"Ako vas uništimo, ništa ne gubimo..."

Milan M. Ćirković RSS / 02.04.2008. u 04:02

Dith Pran
Dith Pran
Pre par dana (30. III 2008) svetske - ali ne i srpske, naravno - medije obišla je vest da je od raka gušterače umro Dith Pran, u 66. godini godini života. Pran je bio kambodžanski novinar koji je na osnovu sopstvenog jezivog iskustva skovao izraz "polja smrti" i čija je priča - sa znatnoumanjenom dramatizacijom - postala poznata kroz istoimeni slavni film Rolanda Džofa iz 1984. Nakon tri godine u konc-logorima Crvenih Kmera, Pran je 1979. godine pobegao, prešavši pešice više od stotinu kilometara kroz nepristupačan teren usred ratnog haosa do tajlandske granice. Od tada pa do svog fizičkog odlaska pre par dana, Pran je bio neumorni borac za prava žrtava, glas protiv konformizma i zaborava o jednom od najvećih i najužasnijih masovnih zločina u istoriji čovečanstva. Bio je skroman čovek i istinski borac za ljudska prava kakvih je malo u svetu. Osećam potrebu da makar ovom improvizovanom beleškom nadoknadim tu medijsku prazninu, kojoj je odoleo jedino B92 sa kratkom vesti koju možete naći ovde i još par domaćih blogova kojima treba odati priznanje.

Ostale srpske medije i njihove perjanice valja da bude sramota i to ne samo uobičajena sramota kao kad se uzgred u 35. minutu informativnih emisija ili na 6. strani novina pomene da je cunami u Indoneziji odneo par stotina hiljada života, dok sa druge strane sve pršti od moralno i intelektualno ponižavajućih vesti i naslova tipa "ministar X dao izjavu u bazenu" ili "stranački vođa Y tuži Z za duševni bol". Ne, ova sramota je posebno velika zbog toga što su srpski mediji ipak bar donekle naslednici medija one Jugoslavije, dakle SFRJ, zemlje čija jedna od neprolaznih sramota jeste podrška koju je pružala kambodžanskim monstrumima i to ne samo ekonomska i politička, već i medijska. Ekipa tadašnje RTB bila je prva televizijska ekipa, na primer, kojoj je dozvoljeno da uđe u napušteni višemilionski Pnom Pen i snimi zastrašujuće prizore spaljenih automobila, divljih pasa lutalica i poneke lobanje "narodnog neprijatelja" istaknute na balkonima napuštenih višespratnica. (Da još bednije stvari, poput organizovanja demonstracija u Beogradu u znak podrške kmerskim zlikovcima i protesta zbog vijetnamske intervencije, ili glasanja jugoslovenskog ambasadora u UN da se zlikovcima omogući da iz duboke džungle u koju su ih saterali Vijetnamci zadrže svoju stolicu u UN, ne pominjem.) Uzgred, podsećanje na strahote režima crvenih Kmera je još jedna vrlo grafička ilustracija u kojoj meri je mešavina dve totalitarne laži još malignija od svake od njih pojedinačno; gle čuda, i u Kambodži su bili u pitanju komunizam i nacionalizam. Dakle, par reči o Dithu Pranu, istinskom borcu za ljudska prava i, zašto i to ne reći, istinskom patrioti.

Pran se rodio 1942. godine u Ankor Vatu, legendarnom gradu drevne kmerske civilizacije i jednom od najvećih duhovnih središta budizma, te verovatno najhumanije svetske religijske tradicije. Čitavog života bio je duboko pobožni budista, što mu je po sopstvenim rečima, jedino i omogućilo da preživi neljudske uslove "polja smrti". Kao mladić radio je kao turistički vodič, gde je i naučio više stranih jezika, uključujući francuski i engleski, sve do izbijanja građanskog rata u Kambodži 1972-75. Tada je prešao u novinare, sprijateljio se sa Sidnijem Čenbergom, dopisnikom Njujork Tajmsa, kome je omogućio pristup mnogim mestima u unutrašnjosti Kambodže, što je doprinelo da se obelodani istina o zloglasnom Niksonovom tajnom bombardovanju Kambodže, koje je značajno osnažilo maoističku gerilu već tada poznatu pod nazivom Crvenih Kmera.

12. aprila 1975. godine trupe Crvenih Kmera ušle su u Pnom Pen, nakon čega je nastupila orgija uništavanja gotovo bez presedana u istoriji čovečanstva, a u 20. veku pogotovo. Ludaci sa crvenim marama omotanom oko praznih glava su uništili sve automobile i bicikle na koje su naišli, zajedno sa vozačima, ako su imali nesreću da se tu zadese. Sve ambasade, osim francuske (koja je pretvorena u sabirni centar za one strance koji su izbegli direktnu likvidaciju), bile su opljačkane i zapaljene, a posebno brutalno je (pucnjima iz ručnih bacača) srušena sovjetska ambasada, koja je percipirana od strane rukovodstva Crvenih Kmera kao saveznik mrskih Vijetnamaca. Gotovo odmah po ulasku u grad, naređeno je da se sve stanovištvo mora iseliti na pirinčana polja u unutrašnjosti. Tokom tog egzodusa (za koji nikakva logistička podrška nije bila obezbeđena) nestalo je najmanje stotinu hiljada ljudi. Ista sudbina zadesila je i ostale kambodžanske gradove.

"drug Broj 1"
"drug Broj 1"

Čenberg i Pran su profesionalno pratili, zajedno sa malim brojem ludački hrabrih izveštača, ova jeziva dešavanja. U sceni koja je doslovno preneta u Džofovom filmu, Pran je brzim govorom uspeo da ubedi zombije sa crvenim krpama oko glava da su Čenberg i nekolicina kolega u stvari francuski novinari koji veličaju "pobedu revolucije" i tako im spase život. Kmeri su od svih stranaca, osim Kineza i Jugoslovena, imali kakvo-takvo poštovanje još jedino za Francuze, delom zbog njihovog "ugleda" brutalnih kolonizatora u Vijetnamu - što je odmah proizvodilo pozitivne vibracije kod kmerskih vođa - a delom verovatno i zbog ličnih simpatija Druga Broj 1, Salotha Sara, poznatog pod partijskim pseudonimom Pol Pot, prema Francuskoj, zemlji u kojoj se prvi put upoznao sa marksističkom doktrinom koju je potom tako uspešno i kreativno primenjivao u praksi. (Naravno, ne treba zaboraviti ni njegovo učešće na radnim akcijama u tadašnjoj FNRJ; možda je i tu, kao mlad međunarodni komunista, došao na pokoju plodotvornu ideju kako da genocid nad sopstvenim narodom učini još efikasnijim.) Nakon što su se izvukli, svi su požurili u francusku ambasadu iz koje su uskoro svi strani novinari, pa i Čenberg, kamionima proterani do tajlandske granice. Pran nije smeo da napusti zemlju i pretvarajući se da je bio taksi vozač u Pnom Penu, otišao je u svoje rodno mesto, odakle je upućen u jedan od logora za "dobrovoljni" rad, u kome je proveo naredne više od dve godine, u uslovima rada od preko 16 sati na pirinčanim poljima, izgladnjavanja i obavezne indoktrinacije (čitaj: ispiranja mozga).

Brutalnost kmerske vladavine nadmašila je čak i najluđe fantazije iz žanra horora. Čitava sela i gradići su bili anihilirani preko noći. Zvanično je proklamovana nulta godina i obrisana čitava prethodna istorija pre uspostavljanja komunističkog društva. Prostrane oblasti zemlje bile su proglašene za klasno i nacionalno sumnjive (zato što su se, u okviru maloumne ideologije, Vijetnamci i stranci identifikovali sa urbanom populacijom). Ukinute su škole, bolnice, novac, sudstvo (osim prekog partijskog suda), mediji (osim državnog Radio Pnom Pena, a čak se ni on nije emitovao iz samog grada), crkve svih konfesija, sve vrste privatne svojine (osim, naravno, za visoke funkcionere partije). Porodice su bile namerno razbijene, a njihovi članovi poslati u logore za "dobrovoljni" rad na suprotnim krajevima zemlje.

Sudbina "novih ljudi"
Sudbina "novih ljudi"
Nacionalne i verske manjine su istrebljivane bez trenutka oklevanja. Odnos Kmera prema „novim ljudima" (u žargonu evropskog, pa i jugo-komunizma „narodnim neprijateljima"), kako su zajedno nazivani građanstvo, intelektualci, budistički vernici, Čam (muslimanska manjina), Lao, Vijetnamci i druge manjine, najbolje odslikava legendarna replika jednog od partijskih oficira grupi žena i dece koja ga je na putu u provinciji Kampong Čam molila da ih poštedi: "Ako vas uništimo, ništa ne gubimo; ako vas poštedimo, ništa ne dobijamo." 15-godišnja devojčica koja je slučajno preživela masakr i zapamtila ove reči docnije je postala istaknuti borac za ljudska prava i glas potlačenih, a stravična rečenica je postala naslov jedne od najpoznatijih knjiga o kambodžanskom genocidu. Pri kraju kmerske vladavine, kada je rat sa Vijetnamom - koji su Crveni Kmeri u svom ludilu isprovocirali spaljivanjem sela na vijetnamskoj strani - postao neizbežan, zvanični Radio Pnom Pen je objavio poruku jednog od najviših partijskih funkcionera da je zadatak svakog vojno sposobnog Kambodžanca da ubije tačno trideset Vijetnamaca, pošto bi se na taj način čitava delta Mekonga oslobodila od "revizionističke gamadi". Čak i kineski komunisti, ljudi koji su na rukama imali krv desetina miliona, bili su u najmanju ruku zbunjeni dešavanjima u svojoj banana-republici; ostareli Maov glavni doglavnik, Ču En Laj je, prilikom posete Pola Pota i Kije Sampana Kini, upozorio svoje goste da ne pokušavaju da izgrade komunizam "u jednom koraku", na šta su ovi samo sa smeškom uzvratili "Videćete, videćete".
Plakat za Džofov film
Plakat za Džofov film

Pran je nakon gotovo tri godine iscrpljujućih patnji i muka na poljima smrti uspeo da početkom 1979. godine pobegne. U tome mu je pomogao haos koji se intenzivirao nakon vijetnamske invazije, kad su Kmeri u povlačenju uništavali sve tragove svojih zločina, a ni vijetnamska vojska nije bila sklona nežnosti u zemlji koja je već počinila tolike zločine protiv Vijetnamaca i bila indoktrinirana u patološkoj mržnji prema susedima. Nakon odiseje kroz močvare i džungle zapadne Kambodže i kroz vrtlog rata, ovaj hrabri čovek je uspeo da pobegne i dokopa se jednog od izbegličkih logora koji je međunarodni Crveni krst postavio na tajlandskoj granici (i gde je rad bio sam po sebi hrabrost, jer je kmerska gerila uništavala i pljačkala humanitarne konvoje bez mnogo dileme). Zahvaljujući Čenbergovim naporima, njegovo ime je bilo poznato, i on je uspeo da se spoji sa svojom porodicom koja je evakuisana iz zemlje pre pada Pnom Pena. Tj. sa ženom i decom - njegov otac umro je od gladi nakon pada Pnom Pena, dok su trojica njegove braće bili brutalno ubijeni u "godini nultoj" i njihovi leševi ostavljeni da trunu na pirinčanim poljima.

Sve u svemu, u cilju "izgradnje savršeno pravednog komunističkog društva" (Pol Pot) ubijeno je što direktnim likvidacijama, što sistematskim izgladnjavanjem i iscrpljivanjem surovim radom, između 1,2 i 1,7 milion ljudi, pri čemu je najpouzdanija procena od 1,4 miliona koju na osnovu uzorka masovnih grobnica daje Amnesty International i analitičari poput Bena Kiernana i Jejlskog projekta istraživanja kambodžanskog genocida. Savremene vlade Kambodže rade, u sklopu projekta memorijalnih kompleksa "polja smrti" teže da poimenice saznaju sve žrtve, što je projekat koji će, kako stvari stoje, još veoma dugo potrajati. Bizarno je da je jedan od najviših funkcionera zločinačkog režima, Kije Sampan, dugogodišnji zamenik Pol Pota, javno priznao odgovornost za "samo" milion (!?) žrtava Revolucije. Broj izbeglica je takođe dostigao sedam cifara, a društvo je efektivno vraćeno u nivo prvobitne zajednice (nije se ona za džabe u starim udžbenicima i kod nas nazivala "prvobitnim komunizmom").

Slike nestalih u muzeju genocida
Slike nestalih u muzeju genocida
Konačno, nakon svrgavanja tog monstruoznog režima od strane vijetnamske vojske 1979. godine (pošto su ludaci potisnuti u džunglu iz koje su i dospeli), pro-vijetnamska vlada Hun Sena je otpočela, doduše veoma lagano, sa normalizacijom stanja u zemlji. Ovo se ubrzalo nakon konačnog povlačenja vijetnamskih trupa 1991. godine i njihovom zamenom mirotvorcima UN koji su se pokazali prilično efikasnim u obnovi društva. Pol Pot je umro u džungli 1998, nakon što je prethodno naredio još jednu krvavu čistku među pripadnicima sopstvene, do tada veoma proređene gerile. Preostali šefovi krvavog terora, Kije Sampan, Ijen Sari i Ta Mok su se ili dobrovoljno predali ili bili uhapšeni od strane legitimnih kambodžanskih vlasti. Nažalost, uprkos višestrukim pokušajima nijedan od njih nije do danas pravosnažno osuđen za "auto-genocid", kako monstruozna dešavanja 1975-79. naziva prof. Vojin Dimitrijević u svojoj odličnoj knjizi Strahovlada. Nažalost, još jednom se potvrdila otužna istina da je neke vrste zlikovaca lakše osuditi nego druge. Ubica koji je provalio u stan i pobio porodicu završiće relativno brzo ili na vešalima ili u zatvoru; oni koji su ubili milione ljudi u ime "komunističkog raja" imaju dobre šanse da umru u krevetu (ne samo kmerski zlikovci, već isto tako i kineski, sovjetski, korejski šefovi terora, da razne Honekere, Markuse Volfove, Kadare, Dolance, Rankoviće i ostale sitnije klonove ne pominjem).
Sudbina ljudi sa prethodne slike
Sudbina ljudi sa prethodne slike

