Budućnost| Gost autor| Hobi| In memoriam| Sex

Ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine

krkar RSS / 24.08.2016. u 13:41

1318003_05_16.jpg

 

Kazivanje Vesne Milakare, Srpkinje sa Banije*:

Imala sam 29 godina. Ti osam, a Maja šest i po. Odvezli smo vas 1. avgusta kod mojih u Milakare, a već u četvrtak su vas vratili jer je Maja pala sa drveta, otekao joj lakat, poplavio. Nikad nije plakala, samo se smrkne i ćuti. S njom u Glinu: polomila ruku, stavili joj gips. Tu noć smo jedva zaspali. Negdje oko pola pet ujutro počelo je da gruva. Sa sviju strana samo detonacije. Tuče, tuče... Ranije, kada se to čulo, mi izađemo na terasu i ako dolazi odavde, aha, to je Komarevo, čuješ ovamo – Bosna, čuješ onamo – to je kod Fikreta. Tačno se znalo. Ovo je tutnjalo sa sviju strana. Gledam na ulicu, ljudi biciklima, sa puškom na ramenu, odlaze ka Glini. Pero ustaje, sprema se da ode i on.

"Šta ću ja s djecom, Pero?"

Ne zastaje i onako bez pozdrava: "Što svi to i ti." To su bile sve njegove riječi.

Petak je, 4. avgust, sviće.

Đed, svekar, negdje se izgubio. Odlazio je među narod da vidi šta se dešava, da sazna nešto. Joj, šta bi sad? Treba namiriti onoliku stoku, treba vas, nema šta nema, a ne znaš šta bi prije. Vruće, muva milion, pojma nemaš šta se dešava...

Sjećam se da je neko poslije pada Zapadne Slavonije u maju slušao Tuđmana na televizoru. Rekao je da su tu akciju nazvali "Bljesak", a da za Krajinu pripremaju "Oluju" i da "nećemo ni znati šta nas je snašlo". To se znalo i o tome se pričalo. Međutim, o svačemu se pričalo. Nije bilo struje uvijek, a ni telefoni nisu radili. Radio Korenicu smo slušali preko akumulatora, nije bilo ni novina. Kad je bilo struje, gledali smo Prvi program iz Zagreba. Sjećam se da smo jednom uhvatili i neki program iz Srbije, bila je jako loša slika, onda kad je Jugoslavija postala prvak u košarci ‘95.

Najviše je bilo dezinformacija. Negdje na početku rata, sjećam se, na radiju je javljeno da je na Vidoševcu "borba prsa u prsa". Ti znaš da je ovaj i onaj tamo, da su jedva sposobni za ikakvu borbu, a kamoli za "prsa u prsa". Noge ti otpadnu poslije takvih razmišljanja. Dok ti saznaš šta se zaista dešava, prođe nekoliko dana u toj agoniji. Onda, isto negdje na početku rata, jedne noći grmi neki vrag. Ruši se nešto, pada, zuji, bruji, trese se kuća, zvone prozori, puca, misliš da traje vječno i tako četri puta. Palimo radio, vele: "Pale četri rakete zemlja-zemlja na Samobor." Ukočili smo se. Znaš ti šta to znači? Pa njih četri su sravnile Zagreb! Nema spavanja. Koliko je tu ljudi pobijeno... Sreća pa je neki čovjek odlučio da ih sruči u neke jaruge, močvare, tako da niko nije stradao. Srećom... Kako bi se danas ovdje živjelo da je pogodio grad?

Godinama smo tako živjeli u tim nagađanjima i slušanjima. Onda ljudi dođu sa ratišta pa objašnjavaju šta smo to mi čuli, pričaju, pa kreće zezancija; kada neko pogine, pokunjimo se neko vrijeme. Poslije opet živnemo malo ili dođe sezona nekih radova pa se tako skrenu misli. Na kraju nađeš svoj neki način shvatanja svega što se priča i šta se dešava: sve da bi se našao neki svoj mir, da bi mogao da ostaneš normalan, da paziš na malu djecu i da, na kraju krajeva, možeš i nekako da radiš. Uglavnom, te Tuđmanove prijetnje nismo shvatili toliko ozbiljno. Poslije "Bljeska" se nešto slično moglo očekivati, ali niko nije vjerovao da ćemo ići za Srbiju.

Niko živi nije o tome pričao.

Negdje oko podne u petak, staje kod naših vratnica neki zeleni auto pun djece, vozi jedna žena. Traži Slavka Ljiljka iz sela, ne sjećaš se ti njega... Šta se dešava? Napali su sa sviju strana, ne zna se ništa, padaju granate, a i tako joj rekao muž. Velim joj ja da ako ne nađe Slavka, da se vrati k nami, ima mjesta za sve.

Malo kasnije, evo Soke. Ona je đedova sinovka. Ima lijepe zelene oči. Živjela u Zagrebu i ‘91. je izbjegla u Klasnić. Mnogo nam je pomagala i tokom rata i poslije. Stižu i vijesti: poginuo ovaj, poginuo onaj, između ostalih i jedan Sokin rođak iz Brestika. Ginu ljudi, ali ti više nemaš onaj osjećaj kao ranije. Pogino je, joj, ajde dalje, zakopavaj ga, misli o sljedećem. Tuče se, vodi se rat, šta da radiš... I dalje niko ne priča o bježanju.

Na đeda više ne možeš da računaš. On tada ima 63 godine. Inače je bio siroče, svoju majku nije upamtio, tako je pričao. Imao je sve one osobine za tu generaciju ljudi koja je odrastala u Drugom svjetskom ratu: prek, svojeglav, tvrdoglav. Bio je i vrijedan, pošten, iskren i osjetljiv na unučiće, a posebno na tebe, imenjaka svog. Njegova žena, vaša baba Janja, Perina mati, bila je u Beogradu tad. Imala je operaciju.

Sad kad je Soka tu, lakše mi je, imam nekog starijeg pored sebe s kim se može pričati, a i ona je već jednom bježala. Veli ona meni da uzmem da se spakujem. Šta da spakujem, kog vraga? Kaže ona: "Sve što imaš novo i sve zimsko." Početak je avgusta, šta će mi zimsko? "Slušaj me dobro: svu zimsku garderobu strpaj! Jorgane, bunde, sve za zimu. Sad će ti svako dati neku tanku krpu, sad ti čudo ni ne treba, ali šta ćeš kad dođe zima?" Pa, kud mi idemo, mislim se. Dobro, poslušam ja i počnem pakovanje, a kako pakujem, pakujete i ti i Maja. Ja se sad svađam s vama, stalno ste nešto ubacivali preko reda. Sjećam se da ste ćušnuli nešto, šta je, kad ono Perina slika, ona mala uramljena. Pretrnem sva, trpajte sad šta hoćete.

Odjednom, zuknuše avioni. Ma nisam se stigla ni okrenuti. Znam da mi tad nismo imali avione. Počeli su i avionima da nas tuku. Gađali su neki sanitet i jako je ranjen jedan čovjek. Ti avioni su mi ugnali toliki strah u kosti da sam ja cijelim putem u bježanju čula avione kad god traktor krene. Čim traktor stane – nema aviona. Pa šta je, jesam luda? U stvari su brujale one rifne na velikim gumama na traktoru. Ne bi ja to ni shvatila, nego kad smo došli negdje do Banjaluke, kad nas je preletio pravi avion, onda sam shvatila šta je traktorska guma, a šta pravi zvuk.

Petak uveče. Soka veli da idemo spavati kod nje jer njena kuća ima betonsku ploču. Ako budu gađali, biće sigurnije. Znaš koliko mi je tu spalo straha. Vi isto zadovoljni. Zaspali, milina.

Subota, rano se budim, čujem cestom idu konji. Gledamo natovarena kola, ljudi bježe, ne poznajemo nikoga. Okle ovi idu kad su već dovde došli? Kad su krenuli? Samo što je svanulo. Vraćamo se kući, kažu pao Knin. Kako pao Knin? Sad je tu svađa. Kako je moguće da je pao Knin? Nigdje ništa ne možeš da čuješ, valjda su ometali radio, ne znam. Sad je već panika. Soka je otišla na sahranu. Neko donio informaciju da su probili u Bačugu, taj deo iza leđa Petrinje, odnosno, htijeli su da opkole Glinu, da presjeku put da narod ne može bježati. Već je opšti metež.

Vraća se Soka sa sahrane, golf joj pun stvari. Ušla u avliju i kaže đedu: "Čiča, od ovoga nema ništa! Pogino je ovaj, pogino onaj, prošli su vamo, prošli su tamo, ja ode za Banjaluku." Kaže đed: "Soko, oš ti meni povesti ovo dvoje djece i snaju?" Veli: "Da! Sve ovo vadim, vozim njih." Kud ću ja sad? Sve što sam imala, složila sam u prikolicu. Neću ja ići. Kud ću? Ne znam od Pere ništa. Bili smo mi ‘91. nekoliko mjeseci u Beogradu i znam kako sam se provela bez igdje ičega i neću opet. Ode Soka sama.

Poslije nekog vremena dolazi Rajkova žena Dragica sa traktorom i onim dugačkim traktorskim kolima. Traktor nit je imao svjetla nit je imao kočnica, a vozi ga žena. U kolima četvoro male djece, još dvije žene i puno, puno stvari. Veli: "Reka’ je Rajko da mi idemo k vama i da tu čekamo šta će dalje biti." Opet mi je lakše, nisam sama. Sad će neko da ispeče kruva, vi se igrate s Dragičinom djecom.

Uveče tog dana, ja više nisam mogla proći avlijom ni po kući koliko je tu bilo ljudi. Nisam mogla prići sudoperu da operem ruke, muzla sam krave. Ne znaš šta bi prije: bi li da pravim nešto za jelo, bi li još pakovala nešto... Kad je krenula informacija da je Knin pao, da su glavni pobjegli, onda se narod zapitao: čekaj, za koga ja ratujem, idem i ja spašavati svoju familiju.

Sad i mi moramo kretati. Gotovo je. Idemo u šumu. Nosimo hrane za dan, dva, dok to ne prođe. Moramo se skloniti od granata pa ćemo se vratiti kroz par dana. Niko ne spominje Srbiju. Đed kad je čuo Soku da "od tog nema ništa", uvatila ga je panika i on je samo trpao i trpao u prikolicu. Ja sam dotad sve lijepo pakovala, on sad samo tovari. Sikire, bicikle, puške neke, karabini valjda koje su zadužili za seoske straže, cijeli put smo ležali na njima, nogama ih gurali, ne znam kako to nije opalilo. Kante masti, sve suvo meso, sva rakija, sve, sve, sve. Šta je sve stalo u tu prikolicu, ja tebi ne mogu ispričati. Na traktoru, od kosidbe, ostala ona velika traktorska kosa.

Imali smo neke balone obložene stiroporom, to smo nosili na njivu, kad idemo kùpiti sijeno, pa da imamo ledene vode. Imali smo i neku veliku braon kutiju sa suvim keksima koju smo kupili od unproforaca, Nigerijaca. Ti Nigerijci su bili sirotinja, bilo im je hladno kod nas pa smo im pleli kape, davali im pijetlove, a oni nama šta su imali: gorivo, te kekse, marmeladu, voće, tad ste prvi put počeli jesti kivi. Belgijanci su bili skroz hladni, nadmeni. Francuzi su vam stalno bacali bombone iz džipa kad bi prolazili kraj naše kuće. Vi ste već znali zvuk tog džipa i onda se strčite do ceste i mašete im...

U toj zbrci, ja se nekako čujem sa bratom. I on je rekao da se kupimo i krećemo i da javim ovima u Milakarama da nikako ne ostave babu Stanu, tvoju prababu. Bilo je priča sa hrvatske strane da narod ode, a ostavi starce, pa da svašta bude. Ljudi od strave ne mogu da se kontrolišu. Ko to nije doživio on to ne može shvatiti. Možemo mi sad slušati, prepričavati, gledati televizor, ali rat je nešto najstrašnije na svijetu. Kad ti sam proklinješ rođenu mater što te je rodila zbog toga šta ti se dešava, kako onda nećeš psovati neprijatelja ili misliti mu ružno. Kad tebi strah udari u glavu, ti se braniš, ti ne znaš šta ti radiš... Kakva su psihička stanja tih koji su se išli iživljavati na starima ili ranjenima, to je tek van pameti.

Odem ja u Milakare da prenesem poruku. Vi ste valjda ostali sa Dragicom i njenom djecom. Svratim kod Đukića, učitelja Pere i učiteljice Danice. I oni se pakuju, ne znaju ništa. Poslije su autom otišli prije nas, ali ne znam kako su prošli. Oni su nam bili komšije, moji učitelji u školi. Danica je bila i tvoja učiteljica. Ja sam ih zvala "drug" i "drugarica" – i danas ih tako zovem. Vas su jako voljeli, a Tihana, ćerka njihova, čuvala vas je kad sam ja radila u pošti u Glini. Tihana je tad bila u Novom Sadu. Pisala mi je poslije kroz šta je prolazila gledajući kolonu na televizoru...

U Milakarama ista slika. Pakovanje, metež... Vratim se kući, u Rudiće.

Eto k nami babe Ljube i Koste. Idu polako cestom, kraj njih već prolazi kolona, drže se za ruke. Stisli se sami. Kosta i đed su bili parnjaci, družili su se i zvali su se "kolegama". "Kolega, idemo li?" "Idemo."

Jedva smo se uključili u kolonu. Kad smo mi izašli iz kuće, negdje oko ponoći, naroda je još ostalo unutra. Nema Pere. Ništa ne znaš o njemu. Da li mu ostavljati kakvu poruku?

Stajemo kod Koste i Ljube da i oni utovare svoje stvari. Ne znam kako smo našli mjesta. Ljuba, sirota, kako je digla svoj taj zamotuljak, prodre neku vreću i po cijeloj-cjelcatoj prikolici se prospe šećer. Po svemu, po Maji, ušlo joj u gips, ma joj... Ma pusti šećer, ko mari za to, kreće se. Uključuje se opet đed nekako, kad vrisnu Ljuba: "Stani!" Šta je? "Nijesam svjetlo ugasila." Đed gradi svjetlo, žarko sunce, psuje kuću, sve... Nije ugasila svjetlo. Vidiš šta ti je psiha?

Sad je meni briga Dragica, koja je iza nas na traktoru bez kočnica i sa tim kolima koja su gora od prikolice. Kola krivudaju, zanose traktor, nema svjetala, noć je. Vičem đedu da ne srlja, da ne žuri, da je ne izgubimo. Ja u ruci držim bateriju i osvjetljavam joj. Kad zaostane, mašem baterijom, dajem joj signal da nas vidi.

I goni, goni... Ja sjedim kontra, držim bateriju i svijetlim Dragici, vi se ušuškali, hladno je. Ljudi viču da je pala Petrinja, treba se skloniti sa glavne ceste. Šta će biti? Treba ići u šumu, ne treba ići u šumu... UNPROFOR je dotad bio na granici sa Bosnom i nije davao da se prelazi bez propusnica. Onda je neko javio da se UNPROFOR sklonio. Samo da pređemo most na Uni, u Dvoru. Idemo ka Bosni. Do Dvora ima 30, 40 kilometara, nije to puno, ali nikad stići. Samo se o mostu razmišlja. Tebi nije bilo jasno zašto je taj most toliko bitan. Tražio si da te probudim kad dođemo do njega.

Vozimo kad jedanput pred nama kolona. Stoji. Gdje smo? Mrak okolo. Veli: "Samo smo do Žirovca došli." Drugo, treće selo od Klasnića. Za pet sati putovanja se nismo pomjerili dalje od dva sela.

