Pričam jednom prilikom sa jednom prijateljicom nešto i ona mi objašnjava šta ona uradi kad je „startuju" u kafiću ili restoranu kad ode da jede „Uradiš to, to i to, i onda bude OK" objašnjava detaljno ona i pita šta mislim za taktiku. „Otkud ja znam, mene u životu u restoranu niko nikad nije startovao", odgovaram ja kroz smeh. Nismo svi isti. Što radi za jednog, ne radi za drugog.
I tako dva mladića. Jedan momak mlad, zgodan, slavan, pun para, vozi besan auto, svi ga znaju, devojke se o njega otimaju. Drugi malo stariji, ružnjikav, proćelav, siromašan. Vozi neki Yugo što je nasledio od oca. Ili možda dede, ko bi ga znao. Objašnjava ovaj prvi drugom kako da nađe devojku: „Prosto prođeš ulicom ili odeš na neko mesto i devojke ti same prilaze da se upoznaju, ostavljaju ti brojeve telefona, šalju ti poruke preko društvenih mreža, bore se za tebe. Ti samo treba da probereš koje ti se sviđaju, odeš na sastanak s njima, malo izlaziš, malo radite ovo ono, pristaju li na ovo ili ono, pa ako ti se sviđa zadržiš je dok ti se sviđa, ako ne, zoveš sledeću sa spiska. I tako menjaš dok ne budeš zadovoljan. Prosto." Posluša to ovaj stariji i ružnjikaviji. Pođe gradom. Niko mu ne prilazi. Ode ovamo onamo i ništa. Nigde hordi lepih devojaka da se otimaju o njega. Jedino mu neki mali prosjak priđe da traži da mu da neku paru. Ispod nekog mosta mu neke žene i muškarci ili šta su već nude seks za pare. Pare koje nema. I ode on kući sam i tužan, zbunjen kako nije uspeo, iako je sve uradio isto kao i njegov prijatelj...
I kakve to veze ima sa srpskim univerzitetima pitate se? Po medijima zadnjih meseci ljudi sa relativno visokih pozicija u našem akademskom mikrosvetu pozivaju da se ukine „samoupravljanje". Reč „samoupravljanje" koriste kao da je u pitanju ružna reč, nešto loše. Pozivaju da se akademskom osoblju i stručnim telima fakulteta smanji i oduzme moć da utiču na odluke fakulteta. A da se drastično poveća moć pojedincima koji univerzitetima upravljaju, rektorima i dekanima. Kažu da treba da se drastično pogorša tretman naučnog podmlatka. Da naši mladi najtalentovaniji studenti koji se odluče za univerzitetsku karijeru sve do poznih godina ne znaju da li će moći tu karijeru i da nastave ili će morati u poznim godinama da kreću od nule negde druge. Da uprave univerziteta i fakulteta, kao mladić iz ove priče gore, treba te mlade primaju i menjaju na svakih godinu dve ili manje. I tako sve dok ne dođu u neke pozne godine, pa ko preživi takav tretman i život sve do nekih ozbiljnijih godina, taj da postane stalni profesor... Na zapadu postoji naziv za ovakve ljude - akademski nomadi. I niko ne misli da je dobro biti akademski nomad. A ovi kažu to će unaprediti naše univerzitete, pa će oni nekako postati kvalitetniji. Radićemo neke od stvari koje rade vodeći univerziteti na zapadu, pa ćemo i postati kao poznati i bogati zapadni univerziteti. Kažu nam ovi ljudi. Kao ovaj siromašni momak iz priče gore koji misli će biti uspešan kod devojaka ako radi isto što i njegov bogatiji i lepši poznanik.
A šta na ovo kaže nauka? Ko god je čitao neku knjigu iz menadžmenta naišao je zasigurno na onaj deo gde se objašnjavaju strategije različitih učesnika na tržištu. Naše tržište je ovde tržište visokog obrazovanja i nauke, gde bi univerziteti trebalo da se takmiče da privuku dobre naučnike i dobre studente, jer od toga imaju razne koristi. Vodeći zapadni univerziteti su dominantni igrači na ovom tržištu, tržišni lideri. Na njihova vrata navaljuju horde najboljih naučnika i najboljih studenata iz celog sveta. Na raspolaganju su im i veoma dobri i izdašni izvori finansiranja. To su veoma bogate institucije. Novac nije problem. Nisu problem ni kadrovi. Da bi oni imali najbolje, treba samo da proberu. Kao ovaj mladi i bogati momak iz gornje priče. Kada vodeći zapadni univerziteti raspišu oglas za profesore, prijave se vrhunski naučnici iz celog sveta. Za nomadska mesta - naporne, slabo plaćene poslove, neizvesne perspektive, a koji zahtevaju da se osoba umnogome odrekne svega drugog u životu da bi ih obavljala (npr. porodice, druge sigurnije karijere), prijavi se ogromni broj najtalentovanijih mladih ljudi. I kao i mladić iz priče biraju. Probaju na godinu, dve, pa ako im se ne sviđa izbace ih. Uzmu drugog. Izbačeni, momak ili devojka, doktori nauka, već u kasnim tridesetim, posle toga često završe počinjući iz početka neku sasvim drugu karijeru, npr. postanu taksisti početnici, u vreme kada su njihovi vršnjaci u ovim poslovima već veterani. A univerzitete nije briga, jer takvih mladih imaju ko pleve i nikad ih ne manjka. Može da se baci slobodno.
