Ko kaže da su blogovska prepucavanja i neprijateljstva for life? Bloger Martin Krpan mi je pre neki dan ljubazno ponudio gostovanje na mom blogu što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Tekst je o revolucijama u poljoprivrednom sektoru, vrlo interesantna tema, sa zanimanjem ću je pročitati. Kako je ovo Martinov tekst, njemu ću prepustiti ulogu voditelja i konfenransijea, a svoje učešće ću ograničiti na komentare onoga što mi nije jasno u tekstu. Svi typosi, svi misplaced dijagrami, sve greške nastale pri kucanju su moje, možete naznačiti, i gledaću da ih ispravim u skladu sa svojim mogućnostima. Martine, izvoli, mikrofon je tvoj.
Definicija
Pojam Zelene revolucije označava dalekosežne promjene u poljoprivrednom sektoru prvenstveno u USA a onda I u zemljama trećeg svijeta. Zelene revolucije su počele 40-ih godina a rezultat toga je značajno povećanje svjetske poljoprivredne proizvodnje. Pod pojmom "treći svijet" se ovdje misli prvenstveno na bivše kolonije koje nisu pripadale ni jednom hladnoratovskom bloku a koje su u ovom području bile epicenter svjetskih političkih dešavanja. Posebno u Južnoj Americi, SAD je pokušala da osigura uticaj i ovisnost svake zemlje kroz programe za razvoj u ovom području.
Kako I naslov govori, zelenih revolucija ima više. Specifične stavke i tehnologije su se mijenjale tokom vremena, tako da se može govoriti o dvije generacije:
- Zelena revolucija 1. generacije: Podrazumjeva intenziviranje poljoprivrede kroz intenzivnu upotrebu mašina, upotrebu vještački proizvedenih đubriva i intenzivni uzgoj jačih, pojedinačnih sorti što je povezano sa smanjenjem biodiverziteta.
- Zelena revolucija 2. generacije: Se odnosi na korištenje genetskog inženjeringa za manipulaciju karakteristika biljaka, što je rezultiralo većom otpornošću na herbicide.
Geografska podjela
Slika ispod pokazuje u kojim regionima se najviše implementirala tehnologija Zelene revolucije.
Ovdje je jasno da se Južna Amerika u velikoj mjeri oslanja na tehnologije Zelene revolucije u uzgoju svih popularnih žitarica. U Aziji je fokus na riži, ali u kasnijim fazama takođe I na pšenici, što se objašnjava povećanom potražnjom za pšenicom usljed rasta standarda u Aziji. Podrazumjeva se naravno da je korištenje tehnologija Zelene revolucije u SAD najveća u svim sferama I na ovom grafikonu je SAD izostavljena.
Kritičari Zelene revolucije često navode da je ZR ograničena samo na zemlje u kojima su SAD ostvarivale svoj politički interes. Tako je podsaharska Afrika I istočna Indija ignorisana od strane investitora i razvojne pomoći USA, iako je na tim područjima siromaštvo i glad ozbiljan problem.
Interakcije mašina, oplodnje i uzgoja
Kao što je već ranije spomenuto, Prvoj zelenoj revoluciji se mogu pripisati tri različite strategije koje su ne samo komplementarne, već i međusobno uslovljene.
Dakle, povećana upotreba mašina u Južnoj Americi je dovela do mnogo jače erozije tla nego što je to bio slučaj u konvencionalnoj poljoprivredi. Zbog brzog smanjenja hranjivih tvari u tlu moralo se koristiti sve više vještačkih gnojiva da ne bi došlo do pada zarade. Sljedeći grafikon prikazuje korištenje gnojiva od 60-tih godina:
Ali intenzivno đubrivo nije bilo dovoljno. Potrebno je bilo prilagoditi nove vrste koje bi bile bolje prilagođene promijenjenim uslovima. A s obzirom da zemlje koje su glavna meta Zelene revolucije nisu u stanju da samostalno proizvedu ni mašine ni đubrivo ni moderne sorte, čitav koncept je pao naravno na uvoz iz SAD-a, a time i na potpunu ovisnost o političko-ekonomskom sistemu SAD.