Odjednom, kreće se misliti na gorivo. Đed gdje god čuje da ga ima, on ode da vidi, a mi ostajemo na traktoru. Onda je izašao i sa traktorom iz glavne kolone da se tamo negdje uvuče, našao je gdje ima. Nemoj đede, imamo goriva, ostavio je Pero dosta. Jok. Njega uvatila panika da će ga nestati i ode on. Mrak, neki puteljak, neki ljudi, traktori stoje i grunula je neka detonacija blizu. Onda smo svi počeli vrištati da se vraća nazad. Kako je on okrenuo nazad, upetlja mu se kosa sa traktora u one špage na utovarnoj prikolici od nekog čovjeka. Ništa se ne vidi. Mi gledamo oće taj otuda ustati, bleknuti, pripucati još. Ja ne znam kako smo se otuda izvukli. Taj čovjek nam riječ nije rekao.

Kolona i dalje stoji. Povlači se i vojska iz okolnih mjesta i svi su nagrnuli na jednu cestu. Ja nemam predstavu gdje smo, nikad tuda nisam išla, šta se dešava. Kako je svanulo, vidimo ispred nas ljude koji su satima prije nas krenuli. Po avlijama hodaju krmci, ulaze u kuću, narod odatle je već otišao. Naša stoka je ostala zatvorena, imali smo automatske pojilice, neće ostati bez vode. Okrenem se, iza nema Dragice... Nikad nisam čula njenu priču, kako se izborila. U Vojvodini je sad, u nekom mađarskom selu, sjetiću se kako se zove...

Sad je već dan, nedjelja, 6. avgust. Treba nešto pojesti, treba negdje i u ve-ce. Udarilo sunce, šećer se otopio. U nekom momentu, Maja kreće da pjeva. Mislim da je bilo "Dvor daleko, Dvor daleko". Tad ste pjevali borbene pjesme. Nismo mi vama pričali ništa o ratu. Sami ste zaključivali, pamtili te pjesme. Nisam vam dala da ikome kažete da je ustaša. Učila sam vas da ne psujete, da ne lažete, ne kradete. Da budete ljudi, što kaže Pavle.

Maja pjeva, ja ćutim, a Ljuba se okrene pa onako začuđeno: "Majo, pa ti pjevaš?" "To ja, teta Ljubo, samo da ne zaboravim."

Kad krene kolona ne moš stati i da hoćeš, ali uglavnom se ne mrda. Stojiš u rupi u prikolici, oko tebe stvari. Jedemo one kekse i pijemo vodu. Bilo je i onog kruva što je neko ispekao. Meso, mast, rakija, sve je zatrpano ispod nas, ne možemo do toga.

Oko tebe žene, babe, đedovi, djeca, nikog ne poznaš. Mlađe žene pričaju među sobom. Neko viče nema kave, ko će kuvati kavu. Priča tako krene, zezancija, domunđavanje, dok neko ne veli: "Šta vi mislite kad se naši ljudi vrate pa uđu u one prazne kuće?" Onda opet muk, vratiš se u agoniju.

Siđemo sa prikolice, prošeta se malo. Imali smo i glavicu kupusa i džema. Ide žena neka i veli: "Koliko još ima do Dvora, gdjee ću kupiti kruva?" Mislim se u sebi: gdje si ti živila do sad? Dam ja njoj onaj naš kruv jer sam znala da ne može dugo stajati, pokvario bi se, a i imamo kekse koji su suvi i ne može im ništa biti. Nekima sam tu dala i džem, ne sjećam se.

Onda naiđemo na neku krušku. Žuti se pantelnjača, svi navališe na nju, potrčaše. Ja vama velim: samo po jednu. Šta bi s vama da ste dobili proljev po toj vrućini? Onda se pojavi ždrijebe. Prišlo našoj prikolici i vi skupljate šećer po stvarima, Maja ga istresa iz gipsa i dajete mu.

Izbijemo na neku ravnicu. Viče neko da se sklanjamo, da se smičemo sa puta, moraju proći tenkovi. Đed neće da se smakne: "Dijete mi je prebilo ruku, ja se ne smičem nikuda, moram preći most." Natežu se oni, a tenka nigdje. Pogledam na drugu stranu, tenk ruši neke kukuruze, ne treba mu cesta. Kad eto ti, iza nas, ide neki grivonja, kosa mu do ramena, nizak, samo prsluk neki maskirni ima na sebi, mitralješčina visi preko njega. Vozi neki auto koji nema ništa, samo točkove i to gdje on sjedi. On sad mora proći, a đed se neće smakne. Veli grivonja: "Daj dijete, ja ga vozim preko mosta." Ma koga ti voziš? Gdje bih ja sjela s djetetom na tu šklopociju. Velim ja: "Samo vi hajte, dijete ima gips, dobro je." Prođe ovaj nekako.

Sad već ima nekoliko kolona po cesti. Eto ga neki kamion pored nas i ide i ide... Put se sužava, đed opet neće da se smakne. Kamion napred dva centimetra, đed tri i guraj se s kamionom. Opet viči na đeda da pušti budalu – jok. Jedanputa skoči đed da psuje, prepoznao je ovog iz kamiona: "Sram te bilo, balavče jedan, sad sam ti bio sa ćaćom!" Ja ne znam ko je tu popuštio, ko je prošao prvi, ali nekako smo nastavili.

Onda kreće neka pucnjava. Viču: "Silazte, silazte, prodiru Muslimani od Bojne, bježmo pješke." Krenuše ljudi bježati, ja se vratim nazad na prikolicu. Nek ide kud ko hoće. Puštite me na miru da se patim na toj prikolici kako se patim. Stvorila sam svoju neku sliku. Ma kakvi Muslimani. Ništa nije bilo.

Onda, eto ga jedan političar, da ga ne spominjem sad. Ide pješke u suprotnom smjeru, ne znam šta radi, obilazi narod, traži nekog svog, šta li. Znamo se. Dosta je naših kobasica pojeo. Pitam koliko ima do mosta? Veli: "Još malo..." Nije meni bilo do toga da on mene umiruje. Ja stvarno nisam znala koliko još ima do mosta. Šta je mislio, da sam ja krava, pa će me tako smiriti? Reci mi istinu pa se ja onda nosim s njome kako znam. Vičeš "još malo" pa ja živim u toj nadi i ubijam sebi i to malo zdravog razuma.

Prođe cijeli dan, nema mosta. Ljubi se upalile vene po nogama od sjedenja, krv stoji, bole noge. Kad, veli ona: "Joj, evo moga Steve." Njen sin Stevo je bio vojno lice. Vidio je da narod ide, pa je krenuo od mosta da traži ćaću i mater. Plaču. Onda nam je on rekao koliko još ima, da je kolona takva i takva, za to i to vreme ćete preći most. Kaže: "Vi tako nastavite, Vesna i djeca nek idu sa mnom." O Peri i dalje ne znamo ništa, niti o mojoj braći... Neću ja ići. Čekamo Peru. Neće ni Kosta sa Stevom. Veli Stevo: "Ajde, ćaća, imao si moždani udar, bolestan si!" Ma kakvi. Možeš ga ubiti, ali on neće ostaviti kolegu i gotovo. Na kraju ode Ljuba. Opet sam sama s njima. Ovaj imao moždani udar, a sjedi cijeli dan na suncu. Do tad ga je pazila Ljuba, a šta ću ja ako mu se desi nešto? Stalno ga nutkam vodom, oš ovo, oš ono. Sad je već i đed umoran. Nije spavao dva dana i dvije noći, a mosta nema. Pije tablete za smirenje.

Pada mrak. Sve je palo. Povratka nema. Sad se već zna kuda se ide – ide se za Srbiju...

Kreće lom u glavi. Šta ćemo mi u Srbiji? Kod koga ćemo u Srbiju? Šta radimo mi? Šta ćemo mi raditi tamo? Nigdje ničega nemaš. Onda neko kaže: "E, kome one kosti ostadoše." Tako to ide... Iz trenutka u trenutak. U momente se opustiš, onda te nešto tako presiječe. Plačeš. Ja i ne znam kad se nije plakalo. Ako ne plačeš, onda ćutiš, ako ne ćutiš, onda galamiš, raspravljaš i onda opet se neko nečega sjeti pa opet plačeš. Gledaš oko sebe, strepiš samo da saznaš za svoje najbliže, jesu li živi, hoće li se izvući. Do Banjaluke sam, kažem ti, strahovala od aviona.

Pogledam prema vama, ćutite, ti stiska u ruci neku crvenu knjižicu "Put spasenja". Ne znam odakle ti to, mislim da je još imaš u onoj svojoj torbi. Neka baptistička knjižica, šta li je bilo? Šta sad da mislim? Nisam ti to ništa dirala.

Ne znam u kom momentu smo sreli Blagoju. Veli da je sreo i Peru i ovog i onoga, sviju je sreo, svi su živi. To me podsjetilo na priču mog đeda koju nam je pričao kad smo bili mali. Bio je ranjen u Drugom ratu pa je bio na Petrovoj gori u zemunicama na liječenju. Tako su, pod zemljom, skrivali ranjenike, to je bila bolnica. On dobije tifus i oni ga, jadnika, izbace u neku štalu da ne zarazi druge. A tifusari su u bunilu, buncaju, u agoniji su i strašno su žedni. On je tako ležao u slami, mlatarao rukama i u tom mlataranju razbije jaje iznad glave. Bilo gnijezdo. Prinese ruku ustima, nekako pojede to jaje i nekako se povrati, živne malo. Ustane, krene iz štale i sretne nekog čovjeka sa konjima. Okle si, šta si, jel poznaš toga i toga, pita ga ovaj sa konjima. Veli đed: ma kako ne, mi bili tu i tu. Nije nikog poznao nego je lagao da bi ga ovaj povezao i nahranio. To mi je prošlo kroz glavu kad je naišao Blagoja. Mislim se, ovaj je ko moj đed. Ipak, Blagoja je vas malo razveselio: "Jupi, ide tata", vičete. Ma nismo ga povezli, produžio je pješke, tako se brže išlo.

Negdje oko ponoći te probudim. Most na Uni. Mjesečina bila.

Poslije mosta je već neka civilizacija, neko nešto komanduje, upravlja se da se pređe i Sana. Kad smo i nju prešli, Kosta viče đedu da stane negdje, da parkira, da se malo odspava. Stane on, mrak je. Nekako je odremao za volanom.

Mi pričamo u našoj prikolici. Čujemo da još neko priča, glas mi poznat. Krećemo nekako međusobno, oklen ste, iz Gradca, pa Goco jesi to ti, pa ja sam, ko je to... Žena mog kolege iz pošte. Isto se tu parkirali da odmore.

Šta li sam se gluposti naslušala u toj pošti. Na početku svega, kad se formirala HDZ, kad su osvojili vlast i kad su uveli te šahovnice kao simbole, svi su urlali: "Nećemo mi ustaške simbole! Oni su nas klali, neće više! Neće više! Ja ću, ja ću ići! Neće mladi ići. Mi ćemo ići prvi. Mi, mi, mi." Đedovi su se tako skupljali kod pošte i gakali. Kad je stvarno puklo, kad je počelo, ovaj zavio glavu, onaj zavio ruku, drugi nosi štap, joj uvatilo u kičmi, ne može mrdnuti niko nikuda. Ko će u rat – mladi.

Još nešto da ti kažem. Tek što je krenuo rat, počeli su da stižu dobrovoljci. Ulazili su iz Bosne i prolazili kraj nas. Poslije par dana ide im rodbina u posjetu. Mi nemamo struje. Ja napolju perem tonu veša, a Maja mi prospe punu činiju piljevine u zadnju vodu za ispiranje. Mučim se sad s tom piljevinom kad se čuju autobusi i neka muzika od koje sam se naježila od glave do pete. Šta je ovo, ljudi moji? Pustili sa nekog razglasa u autobusu "Tamo daleko". Eto koliko smo mi znali o Srbiji i srbovanju. Prvi put sam tad čula tu pjesmu. Možda je neko, u stvari, i znao, ali ja nisam. Te stvari su bile zabranjene.

Mi sa sela, obični ljudi, dobro, bilo je svakakvih, ali većina je samo gledala svoje poslove. I te ‘41. poneki su trčali za ustaškim kamionima koji su ih po glinskim selima skupljali da ih vode na pokrštavanje, misleći da će ih tako ostaviti na miru, a u stvari su ih vozili da ih sve pokolju u crkvi.

Ne možemo dugo ostati tu, a ne znamo šta bi. Da li da čekamo Peru? Kostin Stevo je rekao da će odvesti Ljubu pa će se vratiti i po nas. Kolona ide i ide. Svanulo je i odošmo i mi. Ne čekamo nikoga, ne vrijedi. Sad je malo i prohodnija cesta, ima naroda, ali se ne stoji više. Dva dana smo na suncu, u istoj robi, neokupani, šećer otopljen svuda. Jedemo samo kekse i pijemo vodu.

Poslije Dvora na Uni, stižemo u Prijedor, u ponedjeljak oko podne. Đed me posluša i stane negdje da malo složim stvari, da istresem šećer, da sklonim puške, da prepakujem sve. U onoj cijeloj frci kad smo se pakovali po noći, nekako sam završila sa somotskim hlačama na sebi, a napolju trideset i ko zna koliko stepeni.

Sjednu đed i Kosta u lad i vi ćete s njima. Skuvam im kavu, dva dana je nisu pili. Sad više nije toliko napeto. Sad više nismo u direktnoj opasnosti. Može se i sa đedom pričati. Sporadično se priča o padu Krajine, o tome šta se desilo, ko je izdao, zašto nas ovi vamo nisu podržali, ali to više nije prioritet. Jedini je cilj da saznamo ko je živ, ko se izvukao ili ko je stradao. Onda pričamo o tome šta smo ostavili, šta smo ponijeli. Nismo uzeli televizor, na primjer, jer smo se bojali da ga ne razbijemo. Ti veliš da ti je ispod televizora ostala čokolada, da si je tamo sakrio.

Sjedimo tako pored ceste i gledamo ko prolazi u koloni. Ljudi idu na kosilicama, kultivatorima, na svačemu, aute voze žene, djeca... Odjednom, eto ti ga đed Dragan, moj ćaća, leti na traktoru. Maši, maši, ali jok, ode on, ne vidi. Ne znam ni kako su se svi oni skupili u Putincima. Znam da su otišli istim onima koji su u Vojvodinu došli poslije 1945, kao kolonisti.

Tu gdje smo stali je bila neka kuća. Ispred sjede dvoje starijih ljudi, dvorište im izgleda kao naše pred kretanje. Svi uzimaju vodu, ovaj uzima ono, ovaj ono. Uzmem ja svoj tiganj, isti ovaj crni, i odem do njih da pitam da vam ulijem po jaje, jedete samo kekse. Veli ova žena, kako ne, nemoj ništa uzimati, evo ti moje masti i daje mi kanticu, a tamo jedva dvije žlice masti. Ja ispečem jaja i kad sam malo odtrpala prikolicu, natrpam joj kanticu punu naše masti.

Dâ ona meni i da se malo operem, da se presvučem. Umijem i vas. Istresem šećer sa stvari u prikolici, ali on se zaljepio za sve. Prevrćem tako po stvarima, vadim meso, kobasice, slaninu, pravim malo reda. Gledam jel se šta slomilo, jašimo po tome danima, kad eto neke stare vojne vreće, poparane, musave. Mislim se šta je đed ovdje metnuo, već ljuta na njega. Otvorim, a unutra, kocke. Ne lego nego neke malo veće. Tu je još i drugih vaših igračaka i kamenje. Šta je ovo za boga miloga? Ti ćutiš, gledaš u me kakva će biti reakcija. "Vide šta je mali natrpa", pokazujem ovoj dvojici. Oni zanijemili. Plačemo svi. Natrpalo dijete kamenja iz avlije za uspomenu. Tek poslije si ti objasnio da si htio da sačuvaš igračke, da baciš vreću u naš potok, a da je ne bi voda odnijela, natrpao si kamenja da potone. Jel tako? Zadržavalo se to kamenje po kući godinama poslije. Držali smo ga i u akvarijumu. Negdje se razvuklo u silnim selidbama po Beogradu. Ma dobro.

