Rišelje i njegovo osnivanje Francuske akademije će potvrditi jedno pravilo koje će važiti u svim vremenima i koje ćemo moći primeniti u ocenjivanju formata nekog nekog državnika uopšte - što će neki državnik biti većeg formata, biće sklon da oko sebe okupi ljude jednakog formata iz drugih oblasti; nauke, umetnosti i uopšte oblasti vaskolikoga stvaranja, u nekom nekspliciranom pravilu „društvene sile teže" čija će gravitacija voditi do grupisanja inovativnih i kreativnih umova jednih uz druge, kako bi mogli poslužiti zajedničkom cilju. Jednostavno govoreći, svakog državnika i političara uopšte, moći ćemo da ocenimo po kvalitetu saradnika kojima se okružio, kao i po procvatu raznovrsnih društvenih oblasti tokom njegovog vladanja. U tom smislu se može reći da je „svetovni kardinal" Rišelje, od samozatajnog i tihog Di Tremblea kao „sive eminencije" poretka, preko niza drugih saradnika, koje je, mora se reći, kandidovao uglavnom iz tajnovitih crkvenih redova, stvorio pouzdanu elitu države, nadograđujući je umetničkom i naučnom elitom okupljenom u Francuskoj akademiji (čija je prva svrha trebala da bude zaštita francuskog jezika, a time i francuske kulture, čime se Kardinal ne ukazuje samo kao tvorac moderne francuske nacije u političkom, već jednako tako i u kulturnom smislu).
„Svetovni kardinal" Rišelje se čitavo vreme svog vladanja postavljao kao zaštitnik umetnosti i nauke, te zaista u doba njegove vladavine umetnost i umetničko stvaranje doživljavaju procvat (Rišelje lično je voleo teatar, a ostaće zabeleženo da je napisao i par osrednjih drama), a u izvesnoj meri se razvijala i nauka, budući da je Kardinal, iako veoma svetovnjačke provinijencije, stalno morao da pazi da preteranom emancipacijom naučnog mišljenja ne uvredi u to vreme još uvek prilično konzervativnu Crkvu, koju je ionako uvredio svojom podrškom protenstantskim vladarima tokom Tridesetogodišnjeg rata.
No, Rišelje će imati meru u postupanju sa Crkvom, koja ga je takoreći othranila i naučila raznim socijalnim, diplomatskim i političkim veštinama, te će tako „svetovni kardinal", na primer, pokazati uravnoteženu razboritost u rešavanju hugenotskog pitanja u Francuskoj, uspevajući da balansira različite društvene sile i interese, oduzimajući hugenotima politička prava, ostavljajući im versku slobodu (Aleskim ediktom iz 1629. godine). Stavljajući interese države i francuske nacije koja je tek nastajala, uz sve porođajne muke toga procesa, ispred interesa Crkve, Rišelje je vodio računa da francuske hugenote integriše u poredak države, nemilosrdno se protiveći njihovim pokušajima da konstituišu autonomnu hugenotsku republiku na francuskom tlu, ali i ne dozvoljavajući da budu asimilovani nazad u katolicizam. Možemo pretpostaviti da je Rišelje video hugenote kao jednu društveno-religijsku skupinu koja mu može biti korisna u „prebijanju računa" sa Katoličkom crkvom, sa kojom je stalno igrao hladno-toplu igru, puštajući iz sebe čas „pravovernog" kardinala koji se zakleo na vernost Crkvi, čas nemilosrdnog „prvog ministra", koji se zakleo na vernost samo kralju, državi i njenom „državnom razlogu".
Ukoliko je na unutrašnjem planu strateški cilj agilnog i trezvenog kardinala bila centralizacija države i stvaranje efikasnog, modernog, administrativnog aparata, na spoljašnjem planu osnovna nit vodilja njegove politike će biti povećanje kontinentalnog uticaja francuske monarhije. Prvi strateški cilj će biti zapravo prvi stub njegovog državništva, koje je u svom osnovnom temelju počivalo na jakom unutrašnjem administrativnom poretku, dok će druga težnja biti prirodna nadogradnja prvog cilja, u smislu upotrebe tog i takvog efikasnog unutrašnjeg poretka za spoljašnju ekspanziju, te će ovo biti drugi stub njegovog državništva.
Kako bi Francuskoj obezbedio status vodeće sile kontetinetalne Evrope Rišelje je morao da izazove dotadašnjeg evropskog kontinentalnog hegemona oličenog u kući Habzburga koja se prostirala od Austrije i Nemačke tj. Svetog nemačko-rimskog carstva sve do Španije, praćena entuzijastičnom podrškom Katoličke crkve, koja je u ovoj vladarskoj dinastiji videla sredstvo da povrati uticaj nad zemljama koje su prihvatile protenstantizam. Pošto je prethodno reformisao i modernizovao francusku kopnenu vojsku, te konstituisao sposobnu mornaricu, Rišelje koristi Tridesetogodišnji rat kako bi izazvao ultrakatoličku kuću Habzburga, stajući, sasvim neočekivano, kao katolički kardinal, na suprotnu, protenstantsku, stranu, udružujući se sa protenstantskom Holandijom i protenstantskom Švedskom protiv Habzburga, čime najpre ulazi u konflikt sa Španijom, a potom i sa kompletnim Svetim nemačko-rimskim carstvom.
Ratna sreća će biti sklona „svetovnom kardinalu" opasanom mačem, što će biti posledica njegovog predanog rada na reformi francuske vojske i sposobnih vojnih komandanata koje je delegirao, te Francuska u nekoliko mahova sa protenstantskim saveznicima odnosi pobedu nad katoličkim Habzburzima, što utiče na ishod samog rata, te dugoročno utiče na političku mapu Evrope. Rat se završava 1648. godine Vestfalskim mirom koji će u Evropi mesto pređašnjeg feudalnog „univerzalističkog" sistema sa suprematijom Katoličke crkve i njenog „svetog" carstva, uspostaviti novi, moderni, međunarodno-pravni sistem (takozvani Vestfalski sistem) čiji će nosioci biti suverene nacije-države.
Vestfalski sistem će određivati poredak Evrope nekoliko vekova, maltene sve do savremenog „globalizujućeg" sveta, a jedan od otaca tog sistema, iako umire nekoliko godina pre eksplicitnog sklapanja Vestfalskog mira, će biti prvi veliki državnik moderne epohe - kardinal Rišelje - koji će svojim promišljenim savezom sa protenstantskim državama preći, kao katolički, a zapravo „svetovni kardinal", simboličku granicu epohe konstituišući umesto verskog, politički konsenzus, koji je počivao na racionalnim interesima. U ovome će se rukovoditi isključivo francuskim državnim interesima, te će se ono što se na unutrašnjem planu u njegovoj politici ispoljavalo kao „državni razlog" na spoljašnjem planu ispoljiti kao „nacionalni interes", te će ova dva izraza do danas u političkoj teoriji biti gotovo sinonimi, imajući poreklo u dva stuba državničke politike kardinala Rišeljea.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)