Noćni let Beograd - Abu Dabi bio je udoban, prijatan i relativno dug. Nije bilo govora o spavanju. Posle tri godine svojevoljne apstinencije, vratio sam se radu sa profesionalnim ekipama. Ovoga puta destinacija je Kina. Moja nova ekipa se tamo uveliko priprema. Do pre samo nekoliko meseci, na tako nešto nisam ni pomišljao, a onda sam dozvolio razumu da nadvlada i prihvatio, više nego privlačnu, ponudu.
Neverovatno ali istinito, kineska Super liga trenutno je najatraktivnija liga na svetu kada je reč o novcu. Skolari, Magat, Viljas Boas, Pelegrini, Kanavaro ( nije neko trenersko ime, ali je bivši najbolji igrač na svetu ), donedavno Erikson, Luksemburgo...svi su tu, a Lipi je selektor.
Danas naših trenera tamo ima jako malo, odnosno samo jedan: Piksi Stojković. Radomir Antić i Aleksandar Stanojević su, donedavno, radili u drugoj ligi, ali za milionske ugovore, tako da im je i druga liga podjednako finansijski primamljiva, posebno ako se uzme u obzir da se, na primer, u Španiji ili Italiji, može zaraditi u dva-tri kluba. Prokleti novac. Sportu treba dati status industrijske grane, ne zabave, relaksacije ili nedajbože poboljšanja zdravlja.
Kinezi rade veoma drugačije nego u Evropi.
Ne znam ima li smisla pisati o tome, jer rizikujem da budem džangrizalo kome sve smeta, ali nije tako. Mislim, jesam džangrizalo, ali nije mi to glavni motiv. Pokušavam da objektivno sagledam život u profesionalnom fudbalu u Kini iz ugla nekog ko je isti živeo u Španiji, Rusiji, Slovačkoj, Srbiji, USA. Fudbal, koliko god mnogima išao na živce, ima mnogo veći uticaj na život planete, nego tenis, NBA liga, čak i Holivud ili rock&roll. Zbog fudbala se ratovalo, zbog fudbala se mirilo, zbog fudbala je moguće zaustaviti život u čitavoj zemlji na nekoliko sati, zbog fudbala je moguće čak i ubiti. Setite se nesrećnog Andreasa Eskobara i mundijala u Italiji 1990. Na kraju, u nekim državama, fudbalski navijači imaju veću moć nego sama država. Sve u svemu sociološki fenomen vredan pažnje, ne zbog rezultata ili golova, već zbog globalnog uticaja.
Fudbal osvaja Kinu i, na neki način, pokušavaju da ga prekopiraju. Zapisuju i snimaju sve. Prosto ti bude neprijatno. Ali teško će prekopirati duh fudbala, jer imaju previše dugu tradiciju u kojoj se trčanje za balunom nikako nije primilo. Ne može se prekopirati masovna histerija pobede ili poraza, koja prerastu u masovna okupljanja slična revolucijama. Fudbalska lopta okupilja više ljudi na planeti, nego bilo koji umetnički, kulturni ili politički događaj. Sada polako osvaja Kinu. Ušao kao i ajfon, kao produkt zapadne civilizacije. Ali sa ajfonom je lako. Čika Džobs je sve osmislio da se ništa ne može ni dodati ni oduzeti, osim maske i punjača. Fudbal je druga priča.
Njihova shvatanja svega, pa i sporta, sasvim su drugačija od svega što sam do sada video, čuo, upoznao.
Na primer, postoje trening centri gde se okupljaju sve ekipe i treniraju zajedno i gde se regularno, ujutro u 7h, diže zastava pred postrojenim ekipama. "Pozdrav zastavi", kao u kasarnama; znaju oni koji su služili vojsku.