Negdje sam vam tu kupila i bombone. U svemu tome, u džepu sam imala samo 40 dinara i to tuđije. Toliko je koštala vreća brašna i to su mi neki dali da im Pero donese džak brašna još prije nego što smo krenuli. I imala sam još 300 maraka.

Bila je tu i jedna majka sa bebama. Tek sam tada videla šta je patnja. Dijete se ojelo. Skinula mu pelene, pa ga sve hladi rukama, a ono crveno, crveno. Nema krema, nema hrane, nema ništa. Dala sam joj kesu mlijeka u prahu koje smo isto dobili od unproforaca.

Krećemo dalje. Idemo do Steve, ka Banjaluci, a poslije kod Ane, Perine sestre, vaše tetke, u Zemun. Cesta je sad prohodnija i jasno je da se vozi za Srbiju. Smišljamo gdje da dođemo do goriva, rečeno je da ga usput dijele.

Vozimo se dalje, šišamo niz cestu. Ne sjećam se da smo ikoga sreli. Niko nikome ne smeta. Gdje god stanemo, sipamo vode i svuda je ima, ili čatrnja ili česma ili samo curi iz zida.

Poslije podne udari kiša. Imali smo ceradu, ali dok je nju đed razvukao, dok smo je mi namjestili da nas ne poguši, kiša stane. Sve pokislo. Opet smo negdje pravili pauzu. Kod nekog čoveka na ćošku. Bila je tu neka gostiona, kamenorezac, šta li je, neko lijepo dvorište. Točili smo vode valjda. Vas dvoje ste našli neke mačiće i okačili ste jednome neku mašnu oko vrata. Ne znam gdje ste to našli. Tu ste se prvi put malo opustili, razigrali se sa tim mačićima. Mi opet popili kavu i nastavili dalje. Plakali ste za mačićima. Ostavili smo ih, da. Samo su mi još mačići falili.

Prolazi vrijeme, utorak, srijeda... Spavaš na otvorenom nebu. Ujutro se budiš, otvaraš oči, a kapci teški, teški od rose. Samo se obrišeš rukom i kao da si se umio. Vi se budite, ja gledam na sat, šest, pola sedam. Razmišljam koliko ljudi sad žuri da stigne na autobus da ide na posao. Neko ide hraniti krave, neko ide vamo, neko tamo. Kad imaš tako neku dnevnu rutinu, ne pitaš se šta rade drugi ljudi po svijetu, u Americi, u Kanadi, u Zagrebu. Nemaš vremena da razmišljaš o tome. Šta sad neko misli o nama? Da li drugi mogu da shvate šta se ovom jadnom narodu dešava? Mi već danima sjedimo u prikolici. Što je najgore, mi ne znamo kud idemo, šta nas čeka, kakvi će naš život dalje biti. Nemaš kuće, nemaš ništa. Nisi još ni svjestan, u stvari, koliko toga nemaš i bez čega si ostao.

Negdje u srijedu ujutro, sretne nas Stevo. Skrene nas sa puta i dođemo u Prnjavor. Tu mu je živela tašta, žena i tu nas čeka baba Ljuba, ali i drugi ljudi iz Klasnića, njihova rodbina, puno dvorište. Od Pere ne znamo ništa. Kad smo sišli, jedva smo hodali. Drhću noge. Tu smo ručali, okupali se. Kosta će sad ostati, a ni đedu se dalje ne ide. On bi ostao dan, dva da se odmori, da se ispriča sa svojim kolegom. To je bilo i logično, umoran je, danima se rve sa budalama, vozi traktor, ne spava.

Meni je tu gužva. Umorna sam, ne ostaje mi se, a ne mogu đedu reći da idemo, neće da me sluša, ima svoju priču. Ovi ostali su se i ranije družili svakodnevno, svoji su i nešto se ja tu nisam osjećala kako treba. Ne zbog njih, nego mi se činilo da sam na smetnji, a nisam htjela nikom da budem na teretu. Velim ja njima da bi ja sa djecom išla dalje autobusom, redovnom linijom. Ima ujutro linija Prnjavor–Beograd, kažu. Đedu milo. Može! On će malo odmoriti pa će za nama polako, na tenane.

Međutim, ti neki dečki koji su otišli na stanicu da provjere, vele da linija ne funkcioniše. Saobraćaj je u prekidu, samo izbjeglice idu. Nego, kažu, u osnovnoj školi su radnici sa Plitvičkih jezera. Idu službenim autobusima, ali im se jedan pokvario. E sad, pobratimska opština, još od prije rata, sa Plitvičkim jezerima to jest Korenicom bio je Apatin, valjda, zaboravila sam i, iz Apatina je poslat autobus koji treba da stigne u Prnjavor. Sad radnici čekaju u školi. Ima mjesta za nas troje.

Pozdravimo se, svi se isplaču i odvezu nas tamo u četvrtak. Sad čekamo autobus koji samo što nije. Vele: ako autobus ne dođe do noći, ti se vrati da ne spavaš u školi na podu. Mislim se ja, nećete vi mene više viditi, odoh ja svojim putem. Moj cilj je Beograd. Imam Anin broj telefona u Zemunu, zvaću ih kad stignemo, uzeću taksi, ne znam, snaći ću se.

Iz škole sam zvala Beograd i neko mi je rekao da je Pero već stigao. Kad prije stigao? Ja ni danas ne znam kako je on i kuda prošao. Ne priča o tome. Ni on niti drugi ljudi. Teške su to stvari...

Ako je meni kao ženi, mladoj majci koja sam pušku uzela samo jednom u ruke i to samo da bi ti vidio da i ja znam pucati pa da se ne bi bojao, ako je meni taj rat toliko uša u krv, kako li je tek tim ljudima. Negdje na putu je poginuo od Bogdana Sljepčevića sin, a ovaj mali ga samo pokrio nekim granama i otišao. To su teške stvari... To nije nimalo naivno... Ratno druženje je pet puta jače nego ovo obično. Gledaš film pa se ukočiš, ali kad ti to proživljavaš... Tebi onaj najbliži, s kim si išao u školu, s kim si se igrao, on gine i ti tu ne možeš ništa učinti, a nešto moraš, i onda misliš da će ga ta grana nekako zaštititi. To ostavlja jako težak teret šta god ti ljudi poslije radili i gdje god dalje otišli, a otišli su širom svijeta i na sve strane. Uzmi ova pisma pa pogledaj markice odakle su stizala. Sad kad i dođu nazad, nemaš s njima više šta pričati...

Sa sobom sam u školu ponijela samo svoju torbu na kojoj mi je pukao onaj kaiš. Zakačio se na traktoru nekako. Ne znam šta sam imala u njoj. Imala sam one marke, imali smo karte, blokove za crtanje, bojice, ne znam...

U školi smo kartali tablića, da ubijemo vrijeme. Išli smo i u šetnju, da vidimo šta ima. Ljudi su ležali u učionicama, klupe su bile dignute uza zid. Čitave porodice su tu. Muškarci u civilu sjede sa ženama, babama, đedovima, djeca nemirna, nedokazna. Nije mi bilo jasno okle ti muškarci u civilu. Svi se poznaju međusobno. Radili su zajedno na Plitvicama, u Nacionalnom parku. Bio je tu i neki doktor koji je metao obloge ženama na upaljene vene. Djeca ližu sladolede, a vi gledate u me. Ne može sladoled! Preladićete se, proljev dobiti, a i kad dođe autobus, ne možeš ti reći: stani, moram u ve-ce da piškim, kakim, povraćam, kao što će i biti.

Sjedili smo poslije u nekoj menzi. Na cijelom jednom zidu su bila naslikana dva konja kako trče u nekom ograđenom toru. Imali smo neki eurokrem, ne znam okle nam. Pošto si dosađivao s tim šta bi radio, dala sam ti blok da crtaš konja. Ne znam šta je Maja radila, ja blejim u prazno. "Ja nacrta!", veliš ti. Pogledam, konj savršen. "Aj, oboji sad." Naiđe neka žena koja je tu radila. Veli: "Jao, kako ti lijepo crtaš, baš je lijepo." Kad si nacrta, odneseš ti to njoj da pokažeš i ona ti je, valjda, ćela dati sladoled za taj crtež, pa si rekao da ne smiješ.

Maji se pridremalo. Zaspala je na školskoj klupi. Sad se ja ne mogu od nje pomaknuti jer će pasti. Stojim tako i padne mi na pamet priča mog ćaće kako su ‘43. bježali za Bosnu pred Švabama, ustašama, ne znam pred kim sve. Peta ofanziva je to valjda bila. I kaže da se sjeća kako je njegova mati cijelu noć koljenima držala klupu dok je njegov brat spavao. E, da. Poslije 50 godina, radila sam išto što i moja baba. Ti sad misli i izvlači zaključke sam, imaš dovoljno godina.

Eto noći, nema još autobusa. Spavamo mi sad, neka beba plače li plače. Ujutro rano, oko šest, stiže autobus. Tovare se stvari, svi imaju svoja mjesta, mi ćutimo, čekamo sa strane. Babe se neke raširile, sjede na dva mjesta. Bilo je tu i doktora i pet, šest volontera iz Demokratske stranke iz Beograda, valjda. Bio je i neko od novinara i oni su tu s nama razgovarali, slikali nas. Nije mi prijatno. Opet se osjećam kao višak. Ovi sa Plitvica se međusobno znaju. Pričala sam jedino s tim babama o venama. Falili su vas dvoje kako ste dobri, kako ste poslušni, psovali su svoje snaje, a u stvari, ta djeca su bila takva jer su im tu bila oba roditelja, bila su beskarna, ne znaju šta se dešava, briga ih za rat i bježanje.

U autobusu zatvoreno, ustajao vazduh, vruće. Smrdi neko pokvareno mljeko, ljudi smrde, nemaju se danima đe oprati, djece puno, kmeče, kvreče. Sad ja shvatim koliko je bilo lijepo na prikolici. Bili smo sami, na otvorenom...

Krenuli mi, kad Maji muka i muka. Dođe doktor: "Dajte joj da jede grisine, dajte joj da popije slane vode." Kako je progutala slanu vodu, tako je krenulo grljanje, bljuvanje, povraćanje. Joj, šta ti je to Vesna trebalo? Što nisi sjedila s mirom na onoj prikolici... Onda se smiri, pa gladna, vruće joj, svrbi je ruka u gipsu, tebe negdje zgurali. Napatili smo se taj dan više nego cijeli put dotad.

Cijeli petak mi putujemo autobusom do Beograda. Isto se ide, pa se stane. Opet se čeka neki most, Pavlovićev. Usko grlo pa se sporo prelazi. U Srbiji, gdje stanemo, čekaju kazani, kotlići, kuvana hrana, pečeni pilići. Sve dijele za džabe. Nagrnuo narod, uzima sve što se pred njega iznese, nosi u svakoj ruci po jedno pile, ne zna više kud će s njime. Veliš ti: "Mama, bi li iša i ja u red?" Nikuda! Kakvo pile. Ima se šta jesti.

Gledam ove kako se skoro tuku i mislim se u sebi: jel sad sve u tom pečenom piletu? Jel meni može to jedno pile zamijeniti sve ono što je trajalo četri godine i što smo izgubili? Jel stvar u tome samo da se sad najedemo? To je valjda taj nesvjesni instinkt ljudski, nagon da ne ostaneš gladan jer znaš da više nemaš ništa, da nagomilaš, da imaš za poslje. Onda gledam u vas pa mi bude žao. Kažem: "Ajde, idi, ako baš hoćeš." Ti kako si došao, a ono više nema. Podijelili sve... Maja ništa. Objesio joj se onaj gips, izmorena od povraćanja, žuta u licu, nakrivila glavu, preklopala se.

Volonteri prilaze, razgovaraju s nama, pitaju odakle smo, kako smo prošli, jel prebila ruku u putu, jednostavno pričaju s tobom. Pitaju šta smo imali. Sve smo imali. Nismo imali struje i nismo imali para, ali smo imali hrane. Nismo mogli krepati od gladi nikada. Radilo se po cijeli božji dan. Prije rata smo digli kuću u Glini i u ratu je pokrili da ne propada. Imali smo sve spremljeno da je sredimo i unutra, ali nismo stigli. Sav materijal, građa, uređaji, tehnika, sve je kupljeno prije rata i čekalo se da se ugradi. Nisam ja tad znala kakvo je stanje bilo u Srbiji i da su oni propatili više od nas zbog te inflacije.

Kažu onda volonteri da idemo u hotel "Park", da ćemo se tamo malo odmoriti. Objasnim ja njima da ja nisam s ostalima, da imam svoj cilj, da idem u Zemun, da mi je dosta svega.

Meni je sve propalo, svi su me izdali, nemam više ideala. Mi smo izgubili rat. Nemaš posla, nemaš kuće, nemaš ništa, nisi sa svojom familijom, a sve to sam izgubila zato što sam izgubila rat. Prvo me niko nije pitao jel hoću u rat, a onda sam rat izgubila zato što nas niko nije podržao. Mi smo svi tokom te četri godine rata gledali u Srbiju, u Miloševića, kao u ne znam šta. Mislili smo da će oni odmah stati iza nas. Karadžić će iza nas. Svi su mlatili, pričali "mi ćemo, mi ćemo"...

Na kraju su svi dozvolili da sve padne. Kuda onolike žrtve uzaludne? Poražen si, u svakom smislu si poražen. Izgubio si! U bukvalnom značenju riječi – izgubio si. Nemaš ništa. Propao si... A onaj trči za pečenim piletom. Razumiješ? Drugi ljudi su drugačije gledali na to. Iznosili pred nas i tanjire sa gulašem, paprikašem, oni požderu sve pa odnesu i kašike i sve živo, a onda sljedeći nema čime jesti...

Na kraju nismo došli pred taj hotel "Park" nego pred neku bolnicu, šta li. Jeste, bio je neki park pun drveća. Bila je najezda gubara, sjećam se. Te kebre, gusjenice su padale po nama sa lišća, sa drveća. Čekamo tu šta će biti. Reportera more. Sikaju Maju.

Priđem ja tamo da pitam da l’ mogu da se poslužim telefonom. Dam im Anin broj telefona, javi se Duško, njen muž, vaš tetak. "Gde ste vi?" Pitam gdje smo, eto njega taksijem i odošmo mi odatle...

To veče smo na Studiju B vidjeli priču kako hotel "Park" nije htio primiti izbjeglice iz autobusa, valjda zato što je to organizovala Demokratska stranka, šta li. Vidimo Maju kako stoji u onom parku, drži busen neke pogače i preživa, ja joj svezala na glavi neku palmicu.

Stigli smo, dakle, naveče u petak, 11. avgusta. Sedam dana nakon što smo krenuli, da. Sve je to bilo smiješno naspram onoga što nas je čekalo...

U početku smo živjeli na pijaci, u 24 kvadrata nas devetoro. Nemaš ništa. Sve što ti treba moraš ići kupiti. Nema podruma, nema štale, nema gnjezda, nema kokošinjca, nema bašče, nema krave. Pero se ne smije pojaviti jer Arkanovi hapse i vode u istočnu Slavoniju, Vukovar i to. Slava, Sveti Pantelejmon, bila nam je 9. avgusta. Tad sam rekla da ćemo je ubuduće slaviti ma gdje bili. To se tamo nije radilo.

Hajde malo da prošetamo po novom komšiluku. Maja neće nikuda iz kuće. Ni da mrdne. Neće u autobus, boji se. Plače u vozu. Jedva se poslje navikla i na školu. Kad zazvoni zvono, djeca počnu vrištati, a ona mi samo stišće ruku. Niko od roditelja ne vodi djecu u školu, samo ja.

Baba Miljka, Perina baba, tješila nas je kako smo barem sjeli u traktor i dovezli se do Beograda. Ona je u prošlom ratu cijelu Bosnu prešla pješke, bosa, usred zime, i "evo me i sad žive", pričala je.

Čuješ kako Milošević na televizoru priča da smo mi napustili Krajinu, da se nismo borili. Možda je to stvarno negdje bilo tako, možda je to bilo u Kninu, ali rekla sam ti na početku, ljudi su na biciklima sa puškama odlazili da se prijave kad je počelo da tuče sa sviju strana. Pero je otišao bez riječi!

Sve do ‘99, kad su nagrnuli sa Kosova, pred bombardovanje, mislila sam o tome što smo preživjeli. Onda sam vidila da su oni prošli još gore nego mi, a bili izbjeglice u svojoj rođenoj zemlji.

Onda samo stižu informacije. Nema Veljka. Ni dan-danas ga nisu našli.

Onda sam nekako stupila u kontakt sa svojima. Svi su živi. Baba Stana nije htjela otići iz Milakara i ostala je sa Evicom Šikanjskom.

Međutim, ujak Dragan, sad je u Topoli, zadnji je prošao kroz selo i na silu ih je natovario na kola i poveo. U Žirovcu je već bila presječena kolona i konji su se razbježali od granata, ujak se nekako izvukao, a babe su ostale same pred vojskom. A Evica je uvijek bila mudra i nekako naprednija od svih drugih seljanki. Znala je i djeci pokazivati stvari za školu šta god nisu znala. Imala je ćerku u Sisku i nosila je sliku svoje unuke sa sobom. Kad ih je vojska opkolila, ne samo njih dvije nego tu kolonu gde su one bile, prišao im je jedan mlad vojnik i Evica njemu pokaže sliku, a on veli: "Ne boj se ti, baba, ništa. Tvoja unuka i ja smo išli zajedno u školu." Poslije ih je preuzeo Crveni krst, valjda, i dalje tvoj ujak Dušan. Njoj i Evici se nije dalo da pobjegnu od kuće ni pred Švabama. Pričale su nam kako je jedan, isto mladi Švaba, spasio baš tog ujaka Dragana iz zapaljene kuće, dok je bio beba, a kad su one htjele da bježe, on im je vikao: "Nichts Bosna! Zurück, zurück!"

Pisali su nam i Đukići, učitelji. Ima i Tihanino pismo vama. Ona je sad u Italiji, u nekom gradiću blizu granice.

Đed je došao jednu sedmicu poslije nas. Koliko li je taj stari čovjek radio poslije. U pekari u Čumiću... Radili smo svi, ali on posebno. Kad je umirao, sjećaš se, kad je bio u bunilu onako bolestan, stalno je tražio da ga vodimo kući. Džabe smo mu objašnjavali da je kod kuće, da je to njegov krevet, da mu je tu baterijska lampa, stalno je imao onu baterijsku lampu uza se, da je baba u sobi pored... "Sve ja znam, al vodi ti mene kući."

U 11. mjesecu smo išli u posjetu mom bratu u Žabare, kod Velike Plane. Nije milicija davala da se ulazi u Beograd kad su stizale izbjeglice. Samo ako kažeš kod koga tačno ideš. On je išao kako su ga usmjeravali i završio je u Žabarima. Selendra neka, jedna soba, zemljani pod, poljski ve-ce... I sad mi tu sjedimo, pričamo. Još su tu neki ljudi tamo od nas i jedna žena priča kako je prolazila kroz Klasnić i kako joj je čovjek rekao da ide kod Slavka Ljiljka. To je ona prva što je došla k nami kad je počelo. Zeleni auto sa djecom... Zanijemili smo.

E da... Jeste moguće! Jeste. To je ono što sam ti sto puta rekla, da vodiš računa kako se ponašaš, jer nikad ne znaš na koga ćeš naići. Kako bi ja toj ženi na oči da nisam bila dobra prema njoj. Zaboravila sam kako se oni zovu... Jel vidiš kako te život vraća i daje ti šansu da ispraviš grešku ili ti pokaže kako se treba ponašati?

Mi sad pričamo o tome šta je bilo prije 20 godina. Svaki čovjek iz te kolone ima svoju priču i svaka generacija ima svoj doživljaj svega. Treba se zahvaliti ovoj državi kao državi što nas je prihvatila i što je pružila šansu vama da se školujete i da postanete svoji ljudi. A šta znači ova naša priča kad je to u stvari danas svakodnevna priča? Samo drugi ljudi su u pitanju: izbjeglice, imigranti, azilanti, kako ih već zovu. Svejedno je li Musliman, Albanac, iz Avganistana, Sirije ili odakle. I on je napuštio svoju kući i tolike je zemlje prešao gladan, žedan, prljav, smrdljiv, ušljiv, svakakav. I on traži svoje mjesto pod zvijezdama.

Svake godine dođe avgust i eto nam opet "Oluje". Kao što su i tih godina pred poštom vikali "mi ćemo, mi ćemo", tako i sad skupljaju poene i prave sebi promociju. Opet te neko pravi budalom i priča ti "još malo ima do mosta"...

Koga je briga za me i za te? Ali, mi smo se snašli. Niko nam nije poginuo, hvala Bogu. Znaš li koliko ima ljudi koji još žive po prihvatnim centrima? Što se mene tiče, nama je dobro, i kao što se u zlu nismo nizili, tako se ni u dobru nećemo hvaliti. Ali kakvo je to dobro kad znaš da su parkovi puni sirotinje i bijede? Ako ovi slave, prave paradu, ovi proglašavaju dan žalosti i šta ja znam, ajmo mi nešto treće. Pokojnima treba upaliti svijeću, sjetiti ih se, ali treba i otići onima ljudima u parku pa im dati flašu vode da je on sam ne kupuje, neka prištedi svoje novce. Ima organizacija, ima mladih ljudi koji to rade. Ajmo pokazati svijetu da mi znamo šta je nesreća. Šta meni znači da se proglasi dan žalosti? Šta? Ja sam sve svoje ožalila.

====================================================================================

*) Vesna Milakara rođena je 1966. godine u Donjem Klasniću, u opštini Glina na Baniji. Sa osamnaest godina se udala za Peru Rudića, mog oca, i 1987. rodila mene, a Maju, moju sestru, sledeće godine. Živeli smo u Rudićima, u Gornjem Klasniću, sve do 4. avgusta 1995. godine. Ja sam Mirko Rudić, novinar "Vremena".



Komentari (597)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

krkar krkar 20:07 24.08.2016

Re: Mada

E, sa tim se baš ne slažem. Nemačka posle WW2 jeste obojena tim pokajanjem (što ne znači da nije ostalo elemenata). Pa sva nemačka filozofija 2. polovine XX veka je o moralu. Za razliku od Austrijanaca koji su (mislim da ovo pričam već sedmi put) proglašeni prvom žrtvom nacizma (a mahali zastavicama kad je zemljak iz Branau Am Inn došao da ih anšlusuje) i nisu morali to da prođu, zato su kod njih desne partije proradile brže i bolje nego u ostatku nemačkog govornog područja.




Evo jošjedan suljubitelj jadnih Esterajhera.

Bolesna nacija u kojoj Fritzl nije ni izuzetak ni neobična pojava.

Austrija i Belgija. Nacije-dijagnoze. Doduše iz različitih razloga
milojep milojep 20:07 24.08.2016

Re: Mada

E, sa tim se baš ne slažem.


Pogledaj film! Što ne znači da je on 100%-tna istina ali začudićeš se dokazivim činjenicama koje su iznete u filmu!
krkar krkar 20:09 24.08.2016

Re: Mada

Ja otišao na www.amazon.če i kaže - nema.


Pa nije to, treba амазон.чтн
milojep milojep 20:10 24.08.2016

Re: Mada

Zato sad imamo ovo


Skup protiv ćirilice!



alles_atze alles_atze 20:12 24.08.2016

Re: Mada

maksa83
Pa sta trazis na nemackom amazonu- idi na cetnicki.

Ja otišao na www.amazon.če i kaže - nema.

Ali pasi sad, otišao sam na www.amazon.hr i redirektovalo me na www.amazon.de

Uadafak?!

Heh, maxi-bey, sta da ti kazem. Ne znam sta znaci ta domena xxx.hr. Zar ne bi trebalo da bude nesto kao: xxx.us ili xxx.ndh? Javi se emsiju.
Pozz najomiljenijim blogokolezi.
alselone alselone 20:12 24.08.2016

Re: Mada

Skup protiv ćirilice!


Ovo nije samo njihova sramota, ovo je sramota EU.
maksa83 maksa83 20:14 24.08.2016

Re: Mada

Evo jošjedan suljubitelj jadnih Esterajhera.

Bolesna nacija u kojoj Fritzl nije ni izuzetak ni neobična pojava.

Austrija i Belgija. Nacije-dijagnoze. Doduše iz različitih razloga

Meni je ono objasnio austrijski austrijanac iz prethodne firme, sjajan tip inače, ubernerd. Naučio sam više od njega o Austriji i Beču za jedan nego od ostalih Austrijanaca za 15 godina.

Dodatno, objasnio mi je da Austrija ima kompleks nemačkog mlađeg glupljeg brata, i da ih Nemci otpr. tako nekako tretiraju, ali i da je tu bilo puno bratske ljubavi - do WW2, kad ih je ta ljubav odvela tamo gde ih je odvela. Od tad kao najvažniji dan u istoriji Austrije slave neko fudbalsko prvenstvo u Argentini kada su u nekom kolu pobedili Nemce (i posle ispali, ali to im nije bitno, otpr. kao ovo naše olimpijsko sa basketom i Hrvatima).
mariopan mariopan 20:26 24.08.2016

Re: Mada

maksa83
taj film nećemo gledati. Kod komšija ima nekoliko tema koje nesporne, kod nas ni jedna.

Ja ove nove Hrvate kapiram, najozbiljnije. Ne kapiram one stare koji su tamanili Srbe čim im je Adolf poklonio državnost.

Da je neki komad Srbije negde okupirala lokalna nacionalna većina i proglasila se državom... wait, what?

Косово и Метохија?
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 20:45 24.08.2016

Re: Mada


Fali katarza. Jasna i nedvosmislena poruka šta je dobro a šta zlo, šta se sme a šta se nikad više ne sme. Pa da se to ugradi u sistem, u sve delove sistema. Kao kod Nemaca.

Hrvatska nije naš gumb za katarzu. Daleko je ona od toga. (Kod njih je neko ludilo, nedavno Dejan Jović kačio spomen-ploču poginulim NDH borcima.) Ako okidač za katarzu treba da bude nešto, i ako katarze treba da bude (a treba), onda je Srebrenica taj naš magnum crimen.
tyson tyson 21:38 24.08.2016

Re: napisao Drago Kovacevic

uros_vozdovac
tyson
dozvoliću sebi samo da primetim kako je gradonačelnik Knina pobegao iz grada već prvog dana Oluje, pretpostavljam kao i ostatak političke vrhuške.

ah kako bi bilo dobro da je tako jednostavno...

Pa pročitao sam taj blog još jednom danas, i meni zaista ta odluka i taj potez, napuštanja grada od strane gradonačelnika već 4. avgusta uveče, deluje prilično jednostavno.

Ja bih ipak nekako očekivao od odgovornog prvog čoveka grada da ostane do kraja, pobrine se da evakuacija stanovništva, kad su već doneli takvu odluku, prođe što sigurnije i efikasnije, u smislu da nema panike, da gradske službe rade svoj posao (policija, vatrogasci, bolnice), da se obezbedi arhiva i eventualno unište osetljivi dokumenti, obezbede objekti i imovina kako državna tako i narodna, da se građani obaveste šta da ponesu, kuda da idu, da se to možda obavi fazno da bi se izbegle kolone, da se dogovore usputna mesta za snabdevanje vodom, gorivom... Da se da primer ne u bezglavom bežanju već da država još postoji i da joj je narod na prvom mestu.

A njemu su vidim i za to krivi Milošević i Ćosić Pa ko ga je terao s golo dupe međ' pijane Turke? Hoćeš da budeš gradonačelnik, a?

Ma, svi su oni bili Stanišićevi mali pioni... Ne čak ni operativci, nego ona potrošna roba Niko u toj RSK, naročito pri kraju njenog postojanja, nije mogao ništa relevantno da bude a da nije bio pod kontrolom srpske Državne bezbednosti i njenih paradržavnih offshoots.


milojep milojep 21:51 24.08.2016

Re: napisao Drago Kovacevic

Ma, svi su oni bili Stanišićevi mali pioni... Ne čak ni operativci, nego ona potrošna roba Niko u toj RSK, naročito pri kraju njenog postojanja, nije mogao ništa relevantno da bude a da nije bio pod kontrolom srpske Državne bezbednosti i njenih paradržavnih offshoots.


Misliš li da i danas nije isto? Što se tiče kontinuiteta, pokojnom Jovi Kapičiću ekipa je do smrti ,bukvalno, ljubila ruke kad naiđe!
Neje se zezati sa njima, zato me nerviraju budale koje tamburaju o nekakvim srpskim krivicama i katarzama koje treba da ih prate
freehand freehand 21:56 24.08.2016

Re: napisao Drago Kovacevic

Ma, svi su oni bili Stanišićevi mali pioni... Ne čak ni operativci, nego ona potrošna roba Niko u toj RSK, naročito pri kraju njenog postojanja, nije mogao ništa relevantno da bude a da nije bio pod kontrolom srpske Državne bezbednosti i njenih paradržavnih offshoots.

Pa i nisu baš svi. Jer da jesu ne bi iz šest puta birali martića umesto Babića, Z 4 bi bio potpisan ko jen-i-jen dva a ne bi Sloba morao Mrkšića i beretke da šalje da dovrše posao i otmu rakete iz ruku neodgovornih i neautorizovanih.
Inače, rekoh već: Drageca su u Kninu mnogi zvali čiviluk. Šešir nosi, čovek nije.
kosta.babic kosta.babic 22:03 24.08.2016

Re: Mada

grmfrm
Krkare ne mogu a da se ne divim tvojoj upornoscu i marljivostu sa kojom zelis da prikazes Srbe u istoj ravni sa ostatkom okoline. Steta je samo sto toliku energiju ne koristis za nesto plemenitije, ali neka te, mozda je ipak bolje sto ovako gubis vreme bez nekih realnih rezultata, osim sto popalis lokalne domobrane.


vrabac_u_steni vrabac_u_steni 22:13 24.08.2016

Re: Mada

maksa83

Ja ove nove Hrvate kapiram, najozbiljnije. Ne kapiram one stare koji su tamanili Srbe čim im je Adolf poklonio državnost.


Tu grešiš, manji procenat Hrvata je 1941. bio spreman da krene za Pavelićevim idejama nego što je to spreman danas. Tada je u pitanju ipak bio šljam koji je dobio krila posredstvom okupacione sile.

Da je neki komad Srbije negde okupirala lokalna nacionalna većina i proglasila se državom... wait, what?


