Početkom leta grejala me, jedno vreme, estetika komunizma. Ali ne ova srpska, hardcore varijanta nego sam se pitala: kako to zaista izgleda s bezbedne distance? I tako sam se, u potrazi za tim materijalnim ostacima, zatekla, par dana u Pragu.
Na prvi pogled, od istočnog bloka, kamen na kamenu nije ostao. Mase turista dolaze da gledaju mostove, katedrale i cele ulice iz 12-og, 15-og, 17-og veka. Tu su restorani, pivnice, prodavnice, kafići, poslastičarnice. Sve je skockano da zadovolji svaku turističku potrebu. Šta tu može da se ne dopada?
Ali, kad se čovek izmakne malo dalje od centra, zadje u neke haustore, hodnike, ćoškove, uđe u hotele… vrag se ipak, tu I tamo, pojavi. Manje u estetskom, više u suštinskom smislu.
Recimo, Prag je grad u kojem nisam mogla da dobijem internet konekciju u hotelskoj sobi, čak i pored spremnosti da to posebno platim kao što je ponuđeno u brošuri i na sajtu hotela. Jednostavno iskrsli su tehnički problemi, neko će u budućnosti da ih sredi, ali kad, to niko ne zna jer nije ničiji posao da to zna.
Mlada recepcionerka, pred kojom sam, priznajem, trupkala nogicama i ceptela od besa, ignorisala me tako rutinski i kvalitetno, kao da sam nevidljiva, pored toga što sam nemoćna. Nevidljiva kruna s kojom inače šetam gradom, uz tresak je pala na šalterski pult. Šta sam stvarno umislila? Da ću ja nju da promenim, da će sad da skoči, hop-hop i obezbedi mi web u zamenu za 17 evra? Ma važi.
Po povratku, inspirisana internet epizodom, setila sam se ovog ali i mnogih drugih razgovora sa Miodragom Zecom na temu komunizma i našeg mentaliteta. Niko, čini mi se, bolje od njega ne objašnjava te suptilne, psihološke momente tranzicije.
Česi su kroz nju prošli brzo, kao kroz kijavicu. Kod nas se proces ispoljava više kao lepra.
I da ne bih bila pogrešno shvaćena, ako se izuzme par epizoda, poput ove sa soc-realnim hotelom, Prag je jedno prijatno, klasično, uštirkano, srednjoevropsko iskustvo. Treba ga imati.