Sećam se jednog vikenda, dok sam odrađivao svoju smenu civilnog čuvarstva, u jeku Druge Intifade, čuvali smo grad u haotičnom cunamiju palestinskih samoubilačkih napada; malog Jericho-a od 9mm, izraelska toka, gotivna, širio sam se k'o Zemunac po jukra dok sam je šetao tih par godina, kao mali magnum je izgledala, toka znači, i ako vidiš i definišeš sto odsto da je terorista, rokaj, brale! - naiđem ja tako na jedan tekst u Jerusalem Post Magazinu. Tekst se lepo i analitično bavio krahom jugoslovenskog kolektivnog identiteta naporedo u hrvatskom, bosanskom i srpskom društvu. Kako sam, iz ličnih uverenja, odustao da rokam braleta iz protivničkog tabora, računajući da ću braleta odgovoriti verbalno, dijalogom, a ako ne onda ćemo se zagrliti i skupa otići k Alahu Ekbaroviću - ionako su tamo kod G. Ekbarovića, u to doba, bile bolje ribe nego u mom siromašnom studentskom životu; tako sam najviše voleo u tim smenama mogućnost da iščitam vikend-novine od A do Š.
Jerusalem Post Magazine je bio desničarska novina, a kako sam voleo da čitam novine od malena, kupovao sam Jerusalem Post i Haaretz, potonji je izlazio zajedno sa NYTimes-om i bio je telavivski, liberalan i levi; tako da sam imao kompletnu zabavu za duge vikend-smene: radio sam duple vikendom, jer je bilo više para a to bio jedini način da finansiram svoje studije. Uglavnom, iznenade desničari - Jerusalim je oduvek bio tradicionalno desničarski, konzervativan i ortodoksan, razumljivo, zbog velike i namagnetisane istorije koju sobom nosi, dok je Tel Aviv oduvek, dakle u svojih stotinjak godina, bio superliberalan, opušten i gej, ruku na srce, umeju i Tel Avivljani da pokažu zube u fajtu - elem, iznenade desničari pa pripreme u JP kulturnom dodatku super taj tekst koji se bavio raspadom kolektivnog identiteta u nesrećnoj Jugi. Pošto sam ja pasionirano i opsesivno skupljao sve što se ticalo jugoslovenstva i srpstva u Izraelu - koliko ću samo biti radostan kada me gos'n Cvi Loker pozove nekoliko godina kasnije da mu sredim arhive jugoslovenskih Jevreja raskupusane nakon digitalizacije u vašingtonskom Muzeju, još tada; obradovao sam se tom tekstu. Čak sam ga i čuvao godinama potom, ali sam sam ga izgubio negde u svojim stalnim seljakanjima.
Tekst je, ukratko, govorio o tome kako su se, nekada liberalne i građanske, jugoslovenske sredine sa ratom učaurile i konzervirale, kako su Hrvati postali veliki katolici, Srbi veliki pravoslavci, dok je u slučaju Bosanaca stvar bila sintesis sve nesreće što je zadesila ovu nekada prelepu i jednu od vodećih evropskih zemalja u eri pre globalizacije.
Kada gledamo danas, još nekih 15-ak godina docnije, gde su otišla poslejugoslovenska društva: u Zagrebu pre godinu-dve bojovnici paradiraju gradom u uniformama sa neonacističkim obeležjima, u Sarajevu arlauču sa minareta G. Ekbarovićevi službenici u mirnim gradskim četvrtima gde toga nije bilo nikada pre, a Beograd se nalazi pod nekom vrstom nebeskog embarga u vidu kažnjenosti režimom gde Diktator, otprilike, samo još iz vece-šolje što ne počne da izviruje; poslejugoslovenska društva se još uvek batrgaju da nađu svoj novi kolektivni identitet. Interesantno da je kod svih zajednička odlika da svoj identitet grade sa netrpeljivošću i isključivošću prema nekome ili nečemu drugom: mnogi vernici smatraju da su oni drugi loši i pogrešni, komunisti mrze kapitaliste, nacionalisti internacionaliste, postidentitetisti identitetiste... Uglavnom, kako bilo, većinski se identitet zasniva na relaciji mržnje. Jugu smo voleli, kako god, dok se danas ljudi uglavnom određuju sa nekom suštinskom negacijom prema različitim sadržajima ili prema različitim osobama.