Sve je pripremljeno: proscenijum, kasting i imizanscen, i puška postavljena na zid u prvoj sceni otkočena je i repetirana.
Kao onomad pred prvu Pustinjsku oluju, kao pred Savezničku snagu, kao pred drugu Pustinjsku oluju, kao pred agresiju na Libiju. Tu je mali prljavi proksi rat, tu su teroristi kao saveznici, tu je "zlikovački režim" a bogami i hemijsko oružje (bačeno na sopstveni narod).
Sve je isto, sem što u Kremlju ne sedi Boris Jeljcin, a Rusija nije na kolenima.
I dok se situacija pogoršava i zateže iz časa u čas, dok sve izgleda kao da se Trampov prst na obaraču ozbiljno grči osnovno je pitanje - gde je crvena linija koju je Rusija povukla, a jasno je da je ona povučena. U svojim reakcijama Rusi izgledaju ozbiljno i hladnokrvno. I sa lica njihovih zvaničnika ne može se pročitati da li bi kap koja preliva čašu bio masivan napad na sirijske saveznike obzirom da su pojedinačni, ma koliko snažni udari od sada bili tolerisani? Ili bi udarac bio uzvraćen samo ukoliko bi direktno bile napadnute ruske vojne snage mada je taj odgovor izostao posle turskog obaranja ruskog aviona.
Pogled na Iran i Izrael koji kao da samo čekaju priliku da krenu sa međusobnim istrebljivanjem sigurno ne doprinose optimističkom viđenju situacije.
U svakom slučaju, od razrešenja nas, po svoj prilici, dele pre sati nego dani. Ono što Srbiju i njene stanovnike može da teši jeste da smo ovoga puta i za sada u dosta debeloj pozadini.
Za kraj ovog kratkog teksta preporuka na interesantan niz tvitova: