Jedne od onih večeri kad su se često oglašavale sirene, sretnem ja Imreta na stepeništu Televizije. Deca su prvu sirenu zvala“šizela“ i ona je značila da će negde uskoro da padaju bombe ili rakete. Pričalo se poluglasno da će gađati i zgradu Televizije ali niko nije znao kad. Pitao sam idiota da odemo za svaki slučaj u Tašmajdanski park, sednemo na neku klupu i sačekamo drugu sirenu koja se zvala „mirela“. Ne treba da vam pričam da je to bio prestanak uzbune.Međutim, Imre je imao bolju ideju, da odemo u kafanu „Kod Grka“i tamo popijemo neko piće dok se situacija ne smiri.Naravno da sam prihvatio.
Posle treće ture, Imre me pita “Kokane, jel se sećaš kad smo ti ja i Angelina bili u Ivanjici“?“
„Sećam se, naravno“ kažem ja.
“Ja sam to mnogo dobro snimila, samo se ne sećam kako“
„A da li se sećaš da su nas tog prepodneva neki direktori vodili u kafanu na piće i jagnjetinu?“
„Sećam se“ kaže Imre.
A dal se sećaš da si posle pete rakije pevao:“Spremte se,spremte“ , “Ko to kaže, ko to laže“,i ostale Četničke pesme?
„Kao kroz maglu“ kaže Imre.
„A da li se sećaš da smo te odveli do hotelske sobe, oko podne i da si probao da skineš cipele i uspeo da skineš samo jednu a onda si pao na krevet“?
„Toga se ne sećam“.
„A da li se sećaš da je Angelina je ugovorila snimanje otkupa maline i razgovor sa pretsednikom opštine za to veče“?
„Ne baš“,kazao je Imre.
-Ispred hladnjače se polako formirao red traktora, zaprežnih kola i automobilskih prikolica. Ljudi su donosili malinu, uveče, kad je vrućina malo popuštala. Pokušali smo da te probudimo, ali nije vredelo. Spavao si komiran u svojoj hotelskoj sobi sa jednom izuvenom cipelom“.
„Pa ko je onda snimala“?
Angelina je molila da ja, kako god znam, uzmem kameru i makar fingiram snimanje, da se ne brukamo pred ljudima.
Tako sam uzeo opremu i krenuo na snimanje.Naravno da sam te psovao onako pijanog, ali to nije pomoglo.Angelina je u jednoj kancelariji već pričala sa predsednikom opštine spremajući ga za razgovor pred kamerom.
Prvo sam postavio rasvetu, to je bilo lako. Glavno svetlo, pomoćno i kontru. Zatim sam na jedan stočić postavio magnetofon“nagru“, priključio mikrofon i stavio na sto između Angeline i čoveka. Proverio sam u slušalicama i ton je bio u redu. Podesio sam nivo i stavio slušalice pored „nagre“. Sada je na red došao teži deo posla.Trebalo je postaviti kameru i izmeriti svetlo.Na svu sreću, često sam ti krao kameru kad je trebalo da snimam neku vežbu za akademiju“.
„U jebem ti božija boga, to si bila ti“ kaže Imre.
„Jeste ali to nas je spaslo.Sreća je da sam znao da očitam svetlomer i podesim blendu. Prvo sam upalio svetlo, zatim uključio magnetofon i na kraju kameru. Dao sam znak Angelini da krene i tako je počeo razgovor. Posle nekoliko minuta iscurila je traka.
E sad, znao sam kako da izvadim traku iz kamere i spremim je u kutiju, ali sa ušniravanjem nove trake bilo je drukčije.
Nađem ja novu traku stavim je u „gaće“ i počnem da tražim mesto gde traka prelazi iz jedne komore u drugu. To je trajalo i trajalo. Zavukao sam ruke u nogavice od „gaća“i onako, na slepo, pokušavao da traku ušniram. Angelina se preznojavala jer je sve to dugo trajalo. Ja sam se takođe preznojavao i usput ti pominjao sve svece. A onda, odjednom, Angelina je počela da se guši. Nema vazduha. Pomislio sam da ćemo morati da zovemo hitnu pomoć. Čovek je ustao i otvorio prozor. Ja sam u tom trenutku uspeo da nabodem onu malu rupicu i ušniram film. Rekao sam -Anđo sve je u redu nastavljamo snimanje.
Ni sada ne znam da li je stvarno imala napad gušenja ili je htela da dobijemo u vremenu. Razgovor je potrajao još koji minut i ostalo je samo da snimim proces zaleđivanja maline.
Zamolio sam jednog radnika da me prati sa svetlom, a ja sam se posvetio kreaciji. Snimio sam najbolje kadrove u životu . Svi su bili izuzetno ljubazni, misleći da sam ja pravi snimatelj“.
„Ne seruckaj“,kazao je Imere uz osmeh.
„Kad smo se vratili u Beograd izmontirao sam prilog i dao ti da odneseš u Novi Sad“.
„Jeste ja sam ostavila film u televiziju Novi Sad i otišla za Adu, kući, kod moga mame.
Sutra ujutru emisija za poljoprivredu,i kad šta ja vidim? Ivanjica. Potpisan snimatelj Imre Biro. Zovem ja brzo mog Vidu da vidi kako sam ja to dobro snimila, i kažem :Vido,vidi kako je tvoja muž dobro snimala,samo se ne sećam kad“.
Vida mu je odbrusila:“Naravno kad ste i ti i Kokan bili pijani.
Popili smo posle toga još neko piće.Sačekali „mirelu“i otišli svako svojoj kući. Imre je ubrzo zatim otišao u penziju.
Jednom prilikom,kad sam bio jako ljut na idiota,rekao sam mu da ću da napišem knjigu sa svim glupostima koje je pravio i za to ću da zaradim pare, a njega će Vida da izbaci iz kuće jer i ovako nije ni od kakve koristi. Ostavio je duvan,ne pije,ne pravi sranja,a tako je obećavao.Kako stoje stvari,umreće kao neka baba na krevetu umesto u kafani kao što dolikuje.
Ps. Onaj mali Angelinin je u i dalje prvi ministar i izabrani precednik. Malo li je?