Dith Pran nije prestajao sa širenjem istine i naporima da se rasvetle svi detalji užasnog zločina počinjenog nad njegovim narodom, pisanjem knjiga i članka, držanjem predavanja, neumornim lobiranjem. Ponešto o Dithu Pranu i njegovim naporima može se naći na njegovom sajtu http://www.dithpran.org/, kao i na jednom nezavisnom i odličnom blogu http://polpotcambodia.blogspot.com/. Kao borac za ljudska prava bio je i istinski patriota u najpozitivnijem smislu - da je bilo više takvih ljudi, totalitarni 20. vek ne bi bio u toj meri mračan, a svet bi bio znatno lepše mesto za život.

Atačmenti



Komentari (125)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

marta l marta l 10:37 02.04.2008

kad oruzje utihne

Pre nekog vremena, u maloj antikvarnici u Siem Riep-u susrela sam se sa vremenom Pola Pota. Knjizarica je u jednoj od dve glavne ulice pune kafana I bucnih turista. Unutra, naravno, nikoga osim starijeg gazde, muva, zujanja ventilatora I mirisa ubudjalog papira.

Listam par autobiografskih knjiga o godinama uzasa….Znala sam ponesto o svemu, ali ovo….i tako, citam neko vreme , a gazda mi cutke donese samlicu da sednem. Malo posle donosi, opet cutke, jednu knjigu sa dokumentarnim fotografijama. Crno belo, strasno. Pogledam u gazdu, a on se nasmesi, nemo, a oci mu vlazne. Htela sam da kupim knjigu, a gazda prozbori prve reci: no, no….i samo je brzo sklonio negde. Ne prodaje sopstvenu tugu.

Inace, Polova ekipa je zestoko minirala i kompleks Angkora. Grubo su odvaljivali reljefe I Budine statue I rasprodali belosvetskim trgovcima umetnickih dela u zamenu za oruzje.
MilutinM MilutinM 11:15 02.04.2008

Re: kad oruzje utihne

Inace, Polova ekipa je zestoko minirala i kompleks Angkora. Grubo su odvaljivali reljefe I Budine statue I rasprodali belosvetskim trgovcima umetnickih dela u zamenu za oruzje.

Tuga jedna. Takvo mesto...
Valjalo bi videti ga, dok ga ne dohvate neki novi ludaci
Snjura2001 Snjura2001 11:42 02.04.2008

sjajan tekst

Hvala za sjajan tekst i podsecanje o strahotama jednog vremena.
Upravo u nedelju sam gledala film Polja smrti i kad sam u ponedeljak na internetu proveravala podatke o Pranu, zatekla me vest da je umro. Prosto neverovatna koincidencija.
niki m niki m 11:56 02.04.2008

Пријатељи, пријатељи....

Da još bednije stvari, poput organizovanja demonstracija u Beogradu u znak podrške kmerskim zlikovcima i protesta zbog vijetnamske intervencije, ili glasanja jugoslovenskog ambasadora u UN da se zlikovcima omogući da iz duboke džungle u koju su ih saterali Vijetnamci zadrže svoju stolicu u UN, ne pominjem.


Не сећам се тих демонстрација подршке камбоџанским главосечама али се сећам велике дипломатске подршке коју је наш ССИП (савезни секретаријат иностраних послова) пружао режиму у Пном Пену. Вероватно је то све рађено да би се напакостило СССР, а помогло нашем старом и опробаном савезнику и пријатељу САД. Уосталом, САД су и инсталирале режим у Пном Пену и заправо су најодговорније за геноцид у Камбоџи, што им није први пут, али ни последњи, управо ових дана спроводе још један велики геноцид у Ираку. Иначе, иста та наша дипломатије која је, како се слажемо, подржавала Црвене Кмере и њихове злочине, изродила је и данашње великане у борби за људска права као што су Живорад Ковачевић, Сонња Бисерко па и онај смушени Душан Лазић. Има ту неке вертикале, зар не.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 14:07 02.04.2008

Re: Пријатељи, пријатељи....

niki m
Da još bednije stvari, poput organizovanja
demonstracija u Beogradu u znak podrške kmerskim zlikovcima i protesta
zbog vijetnamske intervencije, ili glasanja jugoslovenskog ambasadora u
UN da se zlikovcima omogući da iz duboke džungle u koju su ih saterali
Vijetnamci zadrže svoju stolicu u UN, ne pominjem.


