Razmisljam ovih dana o inspiraciji, pokusavam da je razumem da bih se jos vise divio tom najcistijem izdanku ljudske duse.
Da li iskreni poeta svesno ubija realnost da bi bol koji ostaje pretocio u stih ... zvuk ... pokret cetkice?
da li je taj svesni odlazak u drugi plan, to povlacenje ... sebican cin, kukavicluk ili svesno zrtvovanje zarad suptilnijeg umetnickog izraza koji ce ostati drugima da uzivaju u njegovoj lepoti. Nije li to poenta? Ostaviti drugima … ne uprljati, ne prigrabiti, ne profitirati.
Dolazi mi i ljubavna pjesma Vlade Dijaka koja je bila je posvećena Selmi, djevojci koju je 1945. godine slucajno sreo, ispratio na voz i potajno voleo sledeće četiri godine.
Zikica Simic je jednom rekao da su pobednici dosadni (bar u rokenrolu) i da je umetnicima onog vremena najveca uvreda bila da ih priznaju za zivota ...
Ja zaista ovih dana ne zelim da budem pobednik. Zelim da ostavim prostor drugima. Da se povucem i da pustim da stvar ode svojim tokom. Da je ostavim netaknutu i da joj se divim iz daleka. Tim cinom zelim da odam pocast Oskaru Vajldu, Leonidu Sejki, Dzimu Morisonu, Aleksandru Petrovicu, Majls Dejvisu ... koji su beskompromisno davali sebe zarad neceg viseg, lepseg, zarad ljubavi.
ovog Maneta (ako se ne varam) sam fotografisao u jednoj polu-privatnoj galeriji jer mi je atmosfera privukla paznju ... mogao bih danima o tome ... ali neka slika sama kaze
pitam se da li je lepota samo u oku posmatraca ...