gost autor: drzurin otac
...Nađosmo se Joga i ja i ispod drijenjinovog stabla sa napola zrelim drijenjinama.... Zaljegosmo na dva suhozida uz zatravljeni dolac.
Opružen po vrhu zidića, Joga mi se blago osmjehnu. Zatim se zagleda u mene i ja mu tada opazih umor na licu; pređe mu preko njega sjena od nekakvog nevidljivog oblačića. Bila je to više ko neka izbrazdana tama, ali je Joga začas izronio iz nje. Nije klonuo pod njom kao ni onda kada minusmo pored topovskog rova... Započe vatreno da mi govori, a ja shvatih da mu govor ne predstavlja nikakvo opterećenje. Naprotiv. Služio mu je samo da bi se pomoću njega relaksirao. A govorio je lepršavo, nezaustavljivo!
Posebno mu se bješe svidio onaj »topić« u rovu, kako on reče.
- E, baš je bio lep! Nema šta. Šta ti na to kažeš, a? – upita me.
- Bio je izuzetno lijep! –odgovorih mu.
- Pa idi, bre! ... još onako dugačak i tanušan! A i ono kuče je bilo slatko!
- Slažem se i za kuče. Bilo je nevinašce – odgovorih ponadavši se kako ćemo ubrzo završiti sa topovskim rovom. Na trenutak mi se učini da i Joga tako misli, ali se on ponovo vrati na onu jadnu žutu kučku koju je oficir u maskirnoj uniformi htio da gađa povelikim bubuljem...?!
- Ama, nije mi, bre, jasno zbog čega je onaj zevzek onoliko maltretirao to siroto kučence... Onaj tvoj, kako ono reče da se zvaše? Ona, bre, avetna komunjara? – upita me tronutim glasom.
Iznova je počeo da se zahuktava.. - Ma, video sam ja šta on hoće! A videlo se to i na njemu da je neka beslovesna komunjara ... A ti, znači, i dalje misliš da je ono bila kučka a ne kuče?
Mislim da je bila kučka, ali to sad nema nikakve veze!
Joga zaćuta. Lice mu se ponovo nadje u mraku, u onoj prijašnjoj tami, u hladnoći. Bilo je očigledno da ga nešto muči.
Znaš šta? – obrati mi se spreman da mi se povjeri. – Trenutno imam neki »poslić« ...onako, moram da ga završim! U škripcu sam sa vremenom, mada je skoro gotov. A i ti bi tu mogao mnogo da mi pomogneš , ako bi pristao...?
Povjerovah mu da je u »škripcu« pošto sam se i sam nalazio u njemu, ali nisam znao o čemu se radi, jer mi se Joga nije do kraja povjeravao. Ostavljao me je u neizvjesnosti. Pomislih kako nismo samo nas dvojica u vremenskom cajtnotu već da se i svi ostali oko nas u sličnoj situaciji. A činilo mi se i da donekle naslućujem o čemu je riječ. Ipak, sačekah da mi se povjeri. Da razgrne paučinu ispred lica, da ukloni zastor sa nekog od svojih prozora...
Mirno sam ležao i ništa ga nisam pitao.
Ležeći, pogledah i u nebo kroz granje. Bilo je tamnoplavo i beskrajno visoko. Sve je na njemu bilo bistro i vidljivo. Kroz rijetke grane bijelog jasena potražih pogledom i onaj prethodni oblačić čija je sjenka prešla preko Joginog lica. Nije ga više bilo na nebu. Iza nestalog oblačića – dolazeći nekako iskosa i prosipajući se u zlatnim potocima – probijala se crvenkastožuta sunčeva svjetlost. Jedino nije stizala do Joginog lica. On je i dalje dahtao pod teretom tame, i – onako krupan i znojav – i dalje bio zaokupljen svojim cajtnotom.
Čekao sam da čujem uzrok toj stiješnjenosti, ali nisam bio pretjerano radoznao. Ako već mora, i sam će mi kazati, a ako ne – onda idemo dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Svejedno, međutim, volio bih da čujem šta ga muči prije nego što se zaputimo u potragu za novim gljivama – za ljetnim vrganjima!
No, Joga je oklijevao. Izgledalo mi je kao da se radi o poprilično velikoj gomili nerješivih stvari koje su ga mučile stojeći mu na putu. A moguće je i da se radilo o nekoj odluci koju je trebalo sam da donese pa mu je bio potreban moj savjet.
Sve je bilo moguće – i sve je bilo otvoreno – kao i uvijek!!!
Veliki Mag Joge je bio na potezu. On je uvijek bio na potezu! I to redovito kada bi se zadesio u mojoj blizini. Kao da se lijepio za mene. Sa olakšanjem i radošću sam pristajao da ga slušam i da mu prepuštam svaku inicijativa koju bi on objeručke prihvatao, a sve to zbog uvjerenja da će svaku od njih pretočiti u direktnu akciju jaču i od zakona!!!
Svaka od tih njegovih akcija morala je biti burna i blještava poput vatrometa, jedinstveno skoncentrisana ka uspjehu i istovremeno toliko elastična, da je najvećma podsjećala na »marš mira« ili na egzaltiranu upotrebu svega upotrebljivog što je u sebi sadržavalo i svoju aromu, i svoj neodoljivi šarm, a nadasve svoj prefinjeni okus!?...
Joga je kroz svaku od tih akcija briljantno povlačio nevidljive svilene konce i svjetlosne niti i pri tom uplitao nevidljivo sito paukove mreže u kome je sve moglo biti zarobljeno.
Bio je opčinjen takvom svojom sposobnošću i mislim da mu u tom poslu niko nije bio ni do koljena.
S nestrpljenjem sam čekao da ga čujem da mi se povjeri kakve ga nedaće muče. Nisam mu, doduše, mnogo vjerovao, ali me je ipak zagolicalo to nešto što on nije mogao da riješi?!
Dugo ga poznavajući, prije sam mislio da sa stvarima tjera šegu, nego što mu je istinski stalo da ih razrješava... Nije bio od onih koji mnogo mare za materijalne stvari; duhovnost je bila njegovo glavno djelatno područje. I to ne bilo kakva duhovnost, već duhovnost koja razara – duhovnost izražena na superioran način – na njegov način!!!
I upravo mi se to kod njega najviše dopadalo. Nije volio mlakonje i podvirepove, a još manje tzv. masone, odnosno slobodne zidare, iako je i sam pripadao njima. Štaviše, užasavao se i od jednih i od drugih i pri tom sve i neprestano oko sebe razgrtao često kod toga plivajući i nasuprot struji. Koliko sam samo puta pomislio šta bi se sve s njim dogodilo da je mogao u potpunosti da se razmahne? Ooo, gdje mu sve ne bi bio kraj?!
Niko ga doduše u tom poslu nije sprečavao, ali su ga istovremeno svi pomalo kočili; smetali su mu da na miru povlači sve one svilene konce i bijele i crne niti u čijoj se pozadini i inače sve odigravalo kao u nekom kineskom lutkarskom pozorištu za odrasle – i to bez njegovog znanja i dopuštenja!!!
Razmišljajući o tome, učini mi se kao da naslućujem njegove tegobe, ili da mu makar pogađam misli.
Joga je zaista isplitao nevidljivo sito; pletući ga u sjenci sopstvenog lica i leškareći na vrhu zidića – presijavao se negdje iznutra. Zadovoljstvo mu se vidjelo i u pogledu s kojim je on nešto aminovao i odobravao, ili samo naprasno presijecao i zaustavljao, jer ne kaže se uzalud da je u pogledu sve sadržano?!
U njegovom nije bilo ništa sakriveno.
To što se trenutno nije odlučivao na akciju i »djelanje«, nije bilo ništa novo za njega. Bio je samo ironično odsutan. Njegova prisutnost je bila privremena. Mene je ostavljao po strani i valjalo mi je čekati i nadati se kako će mi se na kraju ipak povjeriti, bez bilo kakve nagrade!
Sve što sam htio, bilo je da se najzad izvučemo iz te šumice i da obiđemo još par lokacija sa gljivama, te da se jednom i zauvijek što više udaljimo od onih topovskih »gnijezda«...
Htio sam dok je još dan da pronađemo makar i samo pokoji ljetnji vrganj, pa da se onda vratimo onamo kuda se i svi ostali vraćaju: u svoj svakidašnji nespokoj, ili u nečemu što je veoma mnogo nalikovalo tom istom nespokoju!...
Za razliku od Joge, moj optimizam baš i nije bio na nekoj zavidnijoj visini; bio je toliki koliko da me održava u životu; ponekad nešto veći ili nešto manji, što je opet sve zavisilo od toga kako sam se u tom trenutku osjećao, ali – sasvim sigurno - nikada pretjerano veliki i ni blizu kao kod Velikog Maga Joge. U tome mu nisam bio ni do malog prsta!
Jedina stvar koja me je trenutno mučila, bila je radoznalost da saznam na osnovu čega je on gradio taj svoj nevjerovatno veliki optimizam?... Ali, ako nisam znao na osnovu čega ga on gradi, nepogriješivo sam osjećao u čemu ga ja ne gradim! U razgrađivanju sam bio pravi majstor, i to onaj od zanata!
U građenju, pak, pravi amater – gori i od najlošijeg diletanta i priučenjaka, a sve to još i uz nemogućnost da od bilo koga naučim bilo šta korisno na tom planu.
Joga je jednostavno za to imao talenta. Nešto što se samo s rođenjem stiče a na šta je on s vremenom prinadodao onaj tako potrebni fluid, onaj svjetlucavi prah sa pozlatom...
Naravno da mu zbog toga nisam zavidio, a i šta bi mi to vrijedilo?...
Čekao sam, dakle, da ga prođe ono ironično ćutanje – ono flertovanje sa sopstvenim i mojim strpljenjem, jer sam mislio da me testira i da me ostavlja da se krčkam u vlastitom sosu – ali nije to radio iz zluradosti. Uostalom, znao sam ja i mnogo duže da čekam; bio sam takoreći sviknut na čekanje – toliko, da sam ponekad danima i mjesecima mogao da treptim i treperim baš kao jedna od šumskih jasika koju sam video prilikom jednog od ranijih gljivarenja...
Zbog toga sam i zavolio šumu, a i Jogu ako ćemo pošteno govoriti, te i još zbog ponečeg što je već spadalo u sferi nedokučivog...
Ne ulazeći u pojedinosti tog nedokučivog, i ne obazirući se na tamu što iz te nedokučivosti izbija kao tama u ušicama igle, pomislih kako Joga na svijet oko sebe gleda upravo kroz takvu prazninu i istu takvu sićušnu tamu - svijet, kojega on ponekad na sva usta grdi, a ponekad mu se umilno ulaguje slaveći ga do apoteoze!
Kod Joge jednostavno nije bilo praznog hoda; nije postojalo mrtvo vrijeme niti je pak u njegovoj neposrednoj blizini stanovala učmalost. Sve drugo možda da, ali to ne!
Nikakva ustajalost, bajatost, a još manje neodlučnost u rastjerivanju magluštine nećkavosti! Kao da je u rukama imao neku veliku mačetu ličeći pri tom pomalo i na stoglavo čudovište, i na snježnog Jetija ili, pak, na aždahu, uvijek ispunjen odlučnošću koja se graničila sa gnjevom...!
I dok s nemalom zebnjom iščekujem da mi se povjeri, kao da i sam polako zapadam u san...
...............................................................................................................................................
I u snu mi se, međutim, ukazuje jdna predivna šuma sa gljivama, ali u njoj ima i mnogo smeća; od njegovog obilja nisu pošteđeni čak ni pojedini visoki planinski prevoji. Gledam u njega i primjećujem da je raritetnije prirode od onog u podnožju planine. Odbačena stolica od kuvanog bukovog drveta – ispucalog od kiša i snjegova - podsjeća na antikvitet iz doba Marije Terezije ili iz doba nekog od Lujeva...
Vidim u snu i odbačene crne patike- »najke« na čijim još uvijek dobro očuvanim ulošcima leže crni škorpioni, tzv. balkanski štipavci, a tu su i stare šerpe i emajlirani lonci plave boje sa crvenim tufnama!
Sve to vidim u snu, a onda me odjednom sačekuje razbokorjeli grm lasinja modrog – najdivnijeg planinskog cvijeća kojega sam ikad vidio i koje mi svojom plavom bojom naprosto pali vid...?!
Gledajući ga, i u snu pomišljam kako je ljepota – iako usrijed smeća – ipak nepobjediva?!
Uljuljkujem se tom mišlju, ali mi se i dok sanjam javlja pomisao da je sve to što vidim oko sebe samo sjaj i bijeda. (Sjaj sjajnima, a bijeda bijednima!)
Tako je valjda sve udešeno da biva oko nas, jer – na kraju krajeva – kad se sve sabere i oduzme, opet ispada da ostaje samo onaj zakamuflirani i sablažnjivi sjaj sa otužnim prisustvom bijede – bijede, kakva nije postojala ni u Kučuk-Alijino doba...?
Ne odbacujući ni u snu sjaj u mislima i istovremeno glavom bez obzira bježeći od bijede, iznenada se trgoh probuđen grlenim glasom Joge.
–
Je li, bre, gde se ti nalaziš? – upita me.
Tu sam! Trenutno se bavim komunalnom djelatnošću ....
Ma, daj! Ostavi se toga! Sitno je, bre, to za nas. Uostalom, nismo na put nadjeni da bi se tek tako neko poigravao s nama!?
Bilo bi nam bolje da jesmo! Makar bismo znali na koga da se ljutimo!
Što pa da se ljutimo? More, da znaš kako bih ja voleo da me je pronašao neko ko ima puno para ... dozvoljavao bih mu da me svaki dan bije po ušima samo da vadi iz one svoje gomile a da ja slažem na svoju – da je gledam kako narasta! A posle – kada bih se osigurao s parama – posle bih mu sve te ćuške vratio sa kamatom!
Joj!, što bi ti bio nezahvalan sin! On ti daje pare a ti bi još i da ga biješ?!
A pa što i da ga ne bijem, pa sve da mi je i rodjeni otac? Znači, on mene može da bije a ja njega ne smem samo zato što nemam para! Jesi li to hteo da mi kažeš?
Ne! Samo mislim da postoji i bolji način. Da se, recimo, nekud izgubiš s parama, kada si ih već dobio!
Ooo, pa sklonio bih se ja od njega, ali pre toga bih ga dobro izudarao koliko da mu dam do znanja da nije sve u parama! Pišam se ja na njegove pare ako zbog njih moram da trpim batine!
A šta da te je pronašao neki siromašak?
E, veruj mi, njega bih voleo više nego da mi je rodjeni otac.
Možda bi te i on šamarao, i to onako besplatno!??
Ama, njemu bih i to dozvoljavao. Neka me, bre, slobodno bije! Možda bi me tim batinama prizvao pameti kako da i sam lakše dodjem do novca, a posle bih ga smestio u neki starački dom ... nego, ovde kod nas nema ni tih valjanih domova! Moralo bi da bude ono »malo povuci – malo potegni«, ali snašao bih se već nekako s tolikim parama!!!
E pa, Joga, ko o čemu, ti, dakle, uvijek o parama?!
A šta ćeš? Tako valjda mora da bude. Nego, daj se i ti malo trgni iz te tvoje učmalosti. Ništa ne pišeš, dinara nemaš u džepu kao ni ja, i samo letargišeš...! Trgni se, bre, čoveče, pošto ja s tobom nameravam da udjem u jedan ozbiljan posao: Hoću da formiramo - VLADU SPASA ...!!!
Kda mi to reče, umalo što se ne sruših sa zidića. U potpunosti me bješe razoružao, ostavljajući me takoreći bez daha........
Odmah i bez razmišljanja mi je ponudio ministarstvo kulture, a mogao sam da biram i ministarstvo za vjeru ili vojno ministarstvo. Joga je bio krajnje velikodušan!!! Htio je da me na brzinu upakuje u »vladu« i u sve poslove koji stoje pred njom, te mi na kraju još i reče: - Ništa, bre, nemoj da se brineš! Imam ja sjajan tim, a ti bi mogao da uskočiš onako, samo da pomogneš!
I ,daj, majku mu, da se već jedared krene u taj posao. Da ne gledamo kako nam zemlja propada sa ovim »komunjarama«...
Ništa mu ne odgovorih. Još sam bio sanjiv.