Svaka ekipa ima team leadera koji je čak iznad trenera. Dešava se da kažnjava igrače zato što nisu propisno odeveni, ili da ih vraća po zaboravljenu trenerku, šuškavac, što strance neverovatno nervira; prosto u Evropi se tome ne pridaje nikakav značaj, a ovde je disciplina sve. Treneri lude jer im narušavaju mir ekipe; kada imaš nezadovoljnog Brazilca, to čitava ekipa mora da oseti, bilo kroz njegovo svesno nezalaganje, bilo kroz svađu sa ostalima. Nezadovoljni Kinez ćuti. Tim lideri drže brifinge na dnevnoj bazi gde drugovi iznose sva zapažanja iz prethodnog dana, iznose kritike, pohvale, čak i poneka pošalica. Kolektiv iznad svega. Pojedinac, stranac naravno, stoji u ćošku i pizdi. Ne razume poentu. Pa u tamo nekom Brazilu, Španiji, Francuskoj, postoji red i disciplina, ali nema postrojavanja i predugih govora, po njemu, bez jasnog sadržaja. Ne zna on šta znači držati u stroju milijardu ljudi. Dakle, kod Kineza, pojedinačni istupi ne postoje. Radi se ćutke, radi se puno. U poređenju sa zapadnim, fudbalskim zemljama, desetak puta više.
Trener, sa kojim ja radim je iz Južne Koreje. Nije me on birao, već klub, koji je ( što nije redak slučaj ) 100% privatni klub, pa mogu da dozvole luksuz da biraju ono šta im odgovara, ne šta im nametne prvi trener. To je i dobra i loša situacija; dobra, jer ukoliko njega "oteraju", ja sam bezbedan, loša jer ne mogu da utičem na "svoj" posao. Trenutno ne. Moj rezime me je uveo na teren, sada se treba izboriti za loptu i pobediti. Na svoj način pobediti. Ja zagovaram sistematski, naučni pristup, insistiranje na detaljima i kontroli istih. To, najčešće donosi rezultat. Najčešće, ne uvek.
Da, u profesionalnom sportu rezultat je jedino merilo i mnogo različitih puteva ,vodi ka njemu. Ima trenera koji po teoriji rade katastrofalno, ali uspevaju da probude neku skrivenu energiju kod igrača i postižu odlične rezultate. Verovali ili ne, Murinjo je preopretećen statistikom, ali fiziologiju, medicinu, teoriju treninga ignoriše u popunosti. Radi po osećaju. Zato jedne godine osvoji titulu, druge je sa istom ekipom u zoni ispadanja. Nama iznutra je jasno kao dan; igrači su ga, da se stručno izrazim, "izbušili". Neretko, igrači zaverenički, puste trenera niz vodu zbog strogosti, nerazumevanja, loše hemije, eliminisanja važnih karika iz startne postave... Sa tribina se viče treneru: ".... ODLAZI !!! ", ali pravi uzrok problema može da bude sasvim banalan i van znanja trenera. Grupa te sahrani i pre nego što umreš. Razultat se stvara u mirisu znoja svlačionice, ono na terenu samo je predstava. Znanje iz fiziologije, biomehanike, motorne kontrole i ostalih Science of movement gedžeta, vredi do prve varnice. Kada se svlačionica ustalasa, ni ulje od kanabisa ne pomaže. To se odnosi na glavnog menadžera ili kako se to još kod nas, staromodno zove, trenera, na mene ne. Ja sam C3PO.
Kineski fudbal je, što se same lige tiče, u ekspanziji. Što se tiče kvaliteta fudbala tiče, još uvek ne znam.
Dolazi sve više i više evropskih zvezda, ali sam ambijent i način rada deluje veoma ozgodno za razmažene evropske zvezde.
Sledi nam put u Južnu Koreju na nastavak priprema, dok liga počinje 5.marta.
Pokušaću da blogovima dočaram ambijent života i rada u Kini u profesionalnom fudbalu, kao neko ko je deo interacionalnog stafa i to bez želje da donosim vrednosne kriterijume, a sa velikom željom da upoznam ovu neverovatnu zemlju.