Dok pripremam intervju sa jednim zanimljivim filmskim autorom iz Beograda, evo prilike da objavim jedan stariji, nadam se interesantan, razgovor koji sam vodio sa drugim autorom kratkih filmova iz Barselone koji je originalno u engleskoj verziji svojevremeno obavljen na portalu Q-Sphere u organizaciji našeg dragog blogera Milana Novkovića iz Londona kojem se ovom prilikom i javno srdačno zahvaljujem (ukoliko sam to propustio u našoj internoj komunikaciji) što mi je pružio priliku i ukazao čast da, pored drugih blogera, pišem za njegov portal. Razgovor sam preveo na srpski i prenosim ga uz minimalne korekcije.
INTERVJU: Tonjo Čousa
Tonjo Čousa (Toño Chouza), scenarista i reditelj iz Barselone je prvi gost na Q-Sphere portalu; neki od njegovih ranijih radova poput kratkometražnih filmova "Ljubav" (De L'amore, 2009.) i "Ujutro" (In the morning, 2010.), malih priča o ljubavnim parovima mučenim problemima veze koje su izražene poprilično nervoznim, nesmirenim stilom kamere iz ruke, sa rediteljevim posebnim interesovanjem za stanje svijesti i unutrašnji život protagonista - privukli su moja "umjetnička" čula i zaokupili mi pažnju. Ali ima tu još nešto. Prikaz nezavisne, erotične i sobom zaokupljene mlade žene koja živi sama - iz kratkog videa pod nazivom "Usamljena" (Seule, 2012.), pobjedničkog rada na Evropskom festivalu kratkog filma 2012. godine (Shortfilm European Festival) - upakovan u finu vruću estetiku, daje dijagnozu poprilično hladne prirode materijalistički orijentisanog svijeta u kojem živimo, a poslednji projekat, "Stvari koje nisu postojale" (Things which didn't exist, 2012.) predstavlja kratku, lucidnu i kompresovanu (gotovo slajd-šouovsku) autobiografiju jednog španskog izumitelja čija se životna priča čini toliko nestvarnom da je zaista teško u nju povjerovati.
Pozdrav Tonjo, prije svega želim da ti se zahvalim za izdvojeno vrijeme. U filmu "Ljubav" mogli smo da vidimo inserte iz kultnog remek-djela Andreja Tarkovskog "Andrej Rubljov" (1966.) i iz dva filma Žan Lik Godara; pretpostavljam da bi najbolji način da započnemo ovaj intervju bilo pitanjem o osnovnim uticajima vezanim za tvoje filmsko stvaralaštvo. Koju vrstu filmova voliš da gledaš, da analiziraš, da li postoji neki posebni reditelj/rediteljka ili autor(i) kojima se trenutno diviš ili si se divio kada si studirao na filmskoj školi? Da li postoji neki poseban žanr koji voliš?
Iskreno govoreći, ne postoje određeni uticaji niti želim da ih ima. Trudim se da pogledam što god je moguće više filmova, ali takođe čitam mnogo literature (ja sam filolog), trudim se da slušam što više muzike, da razgovaram sa ljudima, da posmatram stvari... Kada radim na filmskom projektu volim da se prepustim svojim osjećanjima i intuiciji, a sve u cilju da svom radu dam lični ton i izraz. Da ne činim tako, ne bih bio u stanju da uživam u onome što radim i to ne bi bilo iskreno izražavanje mojih osjećanja.
Istina, osjećam bliskost ka specifičnim načinima stvaranja filmova ili sa određenim rediteljima, ali je filmska umjetnost ono što volim, ono što me interesuje iznad svega. Vjerno pratim filmografije Luisa Bunjuela, Andreja Tarkovskog, Ingmara Bergmana, Dejvida Linča, Stenlija Kjubrika, Lars fon Trira, Hose Luis Gerina, Vong Kar Vaja i mnogih drugih. Postoje filmovi koji na neki način mogu da vam promijene život, poput "Pohlepe" (Greed, 1924.) Eriha fon Štrohajma, "Zemlja bez hljeba" (Las Hurdes, 1933.) Luisa Bunjuela, "Živjeti" (Ikiru, 1952.) Akire Kurosave, "Hirošimo, ljubavi moja" (Hiroshima, mon amour, 1959.) Alena Renea, "Nemirni duh" (Le Feu Follet, 1963.) Luja Malea, 8½ (Otto e mezzo, 1963.) Federika Felinija, "Odbijanje" (Repulsion, 1965.) Romana Polanskog, "Ralje" (Jaws, 1975.) Stivena Spilberga, "Zvjezdanih ratova" (Star wars, 1977.) Džordža Lukasa, "Pod udarom zakona" (Dow by law, 1985.) Džima Džarmuša, "Strejtove priče" (Straight Story, 1999.) Dejvida Linča.
