Ulazi moja ćerka Margareta pre neki dan u kuću blago šokirana.
Kaže „Znaš tata danas su me srela dva dečaka ,prvi ili drugi osnovne , i zamisli rekli su mi –Dobar dan“.
-I šta je tu problem? Pitao ja.
-Pa nisam znala šta da im odgovorim.
-Pa mogla si samo da im se osmehneš i kažeš-Zdravo. U ostalom možda su mislili da ćeš im ti biti nova profesorka engleskog pa se šlihtaju za dobru ocenu.
-Daj tata pa ja imam samo dvadeset godina i još nisam završila fakultet.
-Kad sam ja bio u tvojim godinama ili nešto mlađi morao sam svakom starijem od sebe da kažem dobar dan,to je bio jedan vid kulture i pozitivne komunikacije među ljudima. U protivnom bi moja majka a tvoja baba koristila neka druga vaspitna sredstva.
Margareta je rasla delom u Beogradu,delom u Indijanapolisu i ovaj vid komunikacije joj je malo stran.
-Pitala me da li je to bio običaj i ranije?
Ispričao sam joj da je moja baba a njena prababa išla u austrougarsku školu i da je lepo vaspitanje nalagalo da starijima kaže-ljubim ruke.
Tata jel stvarno pitala Megi?
Naravno da nikom nije ljubila ruku ali je to bio vid socijalnog ponašanja.
Zahvalan sam Margareti što me nije pitala- sa kim se prababa dopisivala na fejsu i da li pamtim Kosovsku bitku.