piše: Rodoljub Šabić
Mala "gužva" koja je izbila nakon što je Više javno tužilaštvo u Beogradu, po nalogu Poverenika za informacije učinilo javnosti dostupnim ime postupajućeg zamenika tužioca i broj predmeta u famoznom slučaju Savamala, brzo se smirila.
Logično, jer su i "dušebriznici" koji su gužvu izazvali morali brzo da shvate da je zaista sasvim besmisleno tvrditi da se objavljivanjem imena bilo kog nosioca javne funkcije ugrožava njegova "privatnost" i "samostalnost", kao i da se objavljivanjem broja predmeta "utiče na njegov tok".
Uostalom i da nisu shvatili razuverilo bi ih samo javno tužilaštvo, koje je ubrzo nakon toga, postupajući po jednom drugom zahtevu za slobodan pristup informacijama lako, bez problema, bez potrebe za žalbom Povereniku, na zahtev dalo više mnogo ozbiljnijih informacija.
Dakle, na zahtev grupe novinara koji su tražili informacije o stanju u predmetu Više javno tužilaštvo je odgovorilo sledeće:
"Dana 29. 4. 2016. policiji je stavljen zahtev za prikupljanje potrebnih obaveštenja.
3. 5. stavljen je novi zahtev, isto je učinjeno 13. 5 i 17. 5.
Konačno, 27. 9. 2016. policiji je upućena urgencija i "to je trenutno stanje u predmetu.""
Ukratko, par sedmica aktivnosti bez rezultata, pa nekoliko meseci pasivnosti, pa urgencija.
Ako bi hteli da "teramo mak na konac" mogli bi se zapitati da li je urgencija zaista upućena 27. 9., ili taj datum stoji na dopisu a stvarno je upućena par dana kasnije, 29. 9., nakon javnog reagovanja Poverenika. Dakle, slično slučaju "obaveštavanja" Poverenika o postupanju po njegovom nalogu, kada je tužilaštvo, bez sumnje, izvršilo antedatiranje.
Ali, hajde da "ne teramo mak na konac". Bitno je to da i nakon ovog "obilja" informacija javnost i dalje ne zna ništa o tome šta je, odnosno da li je nešto konkretno u ovom predmetu uopšte preduzimano.
I da ova situacija nameće još jedno važno pitanje. Načelno pitanje, važnije od bilo kog pojedinačnog slučaja, koliko god da je on važan.
Upravo ovih dana, početkom oktobra "obeležili" smo tri godine od kako je u naš pravni sistem uvedena "tužilačka istraga". I već tri godine "reformatori" našeg pravnog sistema tu istragu kojom "upravlja javni tužilac" promovišu kao "kvalitetniju" i "efikasniju".
Može li i sme li se isključiti mogućnost da istraga kojom "upravlja javno tužilac" i u (nekim) drugim slučajevima izgleda ovako?
I mora li se, u svetlu te mogućnosti, mnogo ozbiljnije razmišljati i pred očima javnosti razgovarati o "kvalitetu" i "efikasnosti"?