Nisu naši vrhunski sportisti baš toliki socijalni slučajevi kako to neki vole da predstavljaju.
Odmah na početku, da se ogradim od bilo kakvih političkih tumačenja ovog teksta; baviću se isključivo činjenicama.
Isto tako, želim da iskažem ogromno poštovanje prema svim sportistima i njihovim trenerima; i sam sam u vrhunskom sportu dve trećine života i znam kako žive. Oni su primer koje treba svako od nas da sledi; primer kako se isključivo napornim radom i odricanjem može doći do svetskih visina.
Nisu, dakle, naši vrhunski sportisti baš toliki socijalni slučajevi.
Davor je recimo godinama stipendista Vlade Republike Srbije koju prima na mesečnom nivou i ta stipednija iznosi svakako više od prosečne plate. Od strave Rvcačkog Saveza ima plaćene pripreme, opremu, suplementaciju, kapmove, kao i trenera, bugarskog stručnjaka Stojana Dobreva.
Svaka medalja, vropska ili svetska, povlači za sobom određene nagrade, minimalno 20 000e, opet od strane države. Davor ih ima 7.
Svaka njemu čast. To što je on postigao zaslužuje mnogo više i ja mu želim mnogo više. U nekim drugim sportovima imamo milionere koje ovakva takmičenja ne zanimaju čak ni da ih gledaju.
Budžet Ministarstva omladine i sporta, prema dostupnim informacijama, iznosi prosečno 30 miliona evra u poslednjih 5-6 godina, možda i duže. Od toga, oko polovine ide na finansiranje vrhunskog sporta, a 60% od te polovine ide na nagrade i priznanja. Osvojiti evropsko, svetsko ili olimpijsko odličje u Srbiji ima svoju cenu i po meni dostupnim informacijama, sa isplatama se ne kasni.
Ove informacije su, ponavljam, dostupne svima; i pričati kako nemamo prava na nezadovoljstvo u slučaju neuspeha ne stoji. Kao neposredni finansijeri vrhunskog sporta u Srbiji, imamo prava na svako nezadovoljstvo. Kao navijači koji žive za to zlato, ne zbog para koje su im skinute od plate, već zbog trenutka zanosa, ushićenja; zbog trenutka kada se i sami osećamo kao pobednici.
A poraz boli. Najviše one koji ga neposredno iskuse, na borilištu, ali i sve ostale.
Postoji mnogo toga što bi moglo da se napiše na ovu temu, ali nije ni vreme ni mesto.
Čekaju nas nove pobede, nova zlata, već od večeras.
Nemojte zaboraviti na kajakaše, čiji je savez jedini koji se odrekao sopstvenog prisustva na Igrama, zarad prisustva trenera i većeg budžeta za pripreme.
Ukoliko košarkaši večeras prođu u polufinale, bićemo jedina nacija sa 4 polufinalista u značajnim ekipnim sportovima. U muškoj odbojci nas ni nema, a pobednici smo svetske lige. Mlao li je na 5 miliona stanovnika?
Nije lako baviti se sportom u Srbiji. Nije nimalo lako. Jer sport nisu Olimpijske igre, sport je svaka obežežena livada, staza, sala koja prokišnjava i parket koji se “podigao”. Sport je nedostatak lopti, patika, trenerki, svlačionica, tople vode. Sport je ponekad i nedostatak smisla.
Ali oni koji su sve to prošli i postali vrhunski, nisu zaboravljeni i odbačeni od strane društva, kako se to često prikazuje poslednjih dana.
Naprotiv.