Не сећам се тих демонстрација подршке камбоџанским главосечама али се
сећам велике дипломатске подршке коју је наш ССИП (савезни секретаријат
иностраних послова) пружао режиму у Пном Пену. Вероватно је то све
рађено да би се напакостило СССР, а помогло нашем старом и опробаном
савезнику и пријатељу САД. Уосталом, САД су и инсталирале режим у Пном
Пену и заправо су најодговорније за геноцид у Камбоџи, што им није први
пут, али ни последњи, управо ових дана спроводе још један велики
геноцид у Ираку. Иначе, иста та наша дипломатије која је, како се
слажемо, подржавала Црвене Кмере и њихове злочине, изродила је и
данашње великане у борби за људска права као што су Живорад Ковачевић,
Сонња Бисерко па и онај смушени Душан Лазић. Има ту неке вертикале, зар
не.

Pa nije to ni izbliza isto, cak ni slicno. Bice pre da je tu bilo zelje da se dodvorimo Kini (sto je, u pravu ste, i danas vrlo aktuelno), kao i da podrzimo svaki originalni drustveni eksperiment (i to je, u pravu ste, i danas vrlo aktuelno). Percepcija da je neko drugi odgovoran za nase postupke, a da su "narodne mase" uvek nevine poput maca u korpici je infantilna i pogresna.
apatrid apatrid 14:32 03.04.2008

Re: Пријатељи, пријатељи....

Pa nije to ni izbliza isto, cak ni slicno. Bice pre da je tu bilo zelje da se dodvorimo Kini (sto je, u pravu ste, i danas vrlo aktuelno),


Izmišljate, opet. Titov režim se nije dodvoravao Kini, niti Kina njemu. Upravo obrnuto, Kinezi su (Ženmin žibao) objavili brošuru "Da li je SFRJ socijalistička država?", u kojoj se naravno kaže da nije, a odgovor je napisao Edvard Kardelj u vidu knjige čijeg naslova ne mogu da se setim. Kina i SFRJ su češće imale zategnute odnose i tu nije bilo dodvoravanja ni sa jedne strane. Ako hoćete da povežete politiku SFRJ sa današnjom spoljnom politikom, opet veoma grešite.

brošuru o kojoj je reč možete naći na:
http://www.mltranslations.org/serbcroat/yugosoccountr.htm
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 09:27 04.04.2008

Re: Пријатељи, пријатељи....

apatrid
Pa nije to ni izbliza isto, cak ni slicno.
Bice pre da je tu bilo zelje da se dodvorimo Kini (sto je, u pravu ste,
i danas vrlo aktuelno),


Izmišljate, opet. Titov režim se nije dodvoravao Kini, niti Kina njemu.
Upravo obrnuto, Kinezi su (Ženmin žibao) objavili brošuru "Da li je
SFRJ socijalistička država?", u kojoj se naravno kaže da nije, a
odgovor je napisao Edvard Kardelj u vidu knjige čijeg naslova ne mogu
da se setim. Kina i SFRJ su češće imale zategnute odnose i tu nije bilo
dodvoravanja ni sa jedne strane. Ako hoćete da povežete politiku SFRJ
sa današnjom spoljnom politikom, opet veoma grešite.

brošuru o kojoj je reč možete naći na:
http://www.mltranslations.org/serbcroat/yugosoccountr.htm

A kao nije bilo pokusaja da se Kina uvede u drustvo nesvrstanih zemalja? Posebno sa ciljem obezbedjivanja nuklearnog potencijala potonjim? Pa naivno je koristiti cisto ideoloske rasprave da se objasnjava pragmaticna politika. Tacno je da nismo bili bliski Kinezima kao Enver Hohxa (jos jedan briljantan komunisticki drzavnik i pravi genije), ali daleko od toga da smo se gnusali nad njihovim zlocinima (sto bi ipak bio moralan stav)...
apatrid apatrid 11:25 04.04.2008

Re: Пријатељи, пријатељи....

A kao nije bilo pokusaja da se Kina uvede u drustvo nesvrstanih zemalja? Posebno sa ciljem obezbedjivanja nuklearnog potencijala potonjim?


I Velika Britanija je jedno vreme bila posmatrač u Nesvrstanima (iz NATO), a Rumunija (iz Varšavskog pakta). Drugo, Nesvrstani nisu bili vojni blok, pa priča o nuklearnom naoružanju malo zveči, kao da je šuplja. Treće Indija i Pakistan (nesvrstani) su imali svoje atomske programe, ako je već o tome reč (razmislite malo o odnosima između ove dve zemlje, obe su nesvrstane). Četvrto Nesvrstani su vrlo heterogena grupa (uvek bili).
Peto Enver Hodža je raskinuo sve odnose sa Kinom posle kulturne revolucije koju je proglasio za revizionističku teroriju. Nemate pojma o stvarima o kojima pišete. Zašto to radite sebi? Brinem se za vas.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 11:31 04.04.2008

Triputdobromisleci gradjanin

apatrid
A kao nije bilo pokusaja da se Kina uvede u
drustvo nesvrstanih zemalja? Posebno sa ciljem obezbedjivanja
nuklearnog potencijala potonjim?


