Gospodin Levi se prvi put maskirao sa pet godina. Našao je parče crepa na plaži koje je umočio u vodu i išarao se po licu. Kada je takav ušao u hotelski restoran jauci prisutnih delovali su kao da se izmasakrirao. Na školskim priredbama je bio gusar, nindža, dirigent i fudbaler. U gimnaziji se krio iza lika pank bubnjara, od šminke noseći samo krejon.
Svoj prvi novac je zaradio u zoo-vrtu Big Blue Bay noseći na sebi veliku kutiju Snooply kokica. Kostim je bio tako dizajniran da su ruke i noge bile njegove a oversize kutija i ukočene plastične kokice su mu stajale iznad glave. Prozore za oči imao je u oba slova O u natpisu. Kasnije te godine gospodin Levi je bio prvo ulični pa onda i cirkuski klovn a dve glavne zavrzlame su mu bile plišana pesnica koja izleće iz šešira i džep koji prska vodu. Kada je radio sa decom nije nosio šešir. Nosio je slojeve šminke, šareni kombinezon i crveni sunđerasti nos. Do kraja iste godine oprobao se i kao Deda Mraz, spavajući preko noći na jastuku koji je preko dana opasivao oko sebe. Gospodin Levi je živeo kao u bajci. Bio je Popaj i Petar Pan. Bio je jak i mlad. Bio je i sakriven iza radio talasa zabavljajući zaslužne. Duboko u moru sebe razbijan je o litice nevidljivog rastapanja, degeneracije. Ni gram negacije.
Gospodin Levi se oblačio kao žena, nosio dugu kosu, kraću kosu, nosio brkove, nosio bradu, izlazio u smokingu na paradu. Čak je i živeo na ostrvu parade, Parade Key - pronalazite li bizarnu sličnost u rečima parade i paradise? - ali to je samo detalj fasade. Unutar njegovog bića se raspuštao pakao. Gospodin Levi nije nikada plakao, ili makar da mi znamo o tome. Gospodin Levi je pozajmljivao glas, sva svoja lica kad nije nosio maske, pozajmljivao je sebe svima onima kojima u tom momentu nije bilo do njih samih. Ne znamo da li je ispunio sve svoje snove ali znamo da je izgubio mogućnost da ih sanja. To je težak udarac čak i za ljude bez snova. Ni doktor Park ni doktor Alzh nisu znali šta je uzrok njegove patnje iako su im simptomi bili poznati od ranije. Nisu znali koliko je zaista ozbiljno ali su znali da nema leka, osim jednog koji FDA još nije prepoznala.
Jednog dana, a to je baš danas, gospodin Levi je bio relativno star i apsolutno slab i zaboravio je ko je on u stvari i šta se od njega očekuje. Posegao je za neodobrenim lekom i po prvi i poslednji put u životu učinio, za promenu, ono što niko od nas, koji ga još uvek pamtimo, od njega nije očekivao.