Pa ne baš, tamo je jedan konstitutivan narod, prestao to da bude. A dobrim delom su se upravo pripadnici tog naroda izborili za Hrvatsku kakva je tada bila i u tim granicama.
uros_vozdovac uros_vozdovac 22:23 24.08.2016

Re: napisao Drago Kovacevic

freehand
Ma, svi su oni bili Stanišićevi mali pioni... Ne čak ni operativci, nego ona potrošna roba Niko u toj RSK, naročito pri kraju njenog postojanja, nije mogao ništa relevantno da bude a da nije bio pod kontrolom srpske Državne bezbednosti i njenih paradržavnih offshoots.

Pa i nisu baš svi. Jer da jesu ne bi iz šest puta birali martića umesto Babića, Z 4 bi bio potpisan ko jen-i-jen dva a ne bi Sloba morao Mrkšića i beretke da šalje da dovrše posao i otmu rakete iz ruku neodgovornih i neautorizovanih.
Inače, rekoh već: Drageca su u Kninu mnogi zvali čiviluk. Šešir nosi, čovek nije.

u 100 marke da tvorci izreke nisu ni čiviluci...
freehand freehand 22:26 24.08.2016

Re: napisao Drago Kovacevic

uros_vozdovac
freehand
Ma, svi su oni bili Stanišićevi mali pioni... Ne čak ni operativci, nego ona potrošna roba Niko u toj RSK, naročito pri kraju njenog postojanja, nije mogao ništa relevantno da bude a da nije bio pod kontrolom srpske Državne bezbednosti i njenih paradržavnih offshoots.

Pa i nisu baš svi. Jer da jesu ne bi iz šest puta birali martića umesto Babića, Z 4 bi bio potpisan ko jen-i-jen dva a ne bi Sloba morao Mrkšića i beretke da šalje da dovrše posao i otmu rakete iz ruku neodgovornih i neautorizovanih.
Inače, rekoh već: Drageca su u Kninu mnogi zvali čiviluk. Šešir nosi, čovek nije.

u 100 marke da tvorci izreke nisu ni čiviluci...

Prvo izvadiš sto maraka a onda te vodim da ih pitaš.
uros_vozdovac uros_vozdovac 22:43 24.08.2016

Re: napisao Drago Kovacevic

freehand
uros_vozdovac
freehand
Ma, svi su oni bili Stanišićevi mali pioni... Ne čak ni operativci, nego ona potrošna roba Niko u toj RSK, naročito pri kraju njenog postojanja, nije mogao ništa relevantno da bude a da nije bio pod kontrolom srpske Državne bezbednosti i njenih paradržavnih offshoots.

Pa i nisu baš svi. Jer da jesu ne bi iz šest puta birali martića umesto Babića, Z 4 bi bio potpisan ko jen-i-jen dva a ne bi Sloba morao Mrkšića i beretke da šalje da dovrše posao i otmu rakete iz ruku neodgovornih i neautorizovanih.
Inače, rekoh već: Drageca su u Kninu mnogi zvali čiviluk. Šešir nosi, čovek nije.

u 100 marke da tvorci izreke nisu ni čiviluci...

Prvo izvadiš sto maraka a onda te vodim da ih pitaš.


deal... Pre koju godinu imali smrtni slučaj u porodici, i praznimo ormar nakon. Pogodi dal` smo našli 100 maraka sakriveno u onoj srednjoj fioci ormara spavaće sobe.
freehand freehand 22:46 24.08.2016

Re: napisao Drago Kovacevic

deal... Pre koju godinu imali smrtni slučaj u porodici, i praznimo ormar nakon. Pogodi dal` smo našli 100 maraka sakriveno u onoj srednjoj fioci ormara spavaće sobe.

Sve ti verujem na reč al nema opkladde bez Klare.
Mada bi ti pametnije bilo da izvadiš sto evra da ne ideš.
narcis narcis 04:02 25.08.2016

Re: Mada

milojep
E, sa tim se baš ne slažem.


Pogledaj film! Što ne znači da je on 100%-tna istina ali začudićeš se dokazivim činjenicama koje su iznete u filmu!

a ko je snimio film?
docsumann docsumann 06:50 25.08.2016

Re: Mada

Za razliku od Austrijanaca koji su (mislim da ovo pričam već sedmi put) proglašeni prvom žrtvom nacizma (a mahali zastavicama kad je zemljak iz Branau Am Inn došao da ih anšlusuje) i nisu morali to da prođu, zato su kod njih desne partije proradile brže i bolje nego u ostatku nemačkog govornog područja.


dovoljno je čitati Tomasa Berrnharda i gotovo ćete fizički osjetiti taj katoličko-nacistički eho što huči Austrijom.
bar je za svog života veliki pisac takjo doživljavao svoju rođenu zemlju.
milojep milojep 08:27 25.08.2016

Re: Mada

narcis
milojep
E, sa tim se baš ne slažem.


Pogledaj film! Što ne znači da je on 100%-tna istina ali začudićeš se dokazivim činjenicama koje su iznete u filmu!

a ko je snimio film?


Vudi Alen
maksa83 maksa83 10:22 25.08.2016

Re: Mada

vrabac_u_steni
Pa ne baš, tamo je jedan konstitutivan narod, prestao to da bude. A dobrim delom su se upravo pripadnici tog naroda izborili za Hrvatsku kakva je tada bila i u tim granicama.

Ne znam kako si tačno ono protumačio, ali moja poenta bi bila - ne možeš (mislim, ne ti - ti, nego neki proverbijalni ... domatjin) da simpatišeš i hrvatsko čišćenje Krajine od Srba i u isto vreme osuđuješ Srbe što kukaju na Kosovo koje im je otkinuto istim mehanizmom - bunom naroda koji je bio lokalna većina. Inverzne situacije (za Srbe, Srbiju, Srbijance, kako hoćeš), zajedničko im je što je i jedna i druga stvar postignuta pravim izborom saveznika. Mislim, možeš, ali ti onda moralni i intelektualni integritet imaju kakvoću kišne gliste.

Inače ne dajem puno na ugovorene definicije, tipa "konstitutivni narod" i sl. Svi narodi su po najbanalnijoj definiciji konstitutivni narodi na teritoriji države/republike u kojoj žive. Ajde što ja nešto ne priznajem nego istorija ne zarezuje puno to što je negde neko napisao da nešto može ili ne može do otcepljenja/samoopredeljenja, celovitostblablabla. To je zamajavanje. Imaš pištolje i pare i prave saveznike i, što bi rekli D Smic - A rush and a push and the land that we stand on is ours. Istorija je jedan veliki narativ klanja, proterivanja i nepravdi, ali se, blažena, ne obazire preterano na vrednosne sudove, ustavi, papiri, dogovori su volatilni i služe nekom momentu ili periodu, dok se ne promeni neki odnos snaga, a onda se ugasi svetlo u krčmi, pa ko koga...
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 10:51 25.08.2016

Re: Mada

ne možeš (mislim, ne ti - ti, nego neki proverbijalni ... domatjin) da simpatišeš i hrvatsko čišćenje Krajine od Srba i u isto vreme osuđuješ Srbe što kukaju na Kosovo koje im je otkinuto istim mehanizmom - bunom naroda koji je bio lokalna većina. Inverzne situacije (za Srbe, Srbiju, Srbijance, kako hoćeš), zajedničko im je što je i jedna i druga stvar postignuta pravim izborom saveznika. Mislim, možeš, ali ti onda moralni i intelektualni integritet imaju kakvoću kišne gliste.


Tako je. Isto tako ne mali broj Srba, ispoljava zavidan nivo hipokrizije kada kuka nad zločinačkom Olujom, a intimno bi da Šiptara prosto nema na Kosovu. Prosto da zažmure i da ih jednostavno nema. Neki će naravno reči, ma ne...da budu ravnopravni građani, samo nek poštuju zakone Srbije, a vrlo dobro znaju koliko je to u domenu fantastike.

No moja opaska je bila povodom tvog razumevanja za sadašnje Hrvate. Dobro, uradili su to što su naumili, dobili svoje, šta koj kurac ima još da se kurobecaju. Čuti i kenjaj, ne kurči se previše i nadaj se da će ti vremenom istorija oprati tu krv sa ruku.
maksa83 maksa83 10:57 25.08.2016

Re: Mada

Da se složimo da je istorija - ako može da se personifikuje - pokvarena bezobzirna kučka i da je pravda ne zanima preterano. Uostalom, narod koji bi time (pravdom) bio kolektivno preopterećen je vrlo kratkotrajan i brzo nestali narod. Svi mi ovde postojimo u okviru nekog kolektiviteta zato što su naši preci jednom davno (ponekad i ne baš tako davno) bez puno obzira proćerali drugo pleme a pobli ono što se nije dalo proćerati. Samo nije bilo televizije da to prenosi, nego ostalo u narativu kao slavne bitke ili neljudsko tamanjenje, zavisi sa koje si strane.
martin_krpan martin_krpan 11:27 25.08.2016

Re: Mada

Tako je. Isto tako ne mali broj Srba, ispoljava zavidan nivo hipokrizije kada kuka nad zločinačkom Olujom, a intimno bi da Šiptara prosto nema na Kosovu. Prosto da zažmure i da ih jednostavno nema. Neki će naravno reči, ma ne...da budu ravnopravni građani, samo nek poštuju zakone Srbije, a vrlo dobro znaju koliko je to u domenu fantastike.


Tako je. Generalno, Srbija je sa boljim kartama odigrala jako loše i izgubila. Najmalognija stvar nije to što je Srbija izgubila, već to što nariče populističke narative, tj. Srbija navodno nije ni igrala.

Srbija je tu gdje jeste, Hrvatska je tu gdje jeste a Krajišnici su na žalost tu gdje jesu. Sve ostalo je prazna priča.
tyson tyson 13:51 25.08.2016

Re: Mada

Evo kad pomenu Nemce dokle oni dođoše sa katarzom!
Klinac mi tražio figurice vojnika da mu kupim i odem na nemački Amazon jer odande mogu da doteram štošta kad ono:

A proizvode Japanci; povampirene sile osovine iz potaje spremaju svoje podanike na revanš Šta veli italijanski Amazon, kakvih figurica ima tamo?

Ne diraj bre makete, to je plemenit hobi!

Verovao ili ne, kada su se plastične makete pojavile u SFRJ sedamdesetih godina prošlog veka, javnost se na identičan način kao ti sada pobunila ("okupatorske igračke za Titove pionire" i ekspresno nas vratila nekoliko decenija unazad efektivno nas izbrisavši sa maketarske mape sveta praktično sve do petooktobarskih promena.




narcis narcis 16:01 25.08.2016

Re: Mada

maksa83
Da se složimo da je istorija - ako može da se personifikuje - pokvarena bezobzirna kučka i da je pravda ne zanima preterano. Uostalom, narod koji bi time (pravdom) bio kolektivno preopterećen je vrlo kratkotrajan i brzo nestali narod. Svi mi ovde postojimo u okviru nekog kolektiviteta zato što su naši preci jednom davno (ponekad i ne baš tako davno) bez puno obzira proćerali drugo pleme a pobli ono što se nije dalo proćerati. Samo nije bilo televizije da to prenosi, nego ostalo u narativu kao slavne bitke ili neljudsko tamanjenje, zavisi sa koje si strane.

freehand freehand 22:43 25.08.2016

Re: Mada

zato su kod njih desne partije proradile brže i bolje nego u ostatku nemačkog govornog područja.

Ne valja ti ovo. Austrija je jedina, koliko znam, zemlja u Evropi koja u grbu ima srp i čekić i sa dugom tradicijom vladavine socijalista (SPO naziv promenila u Socijaldemokratsku tek 1991.) kao samostalne ili u koaliciji sa Slobodarima (pre dolaska Hajdera) ili u veikoj koalliciji sa Narodnjacima.
tyson tyson 14:09 26.08.2016

Re: Mada

(pa i na blogu je neko neki dan rekao da je su NDH i Srbija sustinski jednake po zlocinima)

Vratićemo se na tu temu prigodnom prilikom, zanimljiva je.


alselone alselone 14:35 26.08.2016

Re: Mada

Vratićemo se na tu temu prigodnom prilikom, zanimljiva je.

tyson tyson 14:41 26.08.2016

Re: Mada

I sam sam se začudio u kojoj meri Nemci krajem pedesetih nisu znali za Aušvic ili nisu hteli da prihvate šta se tamo desilo! Nikakve katarze tamo nije bilo!

E, sa tim se baš ne slažem. Nemačka posle WW2 jeste obojena tim pokajanjem (što ne znači da nije ostalo elemenata).

istina je, kao i obično, negde na sredini; ceo projekat denacifikacije počeo je da daje ozbiljnije rezultate tek sa generacijama rođenim pri kraju i posle rata.

Najčešće iz praktičnih razloga (izgradnje držve, obnove ekonomije, komunističke opasnosti), ali i zahvaljujući povezanosti, velikom broju nacista, državnih službenika, esesovaca, policajaca javnih i tajnih itd. dozvoljeno je da bez ikakvih problema nastave sa svojim životima i delatnostima. Sve to je bilo praćeno svojevrsnom omanjom zaverom ćutanja o predratnim i ratnim grehovima. To je delimično i izazvalo reakciju u vidu naglog razvoja levice i ekstremne levice krajem 1960-ih i 1970-ih.


njonjo njonjo 16:07 28.08.2016

Re: Mada

alselone

Mislim da je osnovni problem podivljalog ustastva u HR to sto oni nikad nisu bili kaznjenji za svoje zlocine, sto nisu prosli katarzu kao Njemci.


Tko nije kažnjen???
krkar krkar 01:27 29.08.2016

Re: Mada

Tko nije kažnjen???


Još jedna od gluposti iz arsenala Vučića raznih i kokošaka koje očarano nacionalno svesno kokodaču...

Prima se kod onih koji nemaju mozga ili koji se nisu potrudili da nešto pročitaju o 1945, Križnom putu, arbitrarnim hapšenjima, suđenjima sa ruljom (na smrrrrt!", žandarsko-kaplarskom posleratnom iživljavanju nad Hrvatima, Rankovićevštini i udbaškom teroru...
apostata apostata 14:07 30.08.2016

Re: Mada

krkar
Tko nije kažnjen???


Još jedna od gluposti iz arsenala Vučića raznih i kokošaka koje očarano nacionalno svesno kokodaču...

Prima se kod onih koji nemaju mozga ili koji se nisu potrudili da nešto pročitaju o 1945, Križnom putu, arbitrarnim hapšenjima, suđenjima sa ruljom (na smrrrrt!", žandarsko-kaplarskom posleratnom iživljavanju nad Hrvatima, Rankovićevštini i udbaškom teroru...

To je sve "malo dete" prema onome šta su po planovima bitnog i nadasve relevantnog međunarodnog faktora zaslužili.

Ruzvelt je još '43. govorio Idnu kako "se Srbija sama sobom mora uspostaviti, a da se Hrvati imaju staviti pod starateljstvo".

Ta njegova izjava je potpuno u skladu sa izvještajima američkih diplomatskih predstavništva o stanju u Evropi ... američki konzul u ZG, doček koji su Hrvati priredili Njemcima popratio je komentarom:"Jednom će ih zbog ovoga boljeti glava!"

A krkar informacije samo da znaš ja po Gebelsovoj metodologiji nisam Srbin - ja sam 25% Hrvat, 25% Švabo i 50% Srbenda.