I Velika Britanija je jedno vreme bila posmatrač u Nesvrstanima (iz
NATO), a Rumunija (iz Varšavskog pakta). Drugo, Nesvrstani nisu bili
vojni blok, pa priča o nuklearnom naoružanju malo zveči, kao da je
šuplja. Treće Indija i Pakistan (nesvrstani) su imali svoje atomske
programe, ako je već o tome reč (razmislite malo o odnosima između ove
dve zemlje, obe su nesvrstane). Četvrto Nesvrstani su vrlo heterogena
grupa (uvek bili).
Peto Enver Hodža je raskinuo sve odnose sa Kinom posle kulturne
revolucije koju je proglasio za revizionističku teroriju. Nemate pojma
o stvarima o kojima pišete. Zašto to radite sebi? Brinem se za vas.

Nemojte se brinuti. O tome ko koliko ima pojma (imati nuklearni program nije isto sto i imati nuklearno oruzje, u vreme o kome govorimo nijedna od te dve zemlje ga nije imala), drugom prilikom. Za sad me samo zabavlja sto ste se toliko uznemirili ako ja pojma nemam -- pa vi staljinisticki sentimentalisti valjda najbolje znate da je misljenje coveka jednoznacno odredjeno klasnom pripadnoscu, zar ne? Vi cete uvek i svuda biti u pravu, naravno, jer imate "ispravne" misli. Takoreci dobromisao, sto bi rekao vas "prijatelj" Orvel koji vas je lepo naslikao.
apatrid apatrid 15:40 04.04.2008

Re: Triputdobromisleci gradjanin

O tome ko koliko ima pojma (imati nuklearni program nije isto sto i imati nuklearno oruzje, u vreme o kome govorimo nijedna od te dve zemlje ga nije imala), drugom prilikom.


Zaista? A ja mislio da se atomske bombe prave u okviru poljoprivrednih projekata. Vi'š šta ti je fizičar! A šta je sa ostalim tačkama iz mog posta? Pojela maca jezik? Previše improvizujete, skaute. To se u našem narodu naziva lupetanjem.

Samo da napomenem da brisanje mojih pojedinih komentara ne predstavlja ni iznenađenje, ni uvredu. Upravo obrnuto.
Eugenija Eugenija 12:20 02.04.2008

Dith Pran

Dith Pran bi trebao da bude uzor generacijama kako se bori za ljudska prava. Na zalost, umesto toga uzori u nekim zemljama su folk-pevacice, ratni zlocinci i profiteri. Dovoljno je prelistati medijska izvestavanja i videti kako se diktatori i profiteri i dalje uzdizu u zvezde dok se borci za ljudska prava i ne spominju ili se pak spominju u negativnom kontekstu. Zasto bi se u Srbiji spominjao Dith Pran kada Srbija nosi mnogo toga na savesti. Bilo bi to suprotno sistemu prakse prikrivanja i maksimalne medjusobne zastite belih medveda sa krvavim sapama.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 14:08 02.04.2008

Re: Dith Pran

Vrlo tacno, nazalost. Sta drugo reci...
Nislija Nislija 16:07 02.04.2008

Re: Dith Pran

Slažem se sa svim napisanim. U Srbiji se unazad nekoliko godina sistematski stvara društvena klima u kojoj se teme kao što su ljudska prava, manjinska prava, ratni zločini, sekularizam smatraju subverzivnim, antidržavnim, antinacionalnim temama. Zapanjujuća je mržnja koja izbija iz mnogih ljudi (koji po pravilu o njima ne znaju gotovo ništa) kada se spomene nešto od gore navedenih tema, to su sve stvari koje nam se "nameću sa Zapada" da bi se "rasturila" ili "oslabila država". Najjadnije je od svega je to što ti ljudi ne znaju da na taj način degradiraju sebe, jer su ljudska prava i njihova sopstvena prava. To su prava malog, sitnog, nezaštićenog čoveka u sudaru sa "gigantima" kakvi su sudovi, policija, lokalne samouprave...Propaganda protiv ljudskih prava deluje tako što se tema ljudskih prava u medijima vezuje isključivo za temu ratnih zločina (i to srpskih). Zato bi NVO koje se bave ljudskim pravima (kao uostalom i političke stranke i sve druge organizacije kojima je ova tema iole važna) trebalo što više da ljudska prava predstavljaju kao nešto konkretno, svakodnevno, nešto blisko prosečnom građaninu Srbije (što je uostalom i suština ideje ljudskih prava). Dakle, potrebni su konkretni primeri ugroženosti ljudskih prava, npr. predugo suđenje, nepravedne presude (pravosuđe je zlatni rudnik primera kršenja ljudskih prava), diskriminacija po bilo kom osnovu, itd.
Eugenija Eugenija 18:36 02.04.2008

