Pristojan praznik pristojnih ljudi - Jugoslovena.
Danas, ostala nam nostalgija, pa mi bude malo krivo što ovo pišem sa posla, a ne od kuće, gde bih svakako zalivao neku prasetinu u šporetu, ali tu smo gde smo.
Šta sam hteo? A da, umal` da zaboravim...
Starija princeza, sve češće traži da joj pričamo o Jugoslaviji, pa vidim, dopada joj se. Možda nam malo ne veruje, ali svakako joj se dopada. Niko nije imun na društvo, pa ni ona, a šta će; odrastala je ovde, uz ciničan i gorak društveni mejnstrim, ne čudi me da joj se ono čini boljim i sadržajnijim... Uostalom jedina država u kojoj sam ja bio mlad, poletan bila je Jugoslavija, sa Srbijom je stiglo ovo što jeste, možebiti da u našim pričama i Juga izgleda bolja nego što jeste bila, ali da je ovo gore - ne treba nam ulepšavanje, doboljan jepogled kroz prozor. Tako se nekako i danas pričamo o nostalgiji.
Nedostaje mi, možda nekako najviše - samopoštovanje koje smo kao Jugosloveni gajili, na društvenom nivou. I koncept nauke koju je Jugoslavija gajila. Možda pretenciozna ideja i koncept, možda čak i arogantna i nepotkrepljena rezultatima, ali ideja da društvo ozbiljno i strateški ulaže u nauku, jeste ono što mi nedostaje.
Sasvim slučajno u jednom projektu na kojem radim ariviramo neki dokumentarni materijal, 1960. godine osnovan Institut koji je eksperimentisao sa uticajem radijacije na biljni svet. Sve uredno dokumetovano...
Pa se zamislim, na primer danas, Mufty Zukorlić, predsednik odbora za nauku i tehnologiju ove srpske Narodne skupštine, da predano radi na projektu bilo kakvog instituta koji se bavi bilo kakvim naučnim radom, i odmah mi smešno... I taj smeh sliku automatski stavlja u kategoriju nezamislivog. I jeste nezamislivo.
U te dve slike sa jedne strane Pavle Savić i Institut, sa druge strane Mufty i nelegalni objekat kvazi univerziteta krije se suštinska razlika između Jugoslavije i Srbije. I krije se odgovor zašto je Jugoslavija u stvari - neodrživ projekat. Previše jednih a premalo drugih.
Ovim drugima - srećan praznik, on je i dalje naš.