Da je danas ono vrijeme iza aprila '41. maksuz bi me uzeli bi u 7. SS-Freiwilligen-Gebirgs-Division „Prinz Eugen“.
docsumann docsumann 18:19 24.08.2016

i kad u opštem ludilu


provejava tračak lične nade:

Ako ovi slave, prave paradu, ovi proglašavaju dan žalosti i šta ja znam, ajmo mi nešto treće. Pokojnima treba upaliti svijeću, sjetiti ih se, ali treba i otići onima ljudima u parku pa im dati flašu vode da je on sam ne kupuje, neka prištedi svoje novce. Ima organizacija, ima mladih ljudi koji to rade. Ajmo pokazati svijetu da mi znamo šta je nesreća. Šta meni znači da se proglasi dan žalosti? Šta? Ja sam sve svoje ožalila.
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 18:22 24.08.2016

Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

...digla frka oko ovoga:


Prvi Tuđmanov ministar policije Josip Boljkovac u velikom ekskluzivnom intervjuu za frankfurtske Vesti, koji prenosi srpski Press, kazao je da je Hrvatska 1991. planski napala Srbe u Hrvatskoj, namjerno izazvala rat te da su se Tuđman i Milošević sve vrijeme rata dogovarali i zajedno donosili odluke.

Boljkovac je najprije rekao da su hrvatski mediji cenzurirali izvještaje s njegova svjedočenja na suđenju bivšem osječkom gradonačelniku Branimiru Glavašu, optuženom za zločine nad tamošnjim Srbima:

- Glavaš me za vrijeme svjedočenja optužio da sam ga gonio zbog rušenja mosta na rijeci Dravi u Osijeku. On je rekao da je most srušio da bi se grad zaštitio od tenkova JNA, a ja sam rekao da je JNA u tom trenutku bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, a da je Hrvatska, koja tada još nije bila priznata, dio Jugoslavije. Potom sam obrazlagao tko je tada počeo s oružanim sukobima u tom dijelu Slavonije - kazao je Boljkovac.

Upitan tko je počeo rat, odgovara:

- Tada, 1991. godine, prvi su napadnuti Srbi, napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Gojko Šušak, Branimir Glavaš i Vice Vukojević protutenkovskim oružjem, ‘armburstima’ su napali Borovo selo da bi isprovocirali rat. Iz istog razloga srušen je i most u Osijeku”, tvrdi Josip Boljkovac.

Kaže da je rat u Hrvatskoj bio “građanski rat koji je nastao kao posljedica dogovora između Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine i razmjeni stanovništva pomoću etničkog čišćenja”.

- Tuđman je Miloševiću prepustio Bosansku Posavinu, a Milošević njemu pomogao da se riješi Srba u “Krajini”.


LINK

Zanimljivo.
krkar krkar 18:28 24.08.2016

Re: Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

Zanimljivo.


Malo isuviše redukovano pa je dosta zbunjujuće onome koji ne zna detalje ali istinito.
nikvet pn nikvet pn 18:37 24.08.2016

Re: Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

a ja sam rekao da je JNA u tom trenutku bila regularna vojska jedne međunarodno prržave, a da je Hrvatska, koja tada još nije bila priznata, dio Jugoslavije. Potom sam obrazlagao tko je tada počeo s oružanim sukobima u tom dijelu Slavonije - kazao je Boljkovac.

Upitan tko je počeo rat, odgovara:

- Tada, 1991. godine, prvi su napadnuti Srbi, napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Gojko Šušak, Branimir Glavaš i Vice Vukojević protutenkovskim oružjem, ‘armburstima’ su napali Borovo selo da bi isprovocirali rat. Iz istog razloga srušen je i most u Osijeku”, tvrdi Josip Boljkovac.


И? Како би се боље дефинисао појам сецесије, или сепаратистичког покрета ако не овим?
nikvet pn nikvet pn 18:38 24.08.2016

Re: Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

krkar
Malo isuviše redukovano


А шта ће писати у историји кроз сто година, детаљи?
vcucko vcucko 20:20 24.08.2016

Re: Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

vrabac_u_steni
...digla frka oko ovoga:


Prvi Tuđmanov ministar policije Josip Boljkovac u velikom ekskluzivnom intervjuu za frankfurtske Vesti, koji prenosi srpski Press, kazao je da je Hrvatska 1991. planski napala Srbe u Hrvatskoj, namjerno izazvala rat te da su se Tuđman i Milošević sve vrijeme rata dogovarali i zajedno donosili odluke.

Boljkovac je najprije rekao da su hrvatski mediji cenzurirali izvještaje s njegova svjedočenja na suđenju bivšem osječkom gradonačelniku Branimiru Glavašu, optuženom za zločine nad tamošnjim Srbima:

- Glavaš me za vrijeme svjedočenja optužio da sam ga gonio zbog rušenja mosta na rijeci Dravi u Osijeku. On je rekao da je most srušio da bi se grad zaštitio od tenkova JNA, a ja sam rekao da je JNA u tom trenutku bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, a da je Hrvatska, koja tada još nije bila priznata, dio Jugoslavije. Potom sam obrazlagao tko je tada počeo s oružanim sukobima u tom dijelu Slavonije - kazao je Boljkovac.

Upitan tko je počeo rat, odgovara:

- Tada, 1991. godine, prvi su napadnuti Srbi, napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Gojko Šušak, Branimir Glavaš i Vice Vukojević protutenkovskim oružjem, ‘armburstima’ su napali Borovo selo da bi isprovocirali rat. Iz istog razloga srušen je i most u Osijeku”, tvrdi Josip Boljkovac.

Kaže da je rat u Hrvatskoj bio “građanski rat koji je nastao kao posljedica dogovora između Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine i razmjeni stanovništva pomoću etničkog čišćenja”.

- Tuđman je Miloševiću prepustio Bosansku Posavinu, a Milošević njemu pomogao da se riješi Srba u “Krajini”.


LINK

Zanimljivo.

A da li si se zapitao: zašto Vukovarska operacija, toliko dugo i toliko da prostiš traljavo, uz toliko - sa taktičkog i strateškog stanovišta - besmislenog ispucavanja? Da nije to neko obostrano pogurao medijsku sliku na poželjnu, unapred dogovorenu stranu?
Neko moćan i olistan po reverima i ovde i onde?
I da, kao rezervista gardijske mot. brigade imam pravo na ovakva pitanja. Oni što su morali tetki po lek, što se mene tiče mogu da se sagnu po jogurt.

freehand freehand 20:35 24.08.2016

Re: Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

A da li si se zapitao: zašto Vukovarska operacija, toliko dugo i toliko da prostiš traljavo, uz toliko - sa taktičkog i strateškog stanovišta - besmislenog ispucavanja? Da nije to neko obostrano pogurao medijsku sliku na poželjnu, unapred dogovorenu stranu?
Neko moćan i olistan po reverima i ovde i onde?
I da, kao rezervista gardijske mot. brigade imam pravo na ovakva pitanja. Oni što su morali tetki po lek, što se mene tiče mogu da se sagnu po jogurt.

Zato što je JNA bila jugoslovenska vojska, zato što je prevashodni cilj bio da se čuvaju životi i civila i sopstvenih vojnika, zato što su političko vodstvo i linije komande bile u potpunom košmaru, zato što se išlo kreni-stani taktikom jer je na svakih nekoliko dana dolazio neki Vens sa novim planom i potpisivana obustava vatre, zato što nije bilo jasnog ratnog cilja, zato što je uz sve to bilo mnoštvo nesposobnih oficira u opštem zamešateljstvu.
Zato niko ne priča o tome kako je pola vatrogasnih jedinica iz čitave Vojvodine jurilo da spašava civile ali i mupovce i zenge iz zapaljene fabrike Borova.
Ali sve je to manje bitno.
Prajsles je Krkarovo "istinito ali zbunjujuće". U tekstu u kome je (Boljkovac) jasno definisano ko je i kako počeo rat i koja je u tom ratu bila jedina legalna naoružana formacija.
TO može biti zbunjujuće samo za šovene poput samog autora koji je u stanju da postavi pitanje poput onog iz naslova.
Po gluposti dostojno jednog Krpana, ali po malignosti neodvojivo od samog autora, kolege denacifikatora Sonje Biserko i sličnih velikana antifašističke misli i kolega Rajnharda Gelena. Iz priče "Kad nacisti denacifikuju". I proteruju proterane, usput projektujući sopstvenu sliku kao tuđ odraz.
Čemer, vazda.
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 20:56 24.08.2016

Re: Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

vcucko

A da li si se zapitao: zašto Vukovarska operacija, toliko dugo i toliko da prostiš traljavo, uz toliko - sa taktičkog i strateškog stanovišta - besmislenog ispucavanja? Da nije to neko obostrano pogurao medijsku sliku na poželjnu, unapred dogovorenu stranu?
Neko moćan i olistan po reverima i ovde i onde?
I da, kao rezervista gardijske mot. brigade imam pravo na ovakva pitanja. Oni što su morali tetki po lek, što se mene tiče mogu da se sagnu po jogurt.



Mislim da postavljaš pitanja pogrešnoj osobi
anonymous anonymous 04:56 25.08.2016

Re: Nego, u Hrvatskoj se svojevremeno...

Po gluposti dostojno jednog Krpana, ali po malignosti neodvojivo od samog autora, kolege denacifikatora Sonje Biserko i sličnih velikana antifašističke misli i kolega Rajnharda Gelena. Iz priče "Kad nacisti denacifikuju". I proteruju proterane, usput projektujući sopstvenu sliku kao tuđ odraz.
Čemer, vazda.




martin_krpan martin_krpan 18:39 24.08.2016

Rat

Prema BPB-u, rat je: Organizovani konflikt između više kolektiva, koji imaju za cilj da uz pomoć oružija i nasilja uspostave svoje INTERESE.

Veliki problem ratova na ovim prostorima je nemogućnost davanja dobre karakteristike/dijagnoze sukoba. Na kraju se to sve svede na neke tribalno-plemensko-varvarske sukobe sa velikim brojem civilnih žrtava. Kako to rade "majstori"?

1) WW2 - Njemačka. Objavila rat, ukinula ljudska prava ljudima u parlamentu, i po zakonu i vjerovanju ubijala ljude u komorama. Kada nije to sve prošlo, priznala je poraz a onda je uslijedilo gaženje, najviše od Sovjeta. Streljanje u tri smjene, silovanje žena u tri smjene, odvođenje miliona ljudi u Gulag. Dinamika je jasna. Nema debilnih pitanja: A kada će sud u Hagu osuditi ruske zločince.

2) Vichy režim. Bačen na ropotarnicu povjesti, streljanje i vješanje u tri smjene, bacanje treće, a uspostavljanje četvrte republike. Nema: Ko je sudio, kako, zašto, jel po propisima,....

3) Italija. Pokušavalo se sa podrepaštvom. Kada nije prošlo, vješanje na trgove i zakucavanje leševa palicama uz psovanje "mrtve, krvave fašističke majke".

4) NDH. Ništa od toga, iako je od 1941-1945 bila uspostavljena državnost. Dakle, Hrvatska je i u svom praktično-formalnom, i u svom simboličkom smislu imala fašistički karakter, i s obzirom na brutalnost sukoba, trebao se primjeniti scenario 1: Ubijanje u tri smjene, vješanje na trgu Bana Ječličića dok se ne usmrde, cca 1,5 miliona u logore a mladim Hrvatima kroz školstvo uspostaviti sistem: Svestrane, vesele, bezbrižbe, socialističke omladine. Naravno, apsolutno ukidanje bilo kakve granice na takvoj teritoriji, bilo kakve simbolike,... Sve prebaciti u knjige.

ali...

5) ZBOR. Srbija u WW2 je takođe u sebi imala čvrstih fašističkih elemenata. Nema na tu temu šta pričati, dovoljno je reći: Nedić, Ljotić, Draža, Kraljevi, Đujić,... Tu se trebao formirati vjerovatno neki scenario 2, sa ubijanjem u tri smjene i šutiranjem povješanih leševa, sa donošenjem dokumenta da ako kralj ikada stane na teritoriju SFRJ da će po zakonu biti ubijen na licu mjesta. Ništa od toga. Debili su krenuli sa: Nisu oni, a suđenje, a kralj,.... Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.

6) Ex-Yu ratovi: koji imaju za cilj da uz pomoć oružija i nasilja uspostave svoje INTERESE. Bili ciljevi da se uspostave INTERESI jedne grupe ljudi, bilo i oružije, a nema ni govora da se bilo u ratu. Jbt, u BiH Srbi nisu dugo ni imali jasne ciljeve ratova, koja je to granica koja se hoće, šta onda nakon toga, Srpska Republika Bosna i Hercegovina,

Ludilo, debilizam, izgubljenost, bjesnilo i maloumnost je potpuno sa Dačićem, Vulinom i Vučićem u vladi i najava rehabilitacije Miloševića.

grebostrek.lurker grebostrek.lurker 18:47 24.08.2016

Re: Rat

Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.


Sajmište beše u NDH, zar ne?
martin_krpan martin_krpan 18:52 24.08.2016

Re: Rat

grebostrek.lurker
Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.


Sajmište beše u NDH, zar ne?


A Banjica?
grebostrek.lurker grebostrek.lurker 18:55 24.08.2016

Re: Rat

martin_krpan
grebostrek.lurker
Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.


Sajmište beše u NDH, zar ne?


A Banjica?


Ja sam prvi pitao
milojep milojep 19:23 24.08.2016

Re: Rat

A Banjica?


A koga to Srbi ubiše na Banjici?
krkar krkar 19:42 24.08.2016

Re: Rat

milojep
A Banjica?


A koga to Srbi ubiše na Banjici?


One desetine hiljada zakopanih u obližnjim Jajincima.

Da te čovek ne zna pa da pomisli da si samo neobavešten ili bar glup!
milojep milojep 19:47 24.08.2016

Re: Rat

krkar
milojep
A Banjica?


A koga to Srbi ubiše na Banjici?


One desetine hiljada zakopanih u obližnjim Jajincima.

Da te čovek ne zna pa da pomisli da si samo neobavešten ili bar glup!


A vidiš li ti šta ona Krpanština gore kenja, Nabroja sve nacizme u WW2 i onda nama poturi Banjicu! Da je bilo stoke među nama jeste ali smo i sebe same ponajviše tamanili i to je tačno.A kad Krpanština kaže:
Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.
koliko vidim misli na 1945 ?! Pa evo ti reci dal' je neobavešten ili glup?
martin_krpan martin_krpan 07:01 25.08.2016

Re: Rat

milojep
krkar
milojep
A Banjica?


A koga to Srbi ubiše na Banjici?


One desetine hiljada zakopanih u obližnjim Jajincima.

Da te čovek ne zna pa da pomisli da si samo neobavešten ili bar glup!


A vidiš li ti šta ona Krpanština gore kenja, Nabroja sve nacizme u WW2 i onda nama poturi Banjicu! Da je bilo stoke među nama jeste ali smo i sebe same ponajviše tamanili i to je tačno.A kad Krpanština kaže:
Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.
koliko vidim misli na 1945 ?! Pa evo ti reci dal' je neobavešten ili glup?


Debilu, rehabilitujete svoje fašiste Mihajlovića i Nedića a tuđe bi da vješaš. Takav odnos prema sebi i svojoj državi govori dosta o jadnosti Srbije i naroda koji tu živi. Srbima kojekakvi ratovi služe za patološke narative koji se lijepo zalivaju od strane popova. Veliko je pitanje da li su ratovi Srbima kroz istoriju imali karakter sredstva do cilja, ili su ratovi bili cilj sam po sebi. Tako izgleda. Jer da nije tako, bila bi uspostavljena radikalno konzervativna ratna dinamika: winner-looser. Ako si winner, super. Ako si looser, vješanje i šutiranje leševa.

"Karlobag - Virovitica....." OK, zašto da ne. Legitiman cilj. Motivišeš vojsku, praviš alijansu, radiš propagandu - izvučeš iz arhiva obavještajne službe slike pečene djece na ražnjevima iz WW2, i kreneš da osvajaš prostor, da ubijaš sve šta se kreće, da čistiš. Ako prođeš, kupaš se u srpskim Vodicama, ako ne, radi novih generacija radikalno odbacuješ apsolutno sve što je imalo ikakve veze sa takvim režimom. Tako se radi.

