Ne podnosim kako neodgovorni i nelustrirani političari formata Vučića i Dačića pokušavaju da slome štrajkački bunt i zabašure opravdanost nemirenja radništva sa modernim robovlasništvom, koje im se bezdušno i bezobrazno nameće.
Tekst podrške Nezavisnog sindikata prosvetnih radnika Vojvodine, kao i govor Dragana Ilića, predsednika Samostalnog sindikata "ZASTAVA ORUŽJE" najvernije odslikavaju stanje duha u Srbiji - otpor ponižavajućem tretmanu i nepoštovanju osnovnih radnih i ljudskih prava, garantovanih i Ustavom i zakonima i potpisanim medjunarodnim konvencijama.
A rečenica na kraju teksta podrške vojvodjanskih prosvetnih radnika, koja glasi "Ili ćemo svi zajedno preživeti ili će svako od nas zasebno stradati. Sindikalna solidarnost kaže da im to ne smemo dozvoliti!" više je od opomene za ono što sledi u Srbiji!
Govor Dragana Ilića u centru Kragujevca, pred radnicama i radnicima FIAT-a, 14. jula 2017:
https://www.facebook.com/Marks21.Solidarnost/videos/1637175779640029/
P.S. Boris Buden, teoretičar kulture i filozof:
"Četvrt stoljeća dovoljno je dugo razdoblje da bi se mogla ispostaviti bilanca, a ona je više nego porazna. Može se opisati samo jednom frazom - historijski debakl. Ne samo da obećanja hrvatskih nacionalista iz devedesete nisu održana, oni su, štoviše, upropastili i ono što su naslijedili od Jugoslavije i jugoslavenskog socijalizma - solidnu materijalnu, kulturnu i socijalnu bazu za odlučujući napredak nakon uklanjanja, kako se tada činilo, jedine prepreke koja je dijelila hrvatski narod od svijetle demokratske budućnosti, takozvanog komunističkog totalitarizma. Uzmimo kao primjer suverenost.
Iz današnje perspektive jasno je da 1990. ne samo što nije ostvarila tisućljetni san o državnoj suverenosti, nego se čak može reći da se taj san pretvorio u realnu moru. U mjeri u kojoj fraza o hrvatskom narodu i njegovoj tisućljetnoj državotvornosti uopće ima smisla, razdoblje socijalističke republike Hrvatske u okviru titoističke Jugoslavije njezin je najviši doseg. Nikad prije i nikad poslije hrvatski narod neće uživati toliko suverenosti kao tada. Hrvatska je danas u ekonomskom, političkom i kulturnom smislu gotovo beznačajna kolonija na periferiji takozvanog euroatlantskog imperija, koji je i sam zahvaćen dubokom krizom, imanentnim procesima dezintegracije, historijske regresije i provincijalizacije.
U Hrvatskoj kriminalno kompradorske elite, koje osim svojih privatnih reprezentiraju interese samo još svojih euroatlantskih gazda, nisu danas više u stanju svome narodu, koji navodno beskonačno vole ni obećati bolju budućnost. Ako se nastavi kao do sada, do kraja ovog stoljeća hrvatski narod će se biološki prepoloviti, ostat će samo starci bez penzija, mladi ljudi bez budućnosti, radnici koji rade za kikiriki i nostalgija za maršalom Titom. Tuđmanu je uspjelo ono u čemu su partizani spriječili Pavelića - samouništenje vlastitog naroda.
Temeljni učinak, odnosno historijska legitimacija takozvane postkomunističke tranzicije, kako kod nas tako i u drugim zemljama bivše istočne Europe, sastoji se u bezuvjetnoj i bespogovornoj integraciji cijelog tog postkomunističkog prostora u globalni kapitalizam. Da je ta integracija obavljena po logici neoliberalne transformacije znači to da u procesu njezine realizacije nije samo demontirana takozvana socijalna država, plod stogodišnje borbe radničke klase koji je u razdoblju industrijske moderne, kako na Zapadu tako i na Istoku, garantirao relativnu socijalnu stabilnost industrijskih društava, nego je i uništeno i društvo kao takvo, dakle društvo kao politički, ekonomski, kulturno odnosno čak psihološki relevantni faktor. Pojam "hrvatsko društvo" fraza je bez realnih učinaka. U Hrvatskoj žive Hrvatice i Hrvati, njihove obitelji, žive poduzetnici, radnici, penzioneri, sirotinja i bogataši, ali oni svi skupa ne čine više nikakvo društvo. Tu čak nije riječ ni o klasnoj podjeli. Iako se društvo klasno raspalo, odnosno propalo u ponor klasnih razlika, ne može se govoriti o nekakvim formiranim društvenim klasama koje bi mogle stupiti u neku političku interakciju, bilo u smislu sukoba bilo u smislu kompromisa. Kapitalisti, u čijim je rukama sudbina hrvatskog naroda ne stanuju u Hrvatskoj. A ono što nam se pričinja kao domaća kapitalistička klasa ili su njihove tragikomične karikature ili njihovi lokalni namjesnici, egzekutori njihove volje, ukratko, goniči robova...
A što se države tiče, ona je odavno napustila iluziju interveniranja u tu stvarnost u smislu nekog općeg, društvenog interesa. Došlo je vrijeme da se otvoreno zapitamo trebamo li uopće takvu državu ili je ona samo još jedna identitetska iluzija. Socijalno do kraja ispražnjena politička ljuska jednog iluzornog nacionalnog identiteta koja postoji samo još u interesu privilegiranih."