A kako to izgleda kod nas? Naši univerziteti nisu tržišni lideri. Finansiranje im je slabo i neizvesno. Kad raspišu konkurs za studente, prijavljuju se samo lokalni studenti, oni iz okolnih mesta. Inostranih studenata je samo u tragovima. I to nisu najbolji već po pravilu oni koji se iz ovih ili onih razloga nisu mogli upisati na univerzitet kod kuće. A i od lokalnih studenata dobijemo prvenstveno one koji iz ovih ili onih razloga nisu otišli na vodeće svetske univerzitete. A kad objave ili se sazna da traže profesora za upražnjeno mesto, ako interesenata i bude, spisak interesenata bude posebna priča.
Jave se ljudi sa sumnjivim doktoratima, koje su stekli na sumnjivim mestima ili kod sumnjivih mentora.Nauka ih ne interesuje, niti se u nju razumeju, ali imaju prijatelje na visokim ili zgodnim mestima. I onda ovi počnu da urgiraju levo i desno da primite baš njih. I svi znaju da ste ga kao kolektiv ugasili počnete li ove da pripuštate u svoju sredinu, ali pritisci su jaki. Neki delovi akademske zajednice nekad izdrže, neki ne.
Jave se ljudi, često mladi, sa doktoratom, ali bez ikakvih ili vrlo slabih referenci, ali koji žustro i samouvereno tvrde kako su oni jedini pravi stručnjaci u oblasti i koji burno reaguju usudi li se iko to da ospori. Prete kako će sve da tuže, kako će „glave da padaju", kako niko osim njih ništa ne zna, kako su srpski univerziteti nikakvi, kako treba da im bude čast da ih oni udostoje svojim prisustvom na njima isl.
Jave se tipovi koji već „rade" nekako na 5 drugih „univerziteta" istovremeno i daće vam oni svoje ime ako vam treba za akreditaciju, a vi njih da plaćate, ali da ih ne terate stvarno da drže nastavu, jer su zauzeti ili ni ne umeju, već da nađete neko „dete" da to radi, a oni će da potpisuju šta treba. Ili će oni da ga nađu.
Jave se tipovi koji pošalju obiman spisak referenci iz kog bi na prvi pogled rekli da se radi o vrhunskim stručnjacima koji objavljuju u vodećim svetskim časopisima, ali vi onda proverite i vidite da je ono što je čovek proglasio za članak u vodećem svetskom visokocitiranom časopisu, zapravo rad od 2 strane u zborniku sa neke konferencije, za koju je ovaj dao priličnu kintu da se odštampa, druga dva rada ne možete da nađete, pitate se postoje li uopšte, a onda shvatite da ih je neki od onih lažnih časopisa prevario za pare, a oni nisu provalili, ili ih je bilo baš briga. Ustanovite da četvrti i peti rad, za koje interesent tvrdi da su objavljeni u časopisima koji po uticaju nadmašuju Nature i Science zajedno, zapravo stoje u nekom lokalnom internom časopisu koji izdaje izvesni muzej u Litvaniji, gde drugarica od njegove šurnjaje radi kao portir.
Javi se po neki naš zaposlen u inostranstvu, nekad i na nekom od boljih univerziteta, koji bi bio rad da se vrati u domovinu. Ali ako može da bude tu kod nas samo u onom semestru kad na zapadu gde živi nema nastavu. Jer tamo je akademski nomad. Što je neizvesno, ali ne bi da odustane i da pređe ovde za stalno. I da se pravimo da ne primećujemo, ali da nastavimo da mu plaćamo kao da je tu, ako mu slučajno neke godine na zapadu daju nastavu tokom cele godine. Pa „ne bude mogao" da dolazi ovde. Ako može da se vodi kao profesor ovde, ali samo u slobodno vreme, kad ga neće tamo gde je.
Kad imaju sreće, naši univerziteti dobiju medju ovima i nekog valjanog kandidata. Ali po pravilu, to bude ili rezultat velike, ali baš velike sreće ili obimnog headhuntinga i ozbiljnog pregovaranja. Ili, načešće rezultat višegodišnjeg mentorisanja naučnog podmlatka od strane posvećenih profesora koji već rade na fakultetu. Upravo onog podmlatka tj. asistenata i doktoranada koje bi gorepomenute kolege da eliminišu, odnosno čiji bi položaj da pogoršaju.
Kad nemaju sreće, onda završe sa nekim od ljudi sa gornjeg spiska.
I kada tržišni lider i oni koji to nisu treba da igraju na istom tržištu, a tržište visokog obrazovanja i nauke jeste sve više jedno veliko globalno tržište, jedini način da oni koji nisu tržišni lideri opstanu i prosperiraju je da nađu neku tzv. nišu u kojoj su bolji od lidera. Drugim rečima, da imaju bar neku karakteristiku po kojoj su bolji od lidera i da se orijentišu na onu ciljnu grupu, odnosno one ljude kojima baš te karakteristike znače dovoljno da odaberu njih.
A jedina, ali bukvalno jedina prednost koju srpski državni univerziteti imaju u odnosu na vodeće zapadne univerzitete je sigurnost posla za mlade ljude u prvoj polovini karijere i s tim povezana veća autonomija akademskog osoblja u odlučivanju, odnosno veći uticaj na odluke fakulteta. I naravno, to što su srpski, pa su privlačniji ljudima iz Srbije.
U skoro svemu ostalom su srpski univerziteti slabiji od vodećih zapadnih. Zarade su mnogo manje, finansiranje nauke i svega ostalog je daleko manje, slabije i neizvesno. Razne druge stvari su slabije. I zamislite sada da poslušamo predloge koje čitamo u medijima i da tu jednu, jedinu stvar po kojoj su srpski univerziteti generalno bolji od zapada eliminišemo. Umesto prosperiteta i raja za nauku, prošli bi kao siromašni momak iz priče na početku. Oterali bi ljude koji su zapravo najpotrebniji našim univerzitetima, dok bi ostali samo oni koji nemaju kud, odnosno koje na zapadu niko neće. Jer ako će posao da bude neizvestan, bolje da neizvestan bude posao od 5000 evra, nego od 500 evra. I ako ću da plačem, bolje da plačem u vili sa bazenom nego ispod mosta. Mesto ispod mosta postaje konkurentno jedino ako znam da će mi tu biti prijatnije nego u vili sa bazenom. Siromašni momak s početka priče mora da proba sa šarmom, finoćom, dobrotom i proaktivnošću ako hoće nešto da napravi....
P.S. Da ne bude zabune, srpski državni univerziteti su sada vrlo daleko od idealnih. Problemi koje ljudi navode realno postoje. Ali to nisu problemi koji se mogu rešiti postavljanjem moćnih autoritarnih vođa da vladaju univerzitetima umesto odlučivanja kolektivnih tela. Srbija je zemlja slabih institucija, što znači da će se vrlo teško desiti da podređeni odbiju nezakonito naređenje nadređenog, ako misle da je nadređeni dovoljno moćan. Kao što svuda uostalom i vidimo. Naprotiv, kada neki naš fakultet/univerzitet ili njegov deo - departman/grupa/odsek dobije moćnog autoritarnog vođu, umesto raja za naučni rad, takva institucija ili deo institucije po pravilu očas posla postane carstvo mobinga za većinu zaposlenih. I diletantizma. U srazmeri koja odgovara tome koliko je šef moćniji od ostalih. Prijatelji i rođaci velikog šefa, često upitnih kvalifikacija i sposobnosti (jer šta će im te gluposti kad su prijatelji velikog šefa), vrlo brzo dobiju u toj instituciji istaknuta mesta. Ostali zaposleni shvate da tim ljudima moraju ugađati da bi bili ostavljeni na miru. A to često znači i dopisivati ih na radove. I to počinju i da rade. I onda ta lica, iako sama slabo šta da su pisala ili istraživala, stiču na papiru srazmerno jake naučne reference kojima onda mogu da pravdaju svoje postojanje i svoje pozicije. I to onda baš ne valja. Jaka kolektivna tela i pored svih nedostataka i srazmerna sigurnost zaposlenih na univerzitetima u Srbiji su brana upravo tome. Raspodela moci i njen balans su zlata vredni. Drugde možda stvari rade drugačije.