Prvi nagoveštaj jeseni spusti se sa Zvezdare. Ne kao vetar. Više kao tiho strujanje vazduha. Na Bulbulder dođe preko Novog Groblja, pri zemlji, zaobilazeći spomenike i kapele. Sobom nosi mirise polusasušenih travki i prve rose. Dešava se to krajem avgusta u smiraj dana ili sa prvim mrakom. Pomalo je hladnjikav u odnosu na topli gradski vazduh. Nikad ne znam da li sa sobom ponese i duše umrlih koje na groblju pohodi.
A onda ujutru početak septembra. Počinje nova školska godina, ko zna koja po redu. Dečaci bubuljičavi po licu, nabacili na sebe tonu parfema i dezodoransa. Preteraju, pa višak i ne osećaju otupelim čulima mirisa. Trag iza njih ostaje dugo u vazduhu. Devojčice su mudrije.
Kad izlaze iz škole obično su u grupi dečaci, za devojke kao da ne mare. One idu iza njih. U vazduhu kakofonija mirisa od koje bi svaki pošteni pas poludeo.
Nekako u to vreme ljušture divljeg kestena počinju da pucaju i padaju na trotoare. Miris divljeg kestena je miris usamljenog momka na asfaltu.
Sećam se nekih godina kad se duž Bulevara Revolucije,
od Tašmajdana pa sve do pijace Đeram,
širio miris pečenog i kuvanog kukuruza.
Pola društva je više volelo pečeni, druga polovina kuvani.
Kao što su neki više voleli Bitlse, neki Stonse.
Uvek je važno bilo da si drukčiji - a da ipak pripadaš nekom "jatu".
Tako je sigurno i danas.
Pekmez od šljiva u ovom gradu više niko ne pravi. Početak jeseni njegovo je vreme.
Džaba da vam pričam o kriški domaćeg hleba iz furune, namazanoj pekmezom od šljiva.
Mnogi od vas taj miris neće nikada osetiti.
Žao mi je.
Šta da kažem tek o mirisu dunje? Danas ga upoznaju preko "rakije od dunje", koja je hit u gradskim kafanama. Ovo plemenito piće pretvorilo se u splačine bez zaštite geografskog porekla. Šta znaju deca šta je rakija od dunje? Uzmu pa piju. Deca ko deca.
Preko puta crkve Svetog Marka godinama sam viđao prodavca pečenog kestena. I taj slatkasto poluzagoreli miris polako nestaje. Pitomi kesten se peče na mangalu ne na roštilju - jer to su dva različita pojma. Peče se dok ljuska ne pukne. A onda se uz pomoć dva palca izvadi unutrašnjost. Miris ostaje na rukama i oko usta, pa ako se neko ljubi s' vama i on uživa.
Početkom oktobra pijace preplave paprike, ajvaruše. Sva stara dvorišta u starom Beogradu kao da ožive. Nije to nostalgija, da vam kažem, za mene je to i dalje najlepši miris koji oboji ovaj grad. Znam neke Amere koji bi dali dupe za teglu pravog ajvara. Lepota je naravno u druženju - miris pečene paprike "dozove" komšiluk, neko iznese rakiju, neko pivo a neko skuva kafu. U zdravlje. I počne priča. Taj fenomen kao naš ne postoji nigde u svetu, sve zahvaljujući mirisu pečene paprike.
I dok se vazduh polako hladi, Dunav i Sava čuvaju svoju toplotu.
Intenzivniji i puniji biva miris reka u jesen. Lepota zamaklog leta u njemu se oseća.
Za malih vodostaja to je miris mulja i žabokrečine. Kad su vode veće oseća se miris ribe i školjki. Velike vode znače da je negde na severu bilo kiša i vode su mutne. Tad se oseti miris truleži koju je struja podigla sa dna.
Na Kalemegdanu je sve manje mirisa Zoološkog vrta. I sve više parfema turista što besomučno škljocaju svojim ajfonima. Ne znam da li ste primetili da i telefoni imaju taj nostalgični zvuk zatvaranja zavesice kao na starinskom fotoaparatu? Da, zaboravio sam, vi ne znate kakav je to zvuk.
A onda jedne večeri krene da sipi kiša. Počinje da miriše na sneg. Polako i neprimetno. Ne prođe dugo, eno ga, zabeleo se.
Mirisi jeseni zavuku se u naše tople jakne i idu sa nama još neko vreme.
Posle i oni nestanu.
Ps. Zahvaljujem Tess na pomoći da ovaj tekst bude bolji.