Pođi sa mnom, rečima ti ne mogu opisati, to moraš da vidiš, da se uveriš svojim očima. Pošao sam za njim zainteresovan iako sam znao ili bolje reći naslućivao o čemu se radi. Imao sam dvadeset godina a on, saznao sam kasnije jer sam ga pitao, šezdesetsedam. Vid je već tada počeo da mu slabi, pogoršanje je bilo skoro galopirajuće, bližilo mu se slepilo. Idući za njim pitao sam se otkud ja u Argentini, u Buenos Airesu, otkud je baš mene odabrao? Držao me ispod ruke, koračao je dosta sigurno, tek ponekad bi desnom rukom dodirnuo zid zgrade pored koje smo prolazili. Još malo i bićemo ispred kuće u ulici Garaj... prekinuo sam ga: Ulica Garaj, pa zar niste sami napisali da je srušena govoreći, navodim vaše reči, posle šest mesevi od rušenja kuće u ulici Garaj, izdavačka kuća Prokusto izdala jedan izbor argentinskih isečaka Karlosa Arhentino Danerija? Umetnička sloboda, nasmejao se i zakašljao, uostalom čitajući moje knjige mogao si već od prvih strana da vidiš kako kombinujem, nemam bolji izraz, istinu i laži, činjenice i fikciju, da te ne gnjavim i ne crtam ti šta je pisac hteo da kaže, kuća nije srušena, oronula jeste ali i dalje je na svom mestu. I čija je to sad kuća, kome pripada, upitao sam zastavši? Potomcima Sunina i Sungrija. I pored svih nastojanja Karlosa Arhentino Danerija i njegovog advokata doktora Sunija, Sunino i Sungri su uspeli da je kao vlasnici zadrže. U prvi mah su želeli da u njenom prizemlju otvore novu kafetriju, onda su zamislili da je sruše i na njenom mestu podignu novu zgradu u skladu s novim trendovima ali su na kraju odustali I zadovoljili se izdavanjem stanova, uloživši u opravke i dovođenje zgrade u koliko toliko pristojno stanje, manju sumu novca. Zastao sam, znači vodite me da vidim Alef, da li je on istinit ili je fikcija? Najistinitija istina, odgovorio je kategorično! Sve se dogodilo kako sam napisao, nisam čak ni imena zamenjivao izmišljenim. Od početka sam želeo da ga pitam kako je došao do mog imena i prezimena, kako i zašto je baš mene pozvao da doputujem u Buenos Aires ali kad god bih zaustio da to izgovorim, uvek bi me poremetio nekim detaljem, nekom pričom, nekom upadicom… Moraćemo da odemo odpozadi, ne bih voleo da izazovemo bilo kakvu znatiželju sadašnjih stanovnika zgrade, ovde ćemo skrenuti desno. Stigli smo, rekao je dodirnuvši tarabu ne višu od metar i po, iza koje se pružao pogled na neveliko dvorište zgrade. Sparušene biljke i sasušena trava zasuta pikavcima, papirićima, limenkama od piva, tri, četiri panja, ostaci posečenog drveća i jedno veliko kiselo drvo sa začudžujuće svežim zelenim lišćem. Bilo je podne, od žege smo jedva disali, prozori su bili zatvoreni, roletne raznih boja izbledele i ofucane, bile su spuštene, ni traga od života. Odgurnuh klimava vrata koja su se jedva držala na gornjoj šarki i uđosmo. Kao da vidi, poveo me do sivih natrulih vrata i dao mi ključ. Začudo vrata su se otvorila lako ne škripnuvši. Ušli smo u mračan hodnik, stegnuvši mi ruku rekao je: Iako znaš, ponoviću ti potanko sve ali ćeš morati da siđeš sam. Pored toga što bih mogao da se strmeknem, uz moje slepilo nema ama baš nikakve svrhe da silazim, uz to, ionako sam ga već video. Otvorivši vrata od podruma shvatio sam da je isti kao što ga je opisao: Jedva nešto širi od stepeništa, veoma je ličio na bunar. Oglasi se sa vrha stepeništa: Moraćeš da se isprljaš, lezi na pod i uperi pogled u devetnaesti stepenik. Samo pod određenim uglom, moraćeš da lagano pomeraš glavu i pogled i videćeš ga. Nije mi baš bilo udobno na tvrdom popločanom podu, rebra su počela da me bole, naslonivši se na lakat leve ruke malo sam odigao trup i! Ugledao sam ga! Ugledao sam Alef! Ništa me više nije bolelo, širom otvorenih očiju zurio sam u Alef. Opisao ga je savršeno! Uzviknuo sam: Ovo je nemoguće! Sa vrha stepeništa doprle su njegove reči: Kosmos ne poznaje kategoriju nemogućeg! I dalje nisam mogao da verujem svojim očima, svojim umom! Isto kao i on davno, ispod devetnaestog stepenika, malo udesno, spazio sam malu sjajnu kuglu, nepodnošljivo sjajnu! Prečnik Alefa je bio mali, dva, tri centimetra ali kako je on to napisao, Kosmos je bio u njemu u nesmanjenoj veličini! I ja sam kao i on bio zapanjen činjenicom da je sve bilo u istoj tački, sve je bilo istovremeno! Video sam svaku kap svih okeana, mora, reka, potoka, svako zrnce peska svih pustinja zemaljskih, marsovih, mesečevih… rađanje mog oca, Veliki Prasak, Budu u meditaciji, Alkibijada, svaku krljušt svih riba na svetu, Šavu koju kolje rođeni sin, Isto kao on videh nepregledne, zbijene oči kako pomno ispituju sebe u meni kao u ogledalu, videh sva zemaljska ogledala a ni u jednom se ne ogledah, rudne žile, sav duvan na svetu, Aristotela, Skratovu smrt, Ehnatona, podrume Vatikana, jezero Sevan, proticanje svoje krvi…
Dugo, dugo sam se samomučio pitanjem da li je to bio san, malo, malo, uzimao sam pasoš i pomno gledao pečate. Ako je bio san, mislio sam, otkud tolika preciznost, do najsitnijih detalja? Ne, ovo je bila istinita, sveobuhvatna i zaokružena priča! Kako vreme čini svoje, upisao sam i završio Akademiju imajući dovoljno vremena za zabavljanje sa devojkama, igranje gudbala, putovanja, pecanje, obilaženje beogradskih kafana sa drugarima. Onda se u tridesetoj oženih, dobismo sina i život mi poteče drugim tokom. Prošle su godine i negde trećeg, četvrtog januara 1986, godine u kojoj ću 4.septembra napuniti 40 godina, iz podsvesti mi nenadano izlete njegova rečenica/konstatacija iz Alefa: Kad se prevali četrdeseta, svaka promena postaje odvratni simbol proticanja vremena. Pronađoh knjižicu i pažljivo sa visokom koncentracijom je pročitah. Odjednom se prosvetlih, obuzet Alefom nisam obratio posebnu pažnju na sam kraj u kojem on piše: Ma kako zvučalo neverovatno, ja verujem da postoji (ili je postojao) drugi Alef, ja verujem da je Alef iz ulice Garaj lažni Alef. Istog trenutka odlučih da mu napišem pismo! Kucao sam ga na pisaćoj mašini Olivetti i sačuvao sam kopiju na peliru:
Poštovani,
Bezbroj puta sam čitao Alef i video ga, vi ste me odveli u kuću u ulici Garaj, ako se toga ne sećate onda sam sanjao najsavršeniji i najprecizniji san koji se može zamisliti! No da se vratim na ono što je za mene zanimljivo. Naime, vi ste rekli da verujete da je to bio lažni Alef! Lažni ili istinit i sami znate da to u ovom slučaju ne protivreči jedno drugom. Ako je bio lažni a u njemu se sadržao Kosmos, onda je bio istinit a ako je bio istinit/pravi onda nema ni traga sumnji. Zatim nastavljate i navodite kapetana Bartona i njegov rukopis o ogledalu, na istoku pripisanom Aleksandru Dvorogom Makedonskom, na čijoj se površini ogleda čitav Univerzum, sedmostruki pehar Kaja Hosrua, ogledalo koje je Tarik ibn Zaid pronašao u jednoj kuli (1001 noć), potom navodite ime Lukijana Samosatskog, Merlina, čak Ibn Halduna. Imam utisak i mislim da me ne vara da ste namerno izostavili Ogledalo čudesnog Pjera Mabija i što je još važnije, jednu priču Morisa Leblana čijeg se naslova ne sećam ali koja savršeno podseća na vaš Alef!
Srdačno vas pozdravljam,
Mikele
Pismo sam adresovao na Mariju Kodamu. Posle dvadesetak dana u sandučetu me čekao avionski koverat poslat iz Švajcarske. Nisam ga odmah otvorio, grozničavo i u žurbi sam skuvao kafu, izašao s njom na terasu, seo, zapalio cigaretu i onda ga otvorio. Bio je to njegov odgovor:
Mladi prijatelju,
Nasmejalo me, razdragalo i obradovalo tvoje kratko pismo! Ti si prvi i jedini koji mi se obratio u vezi Alefa iako su prošle godine od njegovog objavljivanja. Potpuno si u pravu a propos lažnog Alefa, međutim, meni je izuzetno značajna činjenica što si shvatio moje poigravanje s Alefima/ogledalima iz istorije ili književnosti. U pravu si, posebno što se tiče Morisa Leblana, iako je širom planete poznat po svom Arsenu Lupenu i ja sam kao i ti voleo njegove kratke imaginativne priče. Znam da si mislio na priču o starom hemičaru kojem je sin poginuo kao pilot u Prvom svetskom ratu. Dakle, zaista sam namerno izostavio Leblana i tu njegovu priču. Da sam ga pomenuo bila bi vrlo vidljiva veza između mog Alefa i njegovog zida na kojem se kao na ekranu ili u Alefu moglo videti sve što je inače nama smrtnicima nedostupno, odvijali događaji kojima nismo prisustvovali, kao obaranje aviona u kojem se nalazio njegov sin, etc, etc, etc.
P.S. Mladi prijatelju, želim ti da dugo poživiš, do kraja sačuvaš svoju analitičku posvećenost, želju za istraživanjem i radoznalost koja se može meriti samo sa radoznalošću dece, shvati ovo kao kompliment.
P.S. 2, Da li sam te pre dvadeset godina odveo u kuću u ulici Garaj gde si video Alef ili je to bio, kako ti napisa: Najprecizniji i najsavršeniji san koji se može zamisliti, sam ćeš odlučiti ili nećeš, što mu, po tebi, dođe na isto.
Pozdravljam te, H.L.B.