Svako od nas ima nešto što ga pokreće ili inhibira. Neko je posebno osetljiv na nepravdu prema deci, neko se pokrene zbog prava žena, prava nacionalnih ili seksualnih manjina, neko je spreman da izađe na ulicu ili na glasanje zbog nepoštovanja nacionalne istorije, neko zbog mogućeg učešća u ratu, neko zbog neučešća, neko je osetljiv na pravo da nosi oružje, drugom to pravo posebno smeta, nekome posebno smetaju razlojavanja drušva po ekonomskom statusu, dugima to raslojavanje posebno godi i tako dalje, i tako dalje. Kao što te „vrele zone" u rasuđivanju mogu da pokrenu osobu da izadje na izbore, da izabere odeđenu opciju ili da izađe na ulicu, nedostatak tih opcija može inhibirati tu osobu koja zatim odlučuje da je najbolje ostati kod kuće.
Zamislite svet u kom su vesti tako koncipirane da u vama bude emocije koje bas pokreću ili uspavljuju. Zamislite svet u kom se pojedinačno osobama serviraju vesti takve da na izbore izađu samo oni koji „trebaju". Takav svet je ante portas.
Nekada je propaganda bila globalna, bila je prakticno za ceo narod. Analitičari su tražili zajveći zajednički sadržalac „vrele zone" nacije i time pokušavali da pokrenu što veću količinu naroda. Danas, u svetu prisluškivanja o kom smo pričali na prethodnom blogu, i u svetu personalizovanih vesti na socijalnim mrežema, vesti mogu biti tako izabrane i tako poređane da u vama probude konkretnu emociju. Danas kada čitate vesti na socijalnim mrežema, ili pretražujete internet, ne možete biti sigurni da i osoba do vas čita iste vesti ili dobija iste rezultate pretrage. Danas vas digitalni moguli toliko znaju prisluškujući vas, da su u stanju ne samo da vam prodaju reklamu, nego da vam prodaju i setuju emocije.
Stvar je zapravo mnogo šira od socijalnih mreža. Digital bubble ili digital search filter (ima mnoga imena) je situacija u kojoj search provider (Google i drugi mali provajderi) vas drže u klasičnom mehuru informacija, nedozvoljavajući vam da pročitate ništa izvan toga. Takođe, vesti i informacije nisu samo binarne, ima ih ili nema, nego su i „analogne" tj. nose emociju. Tako da se isti događaj može interpretirati na mnoge različite načine pa će svaka osoba koja pretražuje internet za pomenutim događajem dobiti personalizovanu interpretaciju, shodno ciljevima onoga ko distribuira sadržaj.
Ono što je bio naš prozor u svet, ono što nam je dozvoljavalo da saznamo mnogo više od tradicionalnih medija, mnogo više od malog kruga ljudi sa kojima interagujemo u fizičkom svetu, to se okrenulo protiv nas i filtrira nam informacije.
Naizgled šareni svet
Facebook je eksperimentisao još 2012. sa personalizovanim sadržajem na dan izbora. I uspeli su da pokrenu dodatnih 340,000 ljudi da izađu na izbore. Samo preko serviranja određenih vesti, njihovoj formulaciji i grafičkom predstavljanju, na Feed-u na dan izbora (https://www.nature.com/news/facebook-experiment-boosts-us-voter-turnout-1.11401).
Šta su u stanju da urade 2017. i šta će biti u stanju da urade 2027. je zastrašujuće pitanje. Pored samih izbora, kao najvažnijeg uticaja za jednu državu, takvi zadržaji i propaganda mogu biti automatizovani i za lokalni nivo, mogu biti kupovani i iznajmljivani. Banalizacija do kraja - platim FB-u određenu cifru kako bi postao omiljeniji u društu, postovi gde sam super na slikama ili gde me hvale, iskaču na feed-u, oni drugi ne. Sve može postati proizvod. Kao što se danas plaća reklama za neki prozivod, pa taj proizvod „iskače" non stop, na guglu, fb-u i drugima, tako će naše emocije, naši izbori, a preko njih i naša budućnost postati roba kojom se trguje.