Ovako kako Srbija radi, sebe zakucava na apsolutno-neugledno dno: plačljivih, patetičnih, glupih, a onda i siromašnih luzera. Takva zemlja i narod su onda idealni za tzv. geostrategiju, za razne eksperimente consultantskih kuća penzionisanih US-generala, za dizanje qvazi rejtinga i popunjavanje praznih CV-jeva 15. 16. ešalona US/UK administracije, za žvalavljenje mrtvih priča kojekakvih Davenporta ili Bajdena. Zemlja kolektor fekalija. Baš zbog cca 6,5-7 miliona miloja u Srbiji.



milojep milojep 08:24 25.08.2016

Re: Rat

martin_krpan
milojep
krkar
milojep
A Banjica?


A koga to Srbi ubiše na Banjici?


One desetine hiljada zakopanih u obližnjim Jajincima.

Da te čovek ne zna pa da pomisli da si samo neobavešten ili bar glup!


A vidiš li ti šta ona Krpanština gore kenja, Nabroja sve nacizme u WW2 i onda nama poturi Banjicu! Da je bilo stoke među nama jeste ali smo i sebe same ponajviše tamanili i to je tačno.A kad Krpanština kaže:
Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.
koliko vidim misli na 1945 ?! Pa evo ti reci dal' je neobavešten ili glup?


Debilu, rehabilitujete svoje fašiste Mihajlovića i Nedića a tuđe bi da vješaš. Takav odnos prema sebi i svojoj državi govori dosta o jadnosti Srbije i naroda koji tu živi. Srbima kojekakvi ratovi služe za patološke narative koji se lijepo zalivaju od strane popova. Veliko je pitanje da li su ratovi Srbima kroz istoriju imali karakter sredstva do cilja, ili su ratovi bili cilj sam po sebi. Tako izgleda. Jer da nije tako, bila bi uspostavljena radikalno konzervativna ratna dinamika: winner-looser. Ako si winner, super. Ako si looser, vješanje i šutiranje leševa.

"Karlobag - Virovitica....." OK, zašto da ne. Legitiman cilj. Motivišeš vojsku, praviš alijansu, radiš propagandu - izvučeš iz arhiva obavještajne službe slike pečene djece na ražnjevima iz WW2, i kreneš da osvajaš prostor, da ubijaš sve šta se kreće, da čistiš. Ako prođeš, kupaš se u srpskim Vodicama, ako ne, radi novih generacija radikalno odbacuješ apsolutno sve što je imalo ikakve veze sa takvim režimom. Tako se radi.

Ovako kako Srbija radi, sebe zakucava na apsolutno-neugledno dno: plačljivih, patetičnih, glupih, a onda i siromašnih luzera. Takva zemlja i narod su onda idealni za tzv. geostrategiju, za razne eksperimente consultantskih kuća penzionisanih US-generala, za dizanje qvazi rejtinga i popunjavanje praznih CV-jeva 15. 16. ešalona US/UK administracije, za žvalavljenje mrtvih priča kojekakvih Davenporta ili Bajdena. Zemlja kolektor fekalija. Baš zbog cca 6,5-7 miliona miloja u Srbiji.





Au, koja si ti vrhunska bagra.U relativno malo teksta ispisao si brdo gluposti i laži.Od Mihajlovića fašiste do nekakvog sakupljanja vojske i osvajanja teritorija. Nemam volje da ti obrazlažem jer očito su ti sve te gluposti urezane u ograničen CRO-mozak.
Ti uzimaš u usta srpski narod i daješ si pravo da ga komentarišeš!? Ti koji si etalon gluposti i smrdljivi ispuvak moderne hrvatske misli.
Iš bagro
martin_krpan martin_krpan 08:50 25.08.2016

Re: Rat

CRO-mozak.

Iš bagro


Debilčino jadna, mržnjom zaslijepljena. Koji si ti qrac da govoriš ko šta smije komentarisati. Duvaj mi ga bagro.
freehand freehand 08:58 25.08.2016

Re: Rat

martin_krpan
Prema BPB-u, rat je: Organizovani konflikt između više kolektiva, koji imaju za cilj da uz pomoć oružija i nasilja uspostave svoje INTERESE.

Veliki problem ratova na ovim prostorima je nemogućnost davanja dobre karakteristike/dijagnoze sukoba. Na kraju se to sve svede na neke tribalno-plemensko-varvarske sukobe sa velikim brojem civilnih žrtava. Kako to rade "majstori"?

1) WW2 - Njemačka. Objavila rat, ukinula ljudska prava ljudima u parlamentu, i po zakonu i vjerovanju ubijala ljude u komorama. Kada nije to sve prošlo, priznala je poraz a onda je uslijedilo gaženje, najviše od Sovjeta. Streljanje u tri smjene, silovanje žena u tri smjene, odvođenje miliona ljudi u Gulag. Dinamika je jasna. Nema debilnih pitanja: A kada će sud u Hagu osuditi ruske zločince.

2) Vichy režim. Bačen na ropotarnicu povjesti, streljanje i vješanje u tri smjene, bacanje treće, a uspostavljanje četvrte republike. Nema: Ko je sudio, kako, zašto, jel po propisima,....

3) Italija. Pokušavalo se sa podrepaštvom. Kada nije prošlo, vješanje na trgove i zakucavanje leševa palicama uz psovanje "mrtve, krvave fašističke majke".

4) NDH. Ništa od toga, iako je od 1941-1945 bila uspostavljena državnost. Dakle, Hrvatska je i u svom praktično-formalnom, i u svom simboličkom smislu imala fašistički karakter, i s obzirom na brutalnost sukoba, trebao se primjeniti scenario 1: Ubijanje u tri smjene, vješanje na trgu Bana Ječličića dok se ne usmrde, cca 1,5 miliona u logore a mladim Hrvatima kroz školstvo uspostaviti sistem: Svestrane, vesele, bezbrižbe, socialističke omladine. Naravno, apsolutno ukidanje bilo kakve granice na takvoj teritoriji, bilo kakve simbolike,... Sve prebaciti u knjige.

ali...

5) ZBOR. Srbija u WW2 je takođe u sebi imala čvrstih fašističkih elemenata. Nema na tu temu šta pričati, dovoljno je reći: Nedić, Ljotić, Draža, Kraljevi, Đujić,... Tu se trebao formirati vjerovatno neki scenario 2, sa ubijanjem u tri smjene i šutiranjem povješanih leševa, sa donošenjem dokumenta da ako kralj ikada stane na teritoriju SFRJ da će po zakonu biti ubijen na licu mjesta. Ništa od toga. Debili su krenuli sa: Nisu oni, a suđenje, a kralj,.... Tu počinje hranjenje crno-bijelog narativa o Hrvatima-Ustašama a Srbima antifašistima, potpuno brišući iz sjećanja logore na Banjici i Sajmištu.

6) Ex-Yu ratovi: koji imaju za cilj da uz pomoć oružija i nasilja uspostave svoje INTERESE. Bili ciljevi da se uspostave INTERESI jedne grupe ljudi, bilo i oružije, a nema ni govora da se bilo u ratu. Jbt, u BiH Srbi nisu dugo ni imali jasne ciljeve ratova, koja je to granica koja se hoće, šta onda nakon toga, Srpska Republika Bosna i Hercegovina,

Ludilo, debilizam, izgubljenost, bjesnilo i maloumnost je potpuno sa Dačićem, Vulinom i Vučićem u vladi i najava rehabilitacije Miloševića.


Stvarno je krajnje vreme da preporuke postanu javne.
Jerbo sam spreman da platim turu pića da saznam ko je sve ovoj gomili praznoslovnog naci bulišta koji je nivo stupiditeta na blogu digao do tavanice dao tu preporuku!
martin_krpan martin_krpan 09:07 25.08.2016

Re: Rat

Jerbo sam spreman da platim turu pića
do tavanice






Preporučujem desni ormar na tavanu, crni registrator, oblast: RATOVI ZA OSLOBOĐENJE I UJEDINJENJE.
narcis narcis 09:08 25.08.2016

Re: Rat

Stvarno je krajnje vreme da preporuke postanu javne.

ja sam dao jednu, dužan si mi turu pića
freehand freehand 09:37 25.08.2016

Re: Rat

martin_krpan
Jerbo sam spreman da platim turu pića
do tavanice






Preporučujem desni ormar na tavanu, crni registrator, oblast: RATOVI ZA OSLOBOĐENJE I UJEDINJENJE.

Hvala ti na preporuci, nego nismo mi u istoj prostoriji.
narcis
Stvarno je krajnje vreme da preporuke postanu javne.

ja sam dao jednu, dužan si mi turu pića

Ti ne smeš da piješ. Tebi može bona.
principessa_etrusca principessa_etrusca 11:14 25.08.2016

Re: Rat

martin_krpan
A Banjica?

Више пута сам чула (из три извора ) да је од неке мале помоћи затвореницама било одлично знање немачког Јелице Михаиловић, жене Драже Михаиловића, која је и сама била затворена са петнаестогодишњим ћерком. (Нажалост, није било од помоћи Јеврејкама које су биле затворене са њима.)

Није познато да се немачки, или неки други страни језик, говорио у логорима у НДХ.
martin_krpan martin_krpan 11:28 25.08.2016

Re: Rat

Није познато да се немачки, или неки други страни језик, говорио у логорима у НДХ.


Rehabilituj
narcis narcis 15:19 25.08.2016

Re: Rat

principessa_etrusca
martin_krpan
A Banjica?

Више пута сам чула (из три извора )


principessa_etrusca principessa_etrusca 12:33 26.08.2016

Re: Rat

Лепе су ти ове овчице. Да ли их лети тераш у планину?
vlad_aleksh vlad_aleksh 12:44 29.08.2016

Re: Rat

principessa_etrusca
martin_krpan
A Banjica?

Више пута сам чула (из три извора ) да је од неке мале помоћи затвореницама било одлично знање немачког Јелице Михаиловић, жене Драже Михаиловића, која је и сама била затворена са петнаестогодишњим ћерком. (Нажалост, није било од помоћи Јеврејкама које су биле затворене са њима.)

Није познато да се немачки, или неки други страни језик, говорио у логорима у НДХ.


Postoje nemački dokumenti na kojima se jasno vidi kako Nemci taj logor zovu "DM logor". Od čega li je ta skraćenica DM...?
freehand freehand 12:54 29.08.2016

Re: Rat

vlad_aleksh
principessa_etrusca
martin_krpan
A Banjica?

Више пута сам чула (из три извора ) да је од неке мале помоћи затвореницама било одлично знање немачког Јелице Михаиловић, жене Драже Михаиловића, која је и сама била затворена са петнаестогодишњим ћерком. (Нажалост, није било од помоћи Јеврејкама које су биле затворене са њима.)

Није познато да се немачки, или неки други страни језик, говорио у логорима у НДХ.


Postoje nemački dokumenti na kojima se jasno vidi kako Nemci taj logor zovu "DM logor". Od čega li je ta skraćenica DM...?

A šta ti misliš, od čega je ta skraćenica?
maksa83 maksa83 13:13 29.08.2016

Re: Rat

Postoje nemački dokumenti na kojima se jasno vidi kako Nemci taj logor zovu "DM logor". Od čega li je ta skraćenica DM...?

Valjda Drogerie Markt.
freehand freehand 13:19 29.08.2016

Re: Rat

maksa83
Postoje nemački dokumenti na kojima se jasno vidi kako Nemci taj logor zovu "DM logor". Od čega li je ta skraćenica DM...?

Valjda Drogerie Markt.

Ja sam nešto mislio da je Dojče Mark. A možda i Draga Mašin.
vlad_aleksh vlad_aleksh 07:12 30.08.2016

Re: Rat

freehand
vlad_aleksh
principessa_etrusca
martin_krpan
A Banjica?

Више пута сам чула (из три извора ) да је од неке мале помоћи затвореницама било одлично знање немачког Јелице Михаиловић, жене Драже Михаиловића, која је и сама била затворена са петнаестогодишњим ћерком. (Нажалост, није било од помоћи Јеврејкама које су биле затворене са њима.)

Није познато да се немачки, или неки други страни језик, говорио у логорима у НДХ.


Postoje nemački dokumenti na kojima se jasno vidi kako Nemci taj logor zovu "DM logor". Od čega li je ta skraćenica DM...?

A šta ti misliš, od čega je ta skraćenica?


Verovatno je u pitanju Draža Marković, pripadnik jagnjeće frakcije unutar KPJ.
escherichije_colic escherichije_colic 18:50 24.08.2016

pošteno

Eto neka bude da su Krajišnici podigli ustanak protiv legitimne Hrvatske države na bazi paranoje i propagandom indukovane ustašofobije.

Da li je rehabilitacija ustašluka (koja se danas u Hrvatskoj defakto dešava) samo posledica ishoda tog rata - ili je ipak bila realan uzrok tom ratu?
maksa83 maksa83 18:57 24.08.2016

Re: pošteno

Da li je rehabilitacija ustašluka (koja se danas u Hrvatskoj defakto dešava) samo posledica ishoda tog rata - ili je ipak bila realan uzrok tom ratu?

Nije. To je pobuna protiv popa (ne pravoslavnog, nego muzičkog pravca). I Hrvati kao i mi žale isključivo za grunge vremenima i pokušavaju da prizovu te karirane devedesete kada je pokojni Kurt bio zvezda, a ne Džasmin Biber. I zato oni veselo plječću na Thompsonovim koncertima a mi evo imamo predsednika Tomislava i premijera Aleksandra.

Al' to Kurta varskrsnuti neće.
martin_krpan martin_krpan 19:03 24.08.2016

Re: pošteno

escherichije_colic
Eto neka bude da su Krajišnici podigli ustanak protiv legitimne Hrvatske države na bazi paranoje i propagandom indukovane ustašofobije.

Da li je rehabilitacija ustašluka (koja se danas u Hrvatskoj defakto dešava) samo posledica ishoda tog rata - ili je ipak bila realan uzrok tom ratu?


Bez zezanja, fašistička reminiscencija je duboko ugrađena u modernu državu Hrvatsku. Iako je današnja Hrvatska uistinu demokratska država, sa solidnom vladavinom prava, ja da u Hrvatskoj živim, bio bih depresivan.
milojep milojep 21:56 24.08.2016

Re: pošteno

Iako je današnja Hrvatska uistinu demokratska država, sa solidnom vladavinom prava


Naravno izuzevši Srbe iz te demokratije!
Domazet Domazet 19:03 24.08.2016

Ja sam potpuno iznenadjen i zaprepastjen..

Krkile
časna i poštena

...pa ti znas da spelujes ove dve reci!!???
tasadebeli tasadebeli 19:11 24.08.2016

Син Главатога, али не и Главоњин син

Ко је протерао Србе из Хрватске?


Протерала их Југославија, јебала нас све са обеју страна свих ових наших река овде на Балкану да нас јебала та Југославија у ове наше српске наивне и глупаве главурде кад смо је толико волели!

А волели смо ту Југославију само зато што нам се учинило да се та реч изговара исто као и реч слобода.

И зато данас Република Српска мора да опстане. Уз сва просеравања о геноцидној творевини.

Прихватићу ту класификацију Републике Српске само онда када и Хрватска буде носила тај исти епитет.

Пунктум.
Domazet Domazet 19:16 24.08.2016

Ne slazem se da...

tasadebeli
Ко је протерао Србе из Хрватске?


Протерала их Југославија, јебала нас све са обеју страна свих ових наших река овде на Балкану да нас јебала та Југославија у ове наше српске наивне и глупаве главурде кад смо је толико волели!

А волели смо ту Југославију само зато што нам се учинило да се та реч изговара исто као и реч слобода.

И зато данас Република Ссрпска мора да опстане. Уз сва просеравања о геноцидној творевини.