Re: Dith Pran

Nislija
Slažem se sa svim napisanim. U Srbiji se unazad nekoliko godina sistematski stvara društvena klima u kojoj se teme kao što su ljudska prava, manjinska prava, ratni zločini, sekularizam smatraju subverzivnim, antidržavnim, antinacionalnim temama. Zapanjujuća je mržnja koja izbija iz mnogih ljudi (koji po pravilu o njima ne znaju gotovo ništa) kada se spomene nešto od gore navedenih tema, to su sve stvari koje nam se "nameću sa Zapada" da bi se "rasturila" ili "oslabila država". Najjadnije je od svega je to što ti ljudi ne znaju da na taj način degradiraju sebe, jer su ljudska prava i njihova sopstvena prava. To su prava malog, sitnog, nezaštićenog čoveka u sudaru sa "gigantima" kakvi su sudovi, policija, lokalne samouprave...Propaganda protiv ljudskih prava deluje tako što se tema ljudskih prava u medijima vezuje isključivo za temu ratnih zločina (i to srpskih). Zato bi NVO koje se bave ljudskim pravima (kao uostalom i političke stranke i sve druge organizacije kojima je ova tema iole važna) trebalo što više da ljudska prava predstavljaju kao nešto konkretno, svakodnevno, nešto blisko prosečnom građaninu Srbije (što je uostalom i suština ideje ljudskih prava). Dakle, potrebni su konkretni primeri ugroženosti ljudskih prava, npr. predugo suđenje, nepravedne presude (pravosuđe je zlatni rudnik primera kršenja ljudskih prava), diskriminacija po bilo kom osnovu, itd.

Konkretnih primera ima tusta i tma i zbog toga se pred medjunarodnim sudom za ljudska prava samo protiv Srbije nalazi skoro 3000 aplikacija gradjana koji su znali da pronadju put do tog suda i imali koliko toliko hrabrosti i sredstava da se obrate tom sudu. Najtuzniji su oni primeri koji su otisli u ''zaborav'' jer zrtve nisu imale sredstava da procesuiraju ni pred domacim sudovima koji su u katastrofalno koruptivnom stanju. Zato i imamo bezbroj gnevljivih gradjana dok je gnevljivost razorna. Medjutim, citajuci do sada donesene presude protiv Srbije[ http://www.zastupnik.sr.gov.yu/index.php?option=com_content&task=category&sectionid=4&id=16&Itemid=28] mi mozemo samo da konstatujemo da ni sud nade malih gradjana nije toliko naklonjen njihovim iscekivanjima. Sa preko 80.000 aplikacija godisnje iz svih zemalja koje su potpisnice konvencije o ljudskim pravima ni taj sud nije kadar da udovolji iscekivanjima svih zrtava korupcije postkomunistickih zemalja. Da je pravosudje Srbije zlatni rudnik primera krsenja ljudskih prava treba tek da izadje na videlo jer rudari zlata jos uvek uspevaju da rudnik drze zatvoren i mracan.
angie angie 16:25 02.04.2008

na zalost,

istorija chovechanstva je dugachka hronologija nasilnih ubistava, te su puknute lobanje zashtitni znak svakog oblika ljudskog drushtva i to se nije promenilo ni do danas.

Nezainteresovanost savremenog choveka da to promeni i da odnose medju ljudima ustanovljuje po humanijim principima, (sem shto se taj paket lazno uvija u mimirktiju korektnosti), su samo dokaz, da se svest u odnosu na pomak tehnologije nije znachajno razvila.
Dawngreeter Dawngreeter 00:09 03.04.2008

...

Evo ceo dan se razmisljam da treba nesto da prokomentarisem ovde, a nista smisleno mi ne pada na pamet. Nije red ne reci nista, a nije ni red samo reci nesto suplje. Da stvar bude gora, da nije ovog bloga pola ovih stvari, ukljucujuci i Pranovu smrt, ne bih saznao u skorije vreme. Veliki covek, velika sramota za nase medije.

U ime licemerja nasih medija - Holiday in Cambodia by The Dead Kennedys
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 11:14 03.04.2008

Re: ...

Dawngreeter
Evo ceo dan se razmisljam da treba nesto da prokomentarisem ovde, a
nista smisleno mi ne pada na pamet. Nije red ne reci nista, a nije ni
red samo reci nesto suplje. Da stvar bude gora, da nije ovog bloga pola
ovih stvari, ukljucujuci i Pranovu smrt, ne bih saznao u skorije vreme.
Veliki covek, velika sramota za nase medije.

U ime licemerja nasih medija - Holiday in Cambodia by The Dead Kennedys

E da, zanimljiva je jedna stvar: ima dosta pop'n'rock numera koje su se bavile kambodzanskom tragedijom cesto cak i pre mainstream medija. Neko bi to trebalo da prouci...
MilutinM MilutinM 11:51 03.04.2008

Re: ...