U jeku intenziviranja ovakve poljoprivrede podzemne zalihe zemlje su masovno iscrpljene pri čemu se u nekim regijama plodna zemlja pretvorila u pustoš. Ovim negativnim efektom su SAD bile najviše pogođene. 70-ih godina ukupno 50 miliona hektara zemlje je tamo bilo kultivisano na ovaj način, što je tu zemlju poslije svrstalo kao ozbiljno erodirajuću. Zemlja je na ovaj način izgubila 30 tona humusa po hektaru godišnje da bi se deset godina kasnije morala uložiti ozbiljna sredstva da se ta zemlja ponovo pretvori u kakvu-takvu obradivu površinu.
Ali povećano uklanjanje humusa iz zemlje je donijelo neposredne socijalne probleme, jer je obnavljanje zemlje bilo izuzetno skupo i mnogi manji farmer su bili izuzeti iz tog programa.
Problem gladi i eksplozija stanovništva
Thomas Malthus je prvi razmatrao koliko se ljudi može nahraniti u svijetu, I tada je formulisao "zakon stanovništva" kada je opisao proizvodnju hrane kao aritmetički rast, a rast stanovništva kao eksponencijalni rast. 1969. godine, biolog Paul Ehrlich, je napravio sličnu teoriju i tada je rekao da će se u roku od deset godina desiti invazija Japana i Kine na Rusiji I da će početi svjetski rat za rezerve hrane u svijetu. Što Ehrlichova vizija nije postala stvarnost, dugujemo, između ostalog razvoju Zelene revolucije. Iako mnogi ljudi i danas pate od gladi - u apsolutnom iznosu, od 70-ih godina je taj broj enormno smanjen. Tako je npr. 1969. godine 56% svjetske populacije patilo od neuhranjenosti, što znači da se trošilo manje od 2.200 kalorija dnevno po osobi, dok je samo u 1992-1994 bilo oko 10% neuhranjene svjetske populacije prema izvještaju Organizacije UN za hranu i poljoprivredu. U Južnoj Americi i južnoj Aziji se zahvaljujući isključivo ZR desio ogroman porast prinosa I te regije su se konačno mogle nahraniti. U tom kontekstu doprinos Zelene revolucije da poboljša svijet I svjetski problem proizviodnje hrane ne može biti odbačen.
Danas međutim su aktuelni kriteriji održivosti i održive proizvodnje. Sada je aktuelno pitanje održavanja postojeće proizvodnje na duži rok, koja postaje sve teža zbog erozije i devastacije zemlje uzrokovane intenziviranjem poljoprivrede i sve manjom količinom plodnog tla i smanjenjem biodiverziteta. Količina svjetske hrane je sada već doboljna i za 9 milijardi ljudi koji će nastaniti zemlju 2050. godine. Sa sadašnjim prinosima hrane danas bi čak 12 milijardi ljudi bez problema moglo jesti.
S obzirom na sve veće blagostanje i pad svjetskog nataliteta, postalo je jasno da pravi problem ljudi u 21. vijeku neće više biti prenaseljenost, već starenje. Broj šezdesetogodišnjaka u svijetu 2050, godine će porasti na 22% sa sadašnjih 10%.
Genetski inženjering - Druga zelena revolucija
Koliko je revolucionarna 1. ZR bila toliko je tzv. GMO revolucija ili 2. ZR koja je počela otprilike 2000. godine možda još revolucionarnija. GMO revolucija je nastala preko Rockefeller fondacije koja je tada uložila mnogo novca u najbolje svjetske istraživače na tom polju kao I na medijske kampanje sa ciljem svijetskog prihvaćanja genetski modificiranih organizama (GMO). Argumenti su još uvijek isti kao i prije 80 godina: Stanovništvo raste i treba da se hraniti. Međutim, I laicima je očigledno da su u prvom planu bili interesi moćnih agrobiznisa, a ne briga o svjetskoj populaciji.