Прихватићу ту класификацију Републике Српске само онда када и Хрватска буде носила тај исти епитет.

Пунктум.

...Jugoslavija nije bila dobra za (sve) nas. Mi (svi, neki manje, neki vise) nismo bili dobri za nju. Zato je i propala...
tasadebeli tasadebeli 19:25 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Domazet

...Jugoslavija nije bila dobra za (sve) nas. Mi (svi, neki manje, neki vise) nismo bili dobri za nju. Zato je i propala...




И ако је пропала јер је ионако "паду била склона".

Једино се надам да нећемо и по трећи пут направити исту грешку.

Не би требало више да ту реч читамо као слобода никако.
alselone alselone 19:29 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Hrvatska je trebala biti osvojena posle rata i pod direktnom srpskom upravom sa sve vojnim bazama najmanje 20 godina (kao u Nemackoj i Japanu). Zatim im je trebalo dozirano davati slobodu uz znacajne garancije za Srbe i konacno ih tamo krajem osamdesetih pustiti da odluce sta ce dalje, uvazavajuci naravno glasove svih gradjana.
krkar krkar 19:39 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

И ако је пропала јер је ионако "паду била склона".

Једино се надам да нећемо и по трећи пут направити исту грешку.


Tak jest.

Jedino si u zabludi za Paljanski Četnitet koji je odavno zreo za bunjište istorije. Baš kao i ostatak ovakve Bosne i Hercegovine, da ne bude zablude,
krkar krkar 19:44 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Hrvatska je trebala biti osvojena posle rata i pod direktnom srpskom upravom sa sve vojnim bazama najmanje 20 godina



Pod upravom Ljotića, Nedića ili Mihajlovića?
tasadebeli tasadebeli 19:46 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

krkar

odavno zreo za bunjište istorije. Baš kao i ostatak ovakve Bosne i Hercegovine, da ne bude zablude,



Ту се слажемо у потпуности само знаш и сам да је прича о Александру и Гордијевом чвору само мит, па тако ни овде не можеш те ствари пресећи сикирчетом одједном.

Морају да постоје прелазне фазе на том путу БиХ (у авнојевским границама) на буњиште историје.

Отуд инсистирање на опстанку Републике Српске.
escherichije_colic escherichije_colic 19:49 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

krkar
И ако је пропала јер је ионако "паду била склона".

Једино се надам да нећемо и по трећи пут направити исту грешку.


Tak jest.

Jedino si u zabludi za Paljanski Četnitet koji je odavno zreo za bunjište istorije. Baš kao i ostatak ovakve Bosne i Hercegovine, da ne bude zablude,


Jasno. Ukinuti entitete i celu BiH ustrojiti po multietničkom građanskom principu koji u Sarajevu uspešno sprovode već 20 godina.
alselone alselone 19:49 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Pod upravom Ljotića, Nedića ili Mihajlovića?


Pod upravom pobednika Drugog svetskog rata. Srbi kao nesumnjivi pobednici oba velika rata imali su obavezu nadgledati nacisticku drzavu, kao sto je Amerika radila sa Nemackom i Japanom. Bas zbog katarze koju spominjes.

krkar krkar 19:58 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Jasno. Ukinuti entitete i celu BiH ustrojiti po multietničkom građanskom principu koji u Sarajevu uspešno sprovode već 20 godina.


Sarajevo su ne-multietničkim napravili Srbi u januaru 1996.

Tačnije tad su ga konačno napravili ne-multietničkim, iskopavajući sopstvene grobove po naređenju poznatih čovekoljubaca Karadžića, Krajišnika, Plavšićke, Koljevića... "da ne čekaju mudžahedine i Turke koji će ih sve pobiti".

A počeli su artiljerijom i snajperima u aprilu 1992.
escherichije_colic escherichije_colic 20:01 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

alselone
Pod upravom Ljotića, Nedića ili Mihajlovića?


Pod upravom pobednika Drugog svetskog rata. Srbi kao nesumnjivi pobednici oba velika rata imali su obavezu nadgledati nacisticku drzavu, kao sto je Amerika radila sa Nemackom i Japanom. Bas zbog katarze koju spominjes.



Ipak su Hrvati dobili Drugi svetski rat.

Njihova država je počinila genocid a uprkos tome njeno postojanje nije osporeno, naprotiv legitimizirano je, iako nikada pre te nacističke inkarnacije nije postojala. Srbi nisu dobili taj rat za Srbiju već za "Marksa i Engleza", da parafraziramo jednu crnogorsku revolucionarnu pjesmu ("ne vjeruju u nebesa već u Marksa i Engleza"

O dobijanju Prvog svetskog rata moglo bi se pričati da je 1915. prihvaćen separatni mir sa silama Osovine. Sve posle toga je skuplja dara neg mera, uključujući i obe inkarnacije Jugoslavije.
escherichije_colic escherichije_colic 20:02 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

krkar
Jasno. Ukinuti entitete i celu BiH ustrojiti po multietničkom građanskom principu koji u Sarajevu uspešno sprovode već 20 godina.


Sarajevo su ne-multietničkim napravili Srbi u januaru 1996.

Tačnije tad su ga konačno napravili ne-multietničkim, iskopavajući sopstvene grobove po naređenju poznatih čovekoljubaca Karadžića, Krajišnika, Plavšićke, Koljevića... "da ne čekaju mudžahedine i Turke koji će ih sve pobiti".

A počeli su artiljerijom i snajperima u aprilu 1992.


Što si Koštunica, u Sarajevu i dan danas tvrde da žive u multietničkom gradu ...
krkar krkar 20:03 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Srbi kao nesumnjivi pobednici oba velika rata


Trt.

2. svetski rat nisu vodile nacije po nekakvom šovinističkom principu nego države.

A Srbi su bili deo Demokratske Federativne Jugoslavije, države koju su kao takvu i pod tim imenom priznale članice pobedničke koalicije.

I u čijoj vojsci, ako ćemo pravo, sve do prisilne mobilizacije u jesen 1944. Srbijanaca jedva da je i bilo. Ako ćemo već o doprinosu Srbije pobedničkoj antifašističkoj koaliciji.
escherichije_colic escherichije_colic 20:09 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

krkar
Srbi kao nesumnjivi pobednici oba velika rata


Trt.

2. svetski rat nisu vodile nacije po nekakvom šovinističkom principu nego države.

A Srbi su bili deo Demokratske Federativne Jugoslavije, države koju su kao takvu i pod tim imenom priznale članice pobedničke koalicije.

I u čijoj vojsci, ako ćemo pravo, sve do prisilne mobilizacije u jesen 1944. Srbijanaca jedva da je i bilo. Ako ćemo već o doprinosu Srbije pobedničkoj antifašističkoj koaliciji.


Jasno. A to što su dizali ustanak, pravili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Evropi i ostavljali prste po Igmanu nema nikakve veze. Glupe gegule
alselone alselone 20:10 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Trt.


Nije trt nego je tako a ti mozes da relativizujes koliko hoces. Srbija i Srbi su procentualno najvece zrtve Prvog rata. I nisam pricao o Srbijancima nego o Srbima koji su nesumnjivo bili sila u komunistickoj vojsci i koji su oslobodili ovu drzavu uz pomoc Rusa. Naravno da je tu bilo i drugih naroda, ali su Srbii bili vecina. I zbog toga su imali obavezu da stanu zavrat nacizmu jedan dug period.
escherichije_colic escherichije_colic 20:13 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

alselone
Trt.


Nije trt nego je tako a ti mozes da relativizujes koliko hoces. Srbija i Srbi su procentualno najvece zrtve Prvog rata. I nisam pricao o Srbijancima nego o Srbima koji su nesumnjivo bili sila u komunistickoj vojsci i koji su oslobodili ovu drzavu uz pomoc Rusa. Naravno da je tu bilo i drugih naroda, ali su Srbii bili vecina. I zbog toga su imali obavezu da stanu zavrat nacizmu jedan dug period.


Sad si i ti Koštunica: nisu to bili Srbi, već Hrvati i Bosanci pravoslavne veroispovesti.
krkar krkar 20:16 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

A to što su dizali ustanak, pravili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Evropi i ostavljali prste po Igmanu nema nikakve veze. Glupe gegule


Ti su bili Srbi koliko i Slobodan Milošević. Nacija im je bila Komunistička partija. Pa su se, po Hazjajinovoj direktivi digli protiv Nemačke kad je Adolf udario na svog pajdaša Josifa sa kojim je do juče kasapio Poljake.

alselone alselone 20:18 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Ti su bili Srbi koliko i Slobodan Milošević. Nacija im je bila Komunistička partija. Pa su se, po Hazjajinovoj direktivi digli protiv Nemačke kad je Adolf udario na svog pajdaša Josifa sa kojim je do juče kasapio Poljake.

Covece, taman kad KONACNO (posle 200 komentara) nadjemo nesto dobro sto su Srbi uradili, ti proglasis da ipak to nisu bili Srbi. Zaustavi se malo.
escherichije_colic escherichije_colic 20:21 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

krkar
A to što su dizali ustanak, pravili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Evropi i ostavljali prste po Igmanu nema nikakve veze. Glupe gegule


Ti su bili Srbi koliko i Slobodan Milošević. Nacija im je bila Komunistička partija. Pa su se, po Hazjajinovoj direktivi digli protiv Nemačke kad je Adolf udario na svog pajdaša Josifa sa kojim je do juče kasapio Poljake.



Možda nisu bili Srbi ali Srbijanci svakako jesu bili

A ovi drugi, kojih je bilo više u raznim Ličkim, Dalmatinskim, Krajiškim, Crnogorskim ... oni svakako jesu bili Srbi. Čitao sam negde izjavu o tome Branka Ćopića, kaže "nama je prijalo da mislimo o sebi kako smo neki novi Obilići, zato je ta partizanska ratna poezija slična srpskim epskim pesmamam" ... tako nekako otprilike priča Branko Ćopić, pre nego što padne insinuacija kako su i to bili neki anacionalni bespolni građani NDH.
krkar krkar 20:23 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Naravno da je tu bilo i drugih naroda, ali su Srbii bili vecina.


Srbi su pre rata silom zabranili/ukinuli crnogorsku i makedonsku naciju a Bošnjacima ostavili mogućnost da biraju hoće li biti Srbi ili Hrvati. Pa su po takvoj statistici svakako bili većina.

Ali, surprise-surprise, nisu u jedinicama NOV i POJ učestvovali ni približno svom učešću u opštoj populaciji.

Ni u % nisu bili najzastupljeniji narod.

Vrlo hrabro od tebe da se upuštaš u ovakve rasprave a do juče si sam priznavao da ne znaš dovoljno. Veruj mi, ima nas koji znamo.
alselone alselone 20:26 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Vrlo hrabro od tebe da se upuštaš u ovakve rasprave a do juče si sam priznavao da ne znaš dovoljno. Veruj mi, ima nas koji znamo.


Ja mozda ne znam detalje ali znam smernice koje su me naucili oni koji znaju vise. Koji narod je u procentima bio najzastupljeniji po tvojim informacijama?
krkar krkar 20:29 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

taman kad KONACNO (posle 200 komentara) nadjemo nesto dobro sto su Srbi uradili, ti proglasis da ipak to nisu bili Srbi


Pa i nisu. Više su se osećali Sovjetima, graditeljima budućeg univerzalnog svetskog komunističkog društva koje će biti organizovano po principu narodnih sovjeta.

Digli se na ustanak posle 22. juna, prvu brigadu osnova21. decembra Staljinu za rođendanski pooklon (pa posle pola veka morali da lažu da je bilo 22.12.)...

Ali nek ti bude, bili su srbijanski sovjeti, Srbi poreklom.
escherichije_colic escherichije_colic 20:30 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

krkar
Naravno da je tu bilo i drugih naroda, ali su Srbii bili vecina.


Srbi su pre rata silom zabranili/ukinuli crnogorsku i makedonsku naciju a Bošnjacima ostavili mogućnost da aju hoće li biti Srbi ili Hrvati. Pa su po takvoj statistici svakako bili većina.

Ali, surprise-surprise, nisu u jedinicama NOV i POJ učestvovali ni približno svom učešću u opštoj populaciji.

Ni u % nisu bili najzastupljeniji narod.

Vrlo hrabro od tebe da se upuštaš u ovakve rasprave a do juče si sam priznavao da ne znaš dovoljno. Veruj mi, ima nas koji znamo.


Ukinuli nešto što nije postojalo. Oni koji su Crnu Goru od šake kamena napravili u nešto što se može nazvati državom nisu podržavali nikakve teze o "crnogorskoj naciji". Stvaranje crnogorske države mi je usko povezano sa porodičnom istorijom i znam ponešto o tome kako su ti ljudi sebe percipirali. "Crnogorsku naciju" su uspostavljali Sekula Drljević, Savić-Marković Štedimlija i slični fašistički saradnici a crnogorski komunisti posle prihvatili tezu da bi mogli da zajebu ključeve raznorazne.
alles_atze alles_atze 20:31 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

alselone
Vrlo hrabro od tebe da se upuštaš u ovakve rasprave a do juče si sam priznavao da ne znaš dovoljno. Veruj mi, ima nas koji znamo.


Ja mozda ne znam detalje ali znam smernice koje su me naucili oni koji znaju vise. Koji narod je u procentima bio najzastupljeniji po tvojim informacijama?

To je tebi sve moj TZ-Djikan objasnio, ne.
alselone alselone 20:33 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Ali nek ti bude, bili su srbijanski sovjeti, Srbi poreklom.


Oh, divan si. Je l' mozemo onda da nazovemo koljace iz Srebrenice nekim slicnim eufemizom ili su oni samo i jedino Srbi?

I da, nisam do juce tvrdio da ne znam dovoljno, nego do danas, eno gore komentar. Meni nije greda da kazem kad ne znam i nece mi biti strasno ako sam negde nesto profulao pa me neko ispravi. Jedino me smara kada blogeridiot (a ima jedan posebno takav) te ispravi za jednu stvar i automatski se postavlja kao da su i svi ostali tvoji stavovi pogresni.
alselone alselone 20:33 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

To je tebi sve moj TZ-Djikan objasnio, ne.


Ides pod Maksinu skriptu, ne znam samo kako jos uvek nisi tamo. Zbogom krele.
escherichije_colic escherichije_colic 20:34 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

alselone
Vrlo hrabro od tebe da se upuštaš u ovakve rasprave a do juče si sam priznavao da ne znaš dovoljno. Veruj mi, ima nas koji znamo.


Ja mozda ne znam detalje ali znam smernice koje su me naucili oni koji znaju vise. Koji narod je u procentima bio najzastupljeniji po tvojim informacijama?


Hrvati, pošto su to sve bili građani Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila legitimna država u tom trenutku.
milojep milojep 20:40 24.08.2016

Re: Ne slazem se da...

Oh, divan si. Je l' mozemo onda da nazovemo koljace iz Srebrenice nekim slicnim eufemizom ili su oni samo i jedino Srbi?


Ne kune majka sina što se kocka, nego što se vadi
kosta.babic kosta.babic 22:10 24.08.2016

Re: Син Главатога, али не и Главоњин син

tasadebeli
Ко је протерао Србе из Хрватске?


Протерала их Југославија, јебала нас све са обеју страна свих ових наших река овде на Балкану да нас јебала та Југославија у ове наше српске наивне и глупаве главурде кад смо је толико волели!

А волели смо ту Југославију само зато што нам се учинило да се та реч изговара исто као и реч слобода.

И зато данас Република Српска мора да опстане. Уз сва просеравања о геноцидној творевини.

Прихватићу ту класификацију Републике Српске само онда када и Хрватска буде носила тај исти епитет.

Пунктум.


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana