Pre tačno 16 godina, otprilike u ovo vreme po beogradskom vremenu, sam se istuširao, spakovao uobičajene stvari u ranac i pošao u svoju kancelariju. Seo u auto, uključio lokalnu radio stanicu.
Umesto muzike koju je ta stanica neprekidno emitovala, čuo sam reči koje su me potpuno zbunile. “Avion se zakucao u severnu kulu bliznakinju, pa onda drugi u južnu…napad iz vazduha, opšta zbunjenost…još dva aviona su van kursa…jedan iznad Pensilvanije, drugi ide ka Vašingtonu…”. Mislio sam da je u pitanju neka šala, kao ona koju je Orson Vels 1938. godine proizveo kada je na radiju čitao “Rat Svetova” H.G. Wells-a, i izazvao paniku kod slušalaca koji su masovno počeli da napuštaju Njujork jer ih napadaju Marsovci.
Došao sam do kraja ulice u kojoj sam živeo, okrenuo auto i vratio se svojoj kući. Uključio TV i na ekranu video prizore i slike koje su potvrdile da nije u pitanju šala ili trik. Ekran je prikazivao snimke udara aviona, rušenje kula, oblak dima koji se širio ulicama Njujorka, ljude koji beže u panici. Medjutim, sve vreme mi se činilo da gledam neki od onih filmova sa King Kongom, ili Godzilom, ili neki od onih jeftinih holivudskih sci-fi filmova. Činilo mi se kao da sanjam. I tako je počeo 9/11, divan dan kasnog leta 2001. godine.
Počeo je sumnjom da li je ono što pred sobom vidim sopstvenim očima realnost ili fikcija. Moje mišljenje o tom događaju se menjalo: od krajnje sumnje u njegovu autentičnost, posebno u zvanični narativ koji mu je pripisan, do prihvatanja la historia officiel, kako glasi naslov argentinskog filma koji je 1986. dobio Oskara . Ni danas tu dilemu nisam razrešio. Zanima me šta vi mislite?