E da, zanimljiva je jedna stvar: ima dosta pop'n'rock numera koje su se bavile kambodzanskom tragedijom cesto cak i pre mainstream medija. Neko bi to trebalo da prouci...

Da malo istrolujem. Moja mlada koleginica upravo treba da magistrira u Nemačkoj na temu "Politika i poezija". Rad joj je, prirodno, o 11. septembru. Zanimljivo je koliko neke stvari mogu biti povezane ma koliko to na prvi pogled ne izgledale.
apatrid apatrid 11:27 04.04.2008

Re: ...

E da, zanimljiva je jedna stvar: ima dosta pop'n'rock numera koje su se bavile kambodzanskom tragedijom cesto cak i pre mainstream medija. Neko bi to trebalo da prouci...


Čuvajte se ovih analiza. Dead Kennedys su ultralevičari.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 18:18 04.04.2008

Re: ...

apatrid
E da, zanimljiva je jedna stvar: ima dosta
pop'n'rock numera koje su se bavile kambodzanskom tragedijom cesto cak
i pre mainstream medija. Neko bi to trebalo da prouci...


Čuvajte se ovih analiza. Dead Kennedys su ultralevičari.

Ama samo je Vama bitno necije politicko opredeljenje. Bitno je da su rekli nesto o zrtvama, to je ono sto Vi i Vama slicni samo prikrivaju.
cvele72 cvele72 21:44 03.04.2008

odlican tekst

Preporuka za odlican i sadrzajan tekst a narocito stoga sto je okacen na mestu gde su mngi skloni da progledaju komunistickim zlocinima kroz prste zbog navodne dobre namere i ponavljajuci kao mantru da su Hitler i nacisti veci zlocinci so kao da bi trebalo da opravda razne komunisticke diktatore ya stotine pogubvljenih i milone neistomisljenika koji su prosli zatvore i logore sve yarad svetle buducnosti.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 09:31 04.04.2008

Re: odlican tekst

cvele72
Preporuka za odlican i sadrzajan tekst a narocito stoga sto je okacen
na mestu gde su mngi skloni da progledaju komunistickim zlocinima kroz
prste zbog navodne dobre namere i ponavljajuci kao mantru da su Hitler
i nacisti veci zlocinci so kao da bi trebalo da opravda razne
komunisticke diktatore ya stotine pogubvljenih i milone
neistomisljenika koji su prosli zatvore i logore sve yarad svetle
buducnosti.

E Cvele, sasvim ste u pravu. Kao sto znamo i Carls Menson, i Dzingis Kan, i sultan Bajazit, i 4 dahije, i "reverend" Jim Jones, i Skorpioni u Srebrenici, i svi drugi su uvek IMALI DOBRE NAMERE. Generalno, dobre namere su roba u suficitu; koliko to cini svet boljim nek svako za sebe zakljuci...
Astrid Astrid 04:08 05.04.2008

pp vs. Angkor Wat

Dobar tekst, ali vidim da je diskusija vec zamrla.
Problem sa ovakvom vrstom teksta je, sto je napisao i Dawngreeter, sto imas potrebu nesto da napises, a nemas sta, koliko je potresno. Jedina diskusija povodom ovakve teme, a koja nije razmena podataka/utisaka, se svodi na ideoloski obracun, kao sto smo videli. Cudi me da se "partijska celija" sa bloga nije pojavila na ovoj temi.

Imam samo jednu primedbu, koju su neki blogeri vec izneli, a to je potcenjivane uloge USA u dogadjajima koji su usledili i precenjivanje uticaja ovdasnje ideologije na formiranje zlocinackog uma Pol Pota (mozda voluntarizam, ali mislim da to nije bilo presudno).

Neprikladno je, ali ipak da napomenem, Angkor Wat mi je na top5 listi lokacija koje bih volela da posetim.
Pozdrav.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 19:48 05.04.2008

Re: pp vs. Angkor Wat

Pa, Astrid my dear, znas i sama da partijska celija uvek koristi druge pseudonime (navikli se oni, ilegalni rad je cudo), tako da mislim da ih mozda i mozes pronaci gore... ;o))
Astrid Astrid 02:03 07.04.2008

Re: pp vs. Angkor Wat

Milan M. Ćirković
Pa, Astrid my dear, znas i sama da partijska celija uvek koristi druge pseudonime (navikli se oni, ilegalni rad je cudo), tako da mislim da ih mozda i mozes pronaci gore... ;o))
Mislis, "Marko Ristic" is back? :) Ili je u pitanju "Nebojsa Jovanovic"? :)

Dobro, bar je bio pravi ideoloski sukob, za razliku od vecine sukoba na blogu koji su politikantski.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana