Кажу да ко не познаје и не разуме своју историју, не може да разуме ни садашњост, па самим тим не може ни да се одреди према сопственој будућности.
Ове године се навршава један век, стотину година, од настанка прве и за сада једине заједничке државе Јужних Словена модерног доба, државе чијем се постојању кроз њених 70 година живота током 20. века може много тога приговорити, много тога ставити на душу, много тога пребацивати, али која је, то нико не може оспорити, до сада била и једини, па самим тим и најбољи, фактор којим су Јужни Словени, различити бројчано мали народи, током своје историје успели себе да заштите од интереса великих сила, империја. Та држава свакако није успела у потпуности да заштити те народе који су у њој живели од тих империјалних интереса и притисака великих играча на тој великој шаховској табли геостратешких комбинација и настојања да се оствари сопствена хегемонија, али та држава свакако јесте била много значајнији и играч и представник интереса Јужних Словена у тој великој шаховској партији од малих националних држава које су постојале пре њеног настанка или оних које су је наследиле пре три деценије.
А та идеја о заједничкој држави Јужних Словена није настала преко ноћи него се полако, мало по мало, помаљала у главама мислећих људи свих тих бројчано малих и тада покорених народа који су потом, по ослобођењу од државних стега и интереса великих сила у тој својој новој држави и живели.
Почев од Бечког књижевног договора из 1850. године о заједничком језику, (ЛИНК)
па све до коначног документа, првог заједничког документа Јужних Словена у којем они отворено изражавају свој политички став и намеру да своје дотадашње господаре, велике империје Истока и Запада, замене својом државом у којој ће унутрашња питања уређивати по сопственом нахођењу без испуњавања наредби и диктата из тадашњих центара моћи, како се то данас популарно каже.
Значај Нишке декларације је управо у томе што њоме по први пут Краљевина Србија сасвим јасно и недвосмислено исказује своје ратне циљеве и објашњава смисао толиких људских и материјалних губитака у Великом рату саме Србије која је, поред Црне Горе, до тада и једина имала државни суверенитет на којем ће почивати државни суверенитет те будуће заједничке државе Јужних Словена.
„Uverena u rešenost celoga srpskoga naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, Vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudobonosnim trenucima jedini zadatak da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca. Sjajni uspeh koji ima da kruniše ovo vojevanje iskupiće obilato krvave žrtve koje današnji srpski naraštaj podnosi. U toj borbi srpski narod nema izbora, jer se između smrti i života ne bira. On je na nju prinuđen i vodiće je sa onakom istom nesalomnom energijom s kakvom se pre sto godina borio za svoj Vaskrs iz kosovske grobnice. Vlada će se truditi da bude veran izraz te rešenosti narodne, i ona će, verna svojim moćnim i junačkim saveznicima, s poverenjem u budućnost čekati čas pobede."
Поводом обележавања годишњице потписивања Крфске декларације, документа у којем је та идеја о стварању једне заједничке државе малих а да би се одбранили од интереса великих, идеје старе више деценија, ако не и векова, коначно добила свој облик и оваплоћење у потом насталој држави
Занимљиво је чути како то данас, сто година касније и ево скоро 30 година од како те Југославије више нема, виде двојица младих историчара из Србије.
И чути можда и понешто што је широком кругу људи који се не баве историјом углавном непознато. На пример, да је руска царевина једина од свих великих сила безрезервно и без оклевања подржала Крфску декларацију и оснивање заједничке државе Јужних Словена док су све остале велике силе, укуључујући ту и Сједињене Америчке Државе са Вудроом Вилсоном као председником прилично оклевале, стављале много примедби, чак покушавале и да омету потписивање Крфске декларације (Француска) или су одмах биле недвосмислено против стварања државе Јужних Словена попут Италије што су касније те државе пренеле и у своју спољну политику и однос према тој новоствореној држави.
Документи
Текст Нишке декларације, 7. децембар 1914. године:
Vladi je čast izaći pred Narodno Predstavništvo s ovom izjavom:
Ona je obrazovana s ciljem da se u njenom sastavu oliči i do kraja ove velike krize oličava jedinstvo voljâ, snagâ i ciljevâ naše zemlje. Uverena u poverenje Narodne Skupštine, dokle god sve svoje sile stavlja u službu velike stvari Srpske Države i Srpsko-Hrvatskog i Slovenačkog Plemena. Vlada smatra za svoju prvu dužnost da se s beskrajnim poštovanjem pokloni pred svetlim žrvtvama hrabro i voljno prinesenim na oltar Otadžbine. Celoj pak srpskoj vojsci i svima u njoj, od onih koji vode i komanduju do redova na predstražama, šalje izraze svojeg poverenja, divljenja i zahvalnosti za napore koje čine i žrtve koje za Otadžbinu podnose.
Naša mlada i mala vojska, čuvajući lep glas koji je stekla lanjske i preklanjske godine, stala je sad dostojno uza slavne, mnogomilione i stare vojske velikih naroda, naših saveznika, koji s nama zajedno vode borbu za stvar pravde i slobode. To nam je istorijska tekovina, čiji će se golemi značaj sagledati i pravilno oceniti istom na svršetku ovih mučnih ratnih dana.
Uverena u rešenost celoga srpskoga naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, Vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudobonosnim trenucima jedini zadatak da obezbedi usšešan svršetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca. Sjajni uspeh koji ima da kruniše ovo vojevanje iskupiće obilato krvave žrtve koje današnji srpski naraštaj podnosi. U toj borbi srpski narod nema izbora, jer se između smrti i života ne bira. On je na nju prinuđen i vodiće je sa onakom istom nesalomnom energijom s kakvom se pre sto godina borio za svoj Vaskrs iz kosovske grobnice. Vlada će se truditi da bude veran izraz te rešenosti narodne, i ona će, verna svojim moćnim i junačkim saveznicima, s poverenjem u budućnost čekati čas pobede.
Vlada zna za patnje i terete koje podnosi vojska i veliki deo naroda, i činiće sve što je u ljudskoj snazi da to olakša. Ona će preduzimati, brzo i odlučno, sve mere da snabdevanje vojske i nega ranjenika budu sve bolji, i ništa se u tom pogledu neće žaliti. U sporazumu s Vama, Gospodo Poslanici, rešiće se i mere kojima će se posle rata olakšati narodu da povrati svoju istrošenu snagu i sredi svoje imovno stanje, a dok je neprijatelj još tu, ona od svega srca šalje najboljoj snazi naše zemlje poklič:
Napred, s Božjom pomoću, na neprijatelja, u borbu za slobodu!
Текст Крфске декларације, 20. јул 1917. године:
Na konferenciji članova prošlog koalicionog i sadašnjeg kabineta Kraljevine Srbije i predstavnika Jugoslovenskog odbora sa sedištem u Londonu, koji su do sada paralelno, a u prisustvu i uz saradnju Predsednika Narodne Skupštine, izmenjane su misli o svima pitanjima, koja su skopčana sa budućim zajedničkim državnim životom Srba, Hrvata i Slovenaca.
Srećni smo, što i ovom prilikom možemo konstatovati, da je među članovima konferencije i ovoga puta vladala jednodušnost u svima pitanjima budućeg zajedničkog državnog života.
Pre svega, predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca ponova i najodsudnije naglašavaju, da je ovaj naš troimeni narod jedan i isti, po krvi, po jeziku, po zajedničkim životnim interesima svoga nacionalnog opstanka i svestranog razvitka svoga moralnog i materijalnog života.
Ideja o njegovom nacionalnom jedinstvu nikada se nije gasila, ma da je sva moć umna i fizička nacionalnog mu neprijatelja bila