gost autor: drzurin otac
( …gosn.Čereviđanu i K.Babiću! )
Vozimo se na Crkvice da usiječemo pritke za paradajz. Usput, ne znam ni kako, ni zašto, razmišljam o jednoj mirisnoj mahali koju neću zaboraviti dok sam živ. Helem, pred očima mi avlija zavijana snijegom. Iza nakrivljenih taraba pogled na lijenu Sanu. K'o da sam na avliji. Šekera i Fikreta stoje u mraku na doksatu, pred Šekerinom kućom. Muhabete. Fikreta pita Šekeru u šta ono, Bože dragi, ono on barne kad je 'nako fino? Šekera joj i ne stiže odgovoriti, a mali Jasko istrča iz snijega visokog mu do pojasa i vas raspamećen krisnu put obiju: - Aaaaj! Aaaaj, brate Fikreta, eno čo'jka!!! Ugledao maksum u dvorištu baštensku fiskiju koju je Šekera umotala džakom da se voda ne bi smrznula, pa mu se od nje učinio čovjek. Oduzelo se dijete.
-Uh, uh! - draga moja – viče Šekera Fikreti – idi mu sali' stravu... i pogledaj lupa li mu srce!?
Fikreta ulazi u kuću za Jaskom, a Šekera viri iza ćoška i na sokaku ugleda onu Zijinu kako se ljubi s momkom. Oboje su u zimskim kaputima. On joj se skroz primakao i čuje se kako se ljube cmokćući ustima. Do Šekere dopire i pokoja riječ, a ona je lovi k'o da joj je to zadnja koju će čuti. Nepoznati momak Zijinoj maloj traži da mu da - probe radi - a onda će je i uzeti???...
U tim slikama stigosmo na Crkvice. Nema snijega. Na jednom od zavoja pravi mali gaj šumskih iva. Pritke biti bolje ne mogu, a još nisu ni olistale. Taman su kakve i trebaju biti. Izlazimo iz auta... nađe se i pokoja gljiva, od onih proletnjih – Anisovki!!!
Utom mi se u “film” ponovo vrati Fikreta i čujem je kako Šekeri odgovara da ne zna u šta ono „on“ barne kad je 'nako fino!?
Šekera joj prstom pokazuje na Zijinu malu i momka u sokaku i taj isti prst stavlja preko zatvorenih usta dajući joj do znanja da trebaju šutjeti...
Obje se došuljaše uz sami ćošak Fikretine kuće i napeto osluškuju zagledane u dvije crne siluete na snijegu kako nepomično stoje na sokaku. Odjednom, ugledaše kako se malo po malo na Zijinoj maloj kaput polako širi, a momak se sve više podvlači pod njim!!!
Fikreta će najšapatnijim šapatom: - Kćerce moja...ma, je li.. ono, on...? Ah, aman, tobe jarabi...??? Prošaputala pa zašutjela. I ne dišu, ali Fikretu jamilo grebuckanje u grlu što je tjera na kašalj. Odaće ih ako zakašlje. Tuši kašalj i ne da mu da „izijde“ van, guta ga u sebi; stišće se rukom ispod brade i nekako ga uspijeva na kraju progutati
... (Ah! ... I šta li su samo očekivale da će se desiti – to su samo njih dvije znale!?...)
Na Crkvicama nasjekosmo i blizu četrdeset komada pritki, okaštrismo ih od granja, te i oroštiljasmo nekakve kobasice, a u mom “filmu” sjećanja na mahalu Fikreta i Šekera i dalje stoje kao skamenjene uz ćošak kuće. Ne mrdaju. Ne osjećaju ni hladnoću. One čekaju!
Kad je na kraju Zijina mala izgleda popustila nepoznatom momku, i kada su oboje jauknuli nekim finim jaukom -izdisajem – njih dvije se šuteći tiho povukoše sa doksata. Objema se do tada poput kreča blijeda lica odjednom zažariše, u potpunosti svjesne da je ono nešto moralo u ono nešto drugo, jer nema šta drugo biti kad su oboje 'nako fino uzdahnuli?!
Popesmo se i iznad Crkvica. Zastadosmo uz jednu od austro-ugarskih utvrda. Puče pogled na Grahovsko polje u daljini, a vidjesmo i dobar dio Cuca i goli krš po njemu. Ugledasmo negdje dolje duboko na jednoj od krivina na putu i naše auto kako se bijeli sa na krovu natovarenim pritkama za paradajz....
Za Fikretu nisam siguran kako je provele tu noć, ali Šekera oka nije sklopila, sve do pred svanuće. I tada je samo nakratko zadrijemala, pa se ubrzo i probudi sva u goloj vodi i sa tabanima vrelim k'o somuni tek izvađeni iz pekarske peći. Svu je posteljinu razbacala oko sebe pomislivši kako je to sigurno onaj „klimaks“ o kojemu je na radiju prije nepunu heftu govorio doktor Šabanović!?...Otišla je noge skvasiti led-ledenom vodom, a došlo joj je i da bosonoga zagazi po snijegu i da ode do mjesta gdje se ona Zijina sinoć „ljubila“ sa momkom...
Nije zagazila u snijeg, niti se ikud pomkala s mjesta. Samo je bolno uzdahnula što joj je mladost takoreći ni u šta prošla!?? Nije smogla snage čak ni da to sebi prizna, već se pokunjeno primače šporetu i u njemu kao od bijede poče podlagati vatru, govoreći: - Eh! Eto što ti je jadno čeljade!!! A, hoš li se viš' tek upaliti jeb'la te majka, da te jeb'la!!! - opsova na kraju i vatru i šporet, te poče piriti u vatru i plamičak koji nikako da se podufati i razgori očepke suhe grabovine...
Na vratima se iznebuha pojavi i Fikreta. Došla na kahvu. A lipo joj se jutros nešto i ne pije. Došla tek 'nako. Da vidi Šekeru. I snijeg se počeo lagano topiti, a sunce je izvirilo nad Behremaginicom u daljini. Fikreta sjede na kauč i još jedared duboko uzdahnu!!! Ko zna zbog čega???
Tišina. Samo se povremeno začuje lepet krila u izmaglici iznad Sane.