglikemiju (dijabetičar, tip 1, insulin zavisni). Tek tada se setim da nisam ponela tabletu dextrose, ali i da sam negde pročitala da trkač sa tipom 1 može podići šećer povećanjem brzine i skokom adrenalina, bez dodavanja šećera. Pokušam i osetim da mi je bolje, ali samo na kratko. Posle još jednog kilometra opet hipo i to malo jači. Počinje da mi se crni pred očima i osetim trnce u prstima. Ugledam neku pekaru i brže bolje uletim u nju.
Limunada na točenje! Divno! Imam kod sebe sto dinara. Vadim pare i molim da mi što pre daju jednu čašu koja je šezdeset dinara. Usput govorim da mi je loše i da mi je pao šećer. Žena mi sipa limunadu koju popijem u sekundi, ali osećam da mi treba još. Pružim joj onih preostalih četrdest dinara I zamolim za još pola čaše, govoreći da nemam više para kod sebe. Ona mi kaže da ne može da mi sipa pola.
Čovek koji stoji pored mene pita koliko novca nedostaje i stavlja na pult dvadeset dinara.
Ja mu se zahvaljujem. On kaže nema na čemu, na srpskom sa jakim akcentom, jer je verovatno poreklom iz neke afričke države, što zaključujem po boji njegove kože. Žena iz pekare, koja ne znam da li je Srpkinja, ali belkinja jeste, uzima uredno i njegove i moje pare i sipa mi limunadu.
Samo sam pomislila, Bože, šta bi bilo da nisam imala tih sto dinara kod sebe, ova, moja sugrađanka, bi me pustila da se pored nje onesvestim možda i umrem.
Slika 2
Pre desetak dana odlazim sa Aleksom u US Ambasadu po vizu. Samo prvom službeniku sa kojim sam u kontaktu kažem da je Aleksa autističan, čisto iz predostrožnosti, da predupredim problem u slučaju da Aleksa uradi nešto nedozvoljeno. Vizu smo, naravno, dobili bez ikakvih problema i sin će konačno moći da vidi visoke solitere kojima je opčinjen, što i jeste svrha tog putovanja. Čitav posao smo završili za petnaest minuta uz maksimalnu predusretljivost službenika Ambasade.
Slika 3
Aleksa i ja na Brankovom mostu izlazimo iz lifta za bicikliste.
Neka devojčica slučajno rolerom udari Aleksu u nogu. On počnje da zapomaže, kao šesto, a ne šesnaestogodišnjak, što je jasan znak da je osoba sa teškoćama u razvoju.
Žena sa biciklom, verovatno naša sugrađanka, čeka da uđe u lift, ali tako da mi dok izlazimo jedva prolazimo pored nje. Na njegovo bolno zapomaganje ga pogleda i veoma glasno, da svi, uključujući i njega čuju, kaže: “Kakav magarac!”
Stranac, koji pešice prolazi preko mosta, snimi situaciji i pomaže Aleksi oko bicikla.
Jesmo, stvarno smo narod otvorena srca i spremni priteći u pomoć svakom, ali izgleda isključivo na rečima ili kad druge treba izmanipulisati, a sebe predstaviti u ružičastom svetlu.