Ovdje brzo postaje jasno gdje su centri uzgoja GMO-a. Osim toga, grafikon pokazuje da je procenat poljoprivrednog zemljišta pod GMO u evropskim zemljama beznačajan.
Žalba SAD, Kanade i Argentine preko WTO protiv politike protiv GMO-a u EU ukazuje na strateške ciljeve globalne dominacije poljoprivrednih korporacija SAD-a koji traže plaćanje sve većih licenci za svoje GMO.
Kritičari korištenja GMO-a u poljoprivredi se žale uglavnom na sljedeće četiri okolnosti:
1) Kada se upotrijebe takozvani marker geni koji se koriste od strane istraživača u transferu gena, upotrebljavaju se geni koji su otporni na antibiotike a onda antibiotici poslije postaju neupotrebljivi u svakodnevnom životu;
2) Upotreba insekticida koji ubijaju ne samo štetne već I korisne insekte. Taj efekat je između ostalog I veliki uzrok smrtnosti pčela u posljednjih nekoliko godina;
3) Otpornost na herbicide kojima su opremljeni GMO usjevi, što dovodi do povećanja upotrebe pesticida, a onda I korov postaje otporan na njih.
4) Kada se radi genetski transfer biljka se oštećuje i može izgubiti mnoga druga svojstva. Takva intervencija povećava rizik od mnogih I nepoznatih neželjenih efekata koji se radikalno I dan danas cenzurišu.
Međutim, dalekosežni nedostatak GMO-a je njihovo nekontrolisani širenje sa manjkom dijaloga o uticaju GMO-a o dugoročnoj i održivoj proizvodnji. Kada se jednom instaliraju GMO usjevi, onda nema više povratka na staro stanje. Na kraju tog procesa GMO korporacije obavezuju farmere na plaćanje vječnih licenci a u tim procesima su zahvaćeni I farmeri koji te procese ne da nisu inicirali, već ulaze u te procese ili potpuno neobavješteni ili sa velikom asimetrijom u informacijama.
Odnos proizvodnje i prihoda
Ipak, iako je GMO donijela promjene karakteristika proizvodnje, farmeri u većini slučajeva su za sada zadovoljni.
Vještačko navodnjavanje i hemija su doprinjeli ogromnom povećanju poljoprivrednih prinosa u proteklih 50 godina. Dva su načina kako se to povećanje mjeri:
- Poljoprivredna produktivnost kao bruto proizvodnja - sve što se proizvodi u pogonima.
- Prinos po upotrebljenim dijelovima biljke koja se bere.
Prinos po upotrebljenim dijelovima biljke koja se bere se mjeri prema Harvest indeksu.
Tako je iskoristivost biljke početkom prošlog vijeka bila u prosjeku na 0,25, a Zelene revolucije su indeks dovele na žetveni indeks od 0,5 i više.
Američki "agrobiznis"
1960-ih, u vrijeme kada su SAD i američka ekonomija bile u ozbiljnoj krizi, američke firme su svoju šansu vidjele u nadnacionalnom umrežavanju i kupovini stranih kompanija. Može se reći da je tada krenulo nastajanje korporativnog svijeta u kojem danas živimo i tada su se kupci počeli sve više indentifikovati sa proizvodom i kompanijom umjesto do tada sa geografskom lokacijom iz koje proizvod dolazi.
Proizvodnja hrane ili agrobiznis se tada postavio u centar interesa velikih američkih kompanija, zajedno sa naftom.
Kao ministar vanjskih poslova i istovremeno savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika a ujedno i dobar prijatelj familije Rockefeller, Henry Kissinger je imao značajan uticaj na međunarodnu politiku proizvodnje hrane. Henry Kissinger je tada rekao otvoreno:
"Ko kontroliše naftu kontroliše zemlje, koji kontroliše hranu, kontroliše ljude."
Pod vladom Nixona "slobodna trgovina" je bila visoko na listi prioriteta. Njegov zamjenik i specijalni predstavnik za spoljnu trgovinu, William Pearce, bio je u isto vrijeme I šef za javne poslove u Cargill-u, američkoj agrobiznis korporaciji. Pearce je radio dan i noć na otklanjanju barijera za izvoz poljoprivrednih proizvoda iz USA na globalnom nivou.
Njegova strategija iz 1972. godine je zauzela centralnu poziciju u Nixonovoj tzv. "Novoj ekonomskoj politici". Dvije godine kasnije, sjedio je Pearce sa Cargillom u Odboru za ekonomski razvoj predsjednika, gdje je razvio politiku za domaće poljoprivrednike. Tamo je predstavio doktrinu "prekobrojnih ljudskih resursa" i otvoreno je rekao da iz SAD-a mnoge poljoprivrednike treba ukloniti jer su mnogi u toj oblasti "prekobrojni ljudski resurs". Porodična poljoprivredna gazdinstva su tada nestajala I teren su uzimali "Big boys" agrobiznis karteli. Mnogi novinari su to tada okarakterisali kao Nixonovu strategiju food imperijalizma.
Za velike kompanije je tada postala uobičajena praksa da se na visoke zvaničnike vlada utiče direktno iz USA državne službe.
Tadašnji vršilac dužnosti ministra poljoprivrede SAD-a Jamer McHale hvalio je 1974. godine kvazi pametnu i racionalnu „International Food" politiku. On je tada istakao da je 95 % svih rezervi žitarica u svijetu u rukama šest međunarodnih poljoprivrednih korporacija: Cargill Grain Company, Continental Grain Company, Cook Industries Inc., Dreyfu, Bunge Company i Archer Daniel Midland. Da li treba govoriti da su sve kompanije iz SAD.
Bliski odnosi između Vašingtona i ovih giganata su bili srce strategije Kissinger-a, koju je čak otvoreno nazvao "hrana kao oružje."
SAD sa Rockefeller Foundation su tako reorganizovale svjetsko tržište hrane u smislu privatnih firmi i želje za profitom i postavile su temelje tzv. Druge zelene revolucija, ili "GMO revolucije" iz 1990-ih.
Rockefeller
1960-ih, Rokfeleri su bile centar moći SAD-a. Oni su dominirali u think-tankovima, USA akademskoj zajednici, među vladama i privatnim poslovnim zajednicama, na način kakav do tada niko nije uradio u istoriji SAD.
Nelson Rockefeller se u tom kontekstu bavio pitanjem: Kako bi proizvodnja hrane u siromašnijim, manje razvijenim zemljama kao što je Meksiko bila efikasna? On je kasnije nazvao svoju revoluciju u svijetu poljoprivrede "Zelena revolucija". Nelson Rockefeller je bio u stanju da zastupa interese svoje porodice širom Latinske Amerike tokom Drugog svjetskog rata. Kroz dobre odnose Rockefeller u Bijelu kuću, ovaj put pod predsjednikom Rooseveltom, Nelson Rockefeller je bio na visokom položaju američke obavještajne službe, odnosno, bio je koordinator Agencije za inter-američke odnose (CIAA). Iz ovog položaja mogao je dobijati velika sredstva od vlade SAD-a za poslovne poduhvate u Brazilu, Peru, Meksiku, Venezueli i Argentini.
Fondacija Rockefeller i Monsanto su zajedno dogovarali globalnu strategiju za genetsku modifikaciju biljaka. Genetska revolucija, kao u ostalom i Zelene revolucije, je bio projekat Rockefeller Foundation od početka. On je donirao preko 100 miliona $ za napredak revolucije GMO. Tako je Rockefeller Foundation ulagala u obrazovanje svojih naučnika a njihov stipendista Norman Borlag je 1970. dobio i Nobelovu nagradu za njegov doprinos revoluciji u Meksiku.
Razvoj iz perspektive korporativnih interesa
"Zelena Rockefeller revolucija" je počela u Meksiku i širila se tokom 1950-ih i 1960-ih godina u cijeloj Južnoj Americi. Ubrzo nakon toga se preko veze John D. Rockefellera uvela u Indiji i dijelovima Azije. "Revolucija" je definitivno bila tajni pokušaj da se kroz proizvodnju hrane dobije politička kontrola u ključnim zemljama za ovaj sektor I da se naravno kroz slobodno tržišne pokaže "komunistička neefikasnost".
Azotno đubrivo dobavljao je 100% Standard Oil Company Rockefeller-a, tada najveće kompanije za rafineriju nafte u svijetu, a onda su se priključile I kompanije DuPont, Dow Chemical i Hercules Powder.
Globalna prodaja novih poljoprivrednih proizvoda je eksplodirala nakon WW2 I podigla je iz mrtvih američku hemijsku industriju i tada je napravila kartel trgovine. U kartelu su bile kompanije: Cargill, Continental Grain, Bunge i ADM. USA su tada napravili politiku da poljoprivreda treba biti globalizovana, a Rockefeller je sa svojim monopolom na poljoprivrednim hemikalijama i hibridnih sjemenima htio da preuzme svijetsko poljoprivredno tržište. USA I Rockfeller su pravili kombinaciju humanitarne pomoći I propagande u kontekstu borbe protiv gladi i opasnosti od potencijalnih komunističkih pučeva od strane gladnih revolucionara.
Sjemena velikih američkih kormpracija se nisu mogla dalje reprodukovati i na taj način su farmeri bili primorani da svake godine iznova kupuju nova sjemena. Sa Zelenim revolucijama je definitivno počela planska kontrola svjetske proizvodnje hrane.
NSSM 200
U aprilu 1974. godine, kada je američki agrobiznis već uveliko počeo da preuzima tržište, Henry Kissinger je napravio tajni memorandum zajedno sa ljudima iz kabineta, uključujući i ministra odbrane, ministra poljoprivrede kao i zamjenika državnog sekretara i direktora CIA-e.
Naslov "top-secret" dokumenta je bio "Uticaj globalnog rasta svjetskog stanovništva na SAD i njene prekomorske interese." To je bilo urađeno od Nixona na preporuku John D. Rockefeller III. To se tada nazvalo "NSSM 200" ili "Studija za nacionalnu bezbjednost memorandum 200".
Tek 15 godina kasnije je izvršeno javno objavljivanje ovog dokumenta a od strane Geralda Forda je to proglašeno 1975. godine kao službena državna politika. Gerald Ford je imenovao Nelsona Rockefellera za svog potpredsjednika.
Sadržaj NSSM 200 tvrdi da porast stanovništva u određenim zemljama u razvoju koje imaju strateška bogatstva potrebna američkoj ekonomiji, predstavlja potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti SAD-a. Cargill agrobiznis i William Pearce su se izdvojili kao predvodnici guranja tog ugovora preko UN-a, MMF-a i Svjetske banke I oni su pozivali na novi međunarodni trgovinski sporazum o poljoprivrednim proizvodima. Kissinger je istakao posebnu ulogu Brazila u NSSM 200. On je rekao da će stanovništvo Brazila biti brojno kao i u SAD-a 2000. godine I da bi takav rast u Brazilu značio povećanje snage Brazila što bi moglo onda ojačati I politički uticaj Brazila u cijeloj Južnoj Americi.
U maju 1991. godine, Brazilska vlada je tada šokirala svjetsku javnost sa šokantnim podatkom da je oko 44 % svih Brazilki između 14 i 55 godina zauvijek sterilizovano.
WTO, GATT i TRIPS
WTO i GATT su preko Urugvajske runde 1994. isposlovali radikalni TRIPS, što je multinacionalnim kompanijama po prvi put omogućilo da patentiraju biljke i druge oblike života.
1986. godine se američki agrobiznis iza novog međunarodnog trgovinskog režima zacementirao.
Kako je to počelo? 1950-ih, projekt je započeo na Harvardu, finansiran od Fondacije Rockefeller, koji je dizajnirao Vasilij Leontief a koji su postepeno sprovodili profesori na Harvard Business School, Ray Goldberg i John Davis, pod naslovom "vertikalna povezanost". Tri decenije kasnije su se formirale velike agrobiznis korporacije koje su bile u stanju da sistematski sprovedu vertikalnu povezanost monopola i cjelokupne oblasti poljoprivrede, prvenstveno SAD-a. 1995. godine, kao rezultat trgovinskih pregovora o liberalizaciji trgovine Urugvajske runde GATT-a, nastala je nova međunarodna organizacija, Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
WTO je organ, koji nije odgovoran ni jednoj drugoj javnoj ustanovi. WTO bi trebalo da kontroliše globalnu slobodnu trgovinu i čak smije da procjenjuje da li postoji kršenje slobodne trgovine I da izriče kazne I sankcije.
Ideja o WTO je nastala kao post WW2 inicijativa iz Washingtona. Zastupništvo Washingtona u Urugvajskoj rundi u vezi poljoprivrede je rađen I 100% osmišljen od Cargill Inc. Daniel Amstutz, bivši član upravnog odbora Cargilla, je bio specijalni izaslanik Reaganove administracije na razgovorima GATT. On je predstavio "Amstutz plan" u četiri tačke:
1) Zabrana svih programa vlade za poljoprivredu
2) Zabrana o intervenisanju poljoprivrednih cijena
3) Zabrana uvoza radi zaštite nacionalne poljoprivredne proizvodnje
4) Zabrana kontrole izvoza poljoprivrednih dobara od strane vlada čak i u vrijeme gladi.
Tada su širom otvorena vrata za slobodnu trgovinu, i napravljeno je "slobodnog svjetsko tržište" i Cargill je mogao plasirati svoje nove, GMO proizvode bez ograničenja.
Kasnije, 2003. godine je Amstutz postavljen kao šef katedre za praćenje tranzicije iračke poljoprivrede pod vodstvom SAD-a u tržišni i izvozni GMO agrobiznis.
TRIPS i paradoksi
GMO korporacije su izgurale zakon da GMO proizvodi na policama ne moraju biti označeni kao takvi. Genetski modificirani usjevi su u suštini normalne biljke, tvrde GMO proizvođači, tako da nema razlike. Međutim, zakon o patentima koji su SAD kroz TRIPS izgurale naglašava da su patentna prava na tu tehnologiju jedinstvena jer je modificiranje sjemena DNK "jedinstveno."
Za ova kontradikciju u terminima naravno i dalje nema sluha a svaki pokušaj javnosti u SAD da ukažu na ovaj paradoks je izvrnut ruglu.
U poljoprivrednom sektoru je došlo do raznih patentiranja genetski modifikovane riže, kukuruza, soje i drugih kultura. To je dovelo do dalje koncentracije vlasništva, raznih ograničena, smanjena raznolikost genetski modifikovanih biljaka i ograničenja vlasništva nad sjemenom, nad nečim što je dio baštine čovječanstva hiljadama godina kroz istoriju.
Mali farmeri u Indiji
2008. godine, UN je bio svjestan situacije malih farmera u Indiji. Uvođenje genetski modificiranih sjemena multinacionalnih korporacija je dovelo do eskalacije cijena sjemena, gnojiva i pesticida i to je prouzrokovalo ekstremno pogoršanje za indijske farmere. UN-u je bilo ukazano i na sve veću učestalost samoubistava poljoprivrednika u Indiji u proteklih deset godina.
Od Indijske vlade je bilo zatraženo da daju finansijske i druge oblike pomoći za porodice žrtava samoubistva, kao i da se poljoprivrednicima omogući prilika da kupe sjemena koja su sposobna za umnožavanje. Aktivistkinja i borac za ljudska prava, dobitnica Alternativne Nobelove nagrade Vandana Shiva je navela da je oko 200.000 samoubistava u Indiji u direktnoj vezi sa nemogućnošću oplodnje i umnožavanja hibridnog sjemena.