Volim praktično svaki filmski žanr. Mnogo remek-djela filmske umjetnosti jesu to što jesu baš zbog činjenice što ih miksuju i iznova ih otkrivaju. Iako sam u nekim svojim manjim radovima kombinovao dramu i komediju u realističnim okruženjima, veoma bih volio da režiram avanturistički i naučno-fantastični film, poput "Zvjezdanih ratova"; to je jedan od mojih snova. Teško ostvariv san, ali nije nemoguć.
U oba filma, i u filmu "Ljubav" i u filmu "Ujutro", pored zanimljive interakcije likova kroz dijaloge, tu je poprilično haotičan fontrirovski stil snimanja kamerom iz ruke, sa mnogo efekata izvan fokusa, mnogo zumiranja i odzumiranja kao i unazad puštenih kadrova koji pojačavaju psihološku atmosferu i tenziju između protagonista. Da li je bilo mnogo pokušaja prilikom snimanja? Da li je bilo teško izabrati one koji se uklapaju u tvoju viziju i stil; ukratko, možeš li nam reći nešto više o procesu pripreme i o snimanju ta dva filma.
Ponekad su me pitali koliko kamera je korišćeno u ta dva filma, ljudi misle da smo koristili dvije ili tri, ali činjenica je da je korišćena samo jedna kamera. Iako oba kratka filma možda izgledaju slično, "Ujutro" i "Ljubav" su napravljeni na veoma različit način. "Ujutro" je snimljen sa završenim scenarijem koji je bio baziran, veoma slobodno, na stvarnoj anegdoti. Glumci su pročitali tekst, ali sam im dao potpunu slobodu da unesu nove fraze sve dok scena završava na način na koji je napisana u scenariju. Pored toga, tokom svakog pokušaja (bez reza) davao sam im instrukcije, svima, i glumcima i snimatelju. Nije nam bilo potrebno mnogo pokušaja, možda po dva za svaku scenu.
Za film "Ljubav" nije bio napisan scenario, izmislio sam priču sa glumcima dok smo snimali, sve u toku jedne večeri. Sve smo radili iz jednog pokušaja, ništa nismo ponavljali. Obično ne snimam iz više pokušaja, ponavljanje me umara. Ukoliko nešto ne ispadne na način na koji si želio, to je zato što si uradio nešto pogrešno i moraš to da popraviš. Obično glumci nisu oni koje treba otpužiti, reditelj je taj koji je odgovoran. Stvar se neće popraviti samo zbog toga što ćeš je mnogo puta ponoviti.
Ono što me najviše interesovalo u ovim radovima bio je izbor glumaca, da postignem uvjerljivo izvođenje koje će dotaći publiku, a ne toliko tehnika i forma filma. Mislim da je to značajna greška koja se danas širi, mnogo reditelja pravi "tehnički vatromet", ali nas njihov rad ne dotiče zato jer ne možemo da se indentifikujemo sa likovima. To nije lako.
U slučaju precizno definisanog scenarija da li tokom proba, kada režiraš ove male komade, ohrabruješ i tada improvizaciju sa glumcima, na primjer da istu rečenicu mogu da kažu na različite načine sve dok dijalog zadržava isti smisao ili im sugerišeš da se striktno drže dijaloga koji si napisao?
Najvažnija stvar za mene je da priča dobro funkcioniše, a da bih to postigao likovi moraju biti uvjerljivi, tako da glumačko izvođenje mora biti veoma dobro. Bez obzira na to da li je scenario definisan ili nije, likovi su ono što razrađujem na probama. Kada glumac postane lik - rad teče sam od sebe. Taj lik može da kaže ono što god želi i to će biti ono što govori lik a ne glumac. Ukoliko je scenario završen trudim se da glumci slijede tekst, iako mogu da pokušaju da mijenjaju stvari tokom proba, čak i da improvizuju. Bilo kako bilo, želio bih da kažem nešto o improvizaciji, pošto mnogo ljudi misli da je improvizacija kada prosto samo nešto pričate, ali to nije improvizacija. Smatram da postoje dva nivoa u improvizaciji. Prva je ona za koju nisam zainteresovan - pričanje samo pričanja radi u kojem glumac ne poznaje svoj lik, to je gubljenje vremena. Između prvog i drugog nivoa stoji proces stvaranja lika i rada sa tekstom, proces na kojem je većina produkcija zasnovana. Drugi nivo je improvizacija koja dolazi poslije toga, to je poput svijetla na kraju tunela, pravo čudo... lik koji ste stvorili ima svoj sopstveni život! Glumac je asimilirao lik, tekst, okruženja, priču... i od te tačke, on je taj koji stvara. Dostići taj nivo je najveće zadovoljstvo za glumce i za cijelu ekipu koja radi na filmu.
Džim Džarmuš je jednom prilikom promovišući svoj film "Slomljeno cvijeće" (2005.) rekao da mnogo više uči od žena nego od muškaraca jer mu "muškarci nisu misteriozni". Nisam se mogao oteti utisku da ovdje postoji jaka veza sa temama koje se tiču žena ili ženskog pogleda na život, čak i u tvojim drugim filmovima [npr. "San" (Somnium), "Vrijeme je" (Es Hora) itd.].
Ne znam šta da kažem. Slučajnost, podsvijest... Ljudsko biće koje je na mene najviše uticalo bila je moja majka. Njen gubitak je bio veoma bolan, to je ostavilo prazninu koju nikada neću popuniti, možda je njena odsutnost prisutna u mom radu, možda je ona prisutna... Možda me odsutnost majke nagoni da trebam ženske ličnosti oko sebe, čak iako su izmišljene... Ne znam.
Iako je vrlo ugodna u estetskom i vizuelnom smislu, publika bi "Usamljenu" mogla da doživi veoma uznemirujućom. Usamljena posjeduje sve što ju čini srećnom ali ipak - ona je sama. Koliko je stvarnih Usamljenih oko nas? Da li je neka određena osoba poslužila kao inspiracija u cilju da se progovori o ovom paradoksalnom fenomenu?
Pretpostavljam da svako ima Usamljenu u sebi. Ovaj mikrofilm govori o strahu koji ima ovo društvo da živi usamljeno, da živi samo, da nema nikoga pored sebe. Lično, ne mislim da je to nešto strašno. Usamljena zna kako da živi sama, ona uživa u malim stvarima koje čine život. Ja se plašim ljudi koji ne mogu da žive sami sa sobom, koji ne mogu da budu nezavisni... Film nije zasnovan na bilo kojoj određenoj osobi, već na percepciji ljudi kojima sam okružen.
Živimo u problematičnom, opterećenom i ubrzanom vremenu koje, pored mnogo drugih stvari, utiče na kreativnost i video stvaralaštvo. Tvoj poslednji projekat je bio interesantan i u smislu priče i u smislu forme, to je neka vrsta kompresovanog mikrodokumentarca. Životna priča ovog čovjeka je nevjerovatna. Da li je to neka vrsta poremećaja? Kako si razvijao ovaj projekat? Da li bi mogao nešto više da nam kažeš o njemu?
Ovaj mikrodokumentarac predstavlja sjeme ideje za dugometražni igrani film. To je stvarna priča o ljudskom biću koji može da se smatra superherojem pošto je, pored toga što on želi bolji svijet, različit u biološkom smislu: on posjeduje supermoći. Ne mogu reći više.
Znam da je stvaranje filmova u isto vrijeme predivan ali takođe i veoma naporan proces čak i danas kada, uslovno rečeno nezavisni, umjetnici posjeduju jeftinu hajtek opremu i moćne alatke ali mnogo manje vremena, finansijske podrške i nekad nikakve budžete. Za kraj ovog intervjua - možeš li nam reći na kojem si projektu imao najbolje iskustvo u smislu zabave? Da li je bila neka urnebesno smiješna anegdotska situacija?
Uživao sam u svim svojim projektima, zabavljao sam se radeći ih sve, iako imam posebno osjećanje za dva: "San" (Somnium), koji je bio moj prvi kratki film, urađen sa mojom bakom koja više nije među živima, i "Između zaustavljanja" (Entreparadas), dugometražni dokumentarni film koji će biti premijerno prikazan ove godine i koji sam radio zajedno sa svojim bratom Pablom. Kao što vidiš, porodica ima privilegovano mjesto u mom životu. Zabavljati se tokom snimanja nema uvijek dobar rezultat. Radije želim da budem fokusiran, možeš takođe uživati i u dobro obavljenom poslu.
Tonjo, hvala ti na razgovoru i želim ti puno uspjeha u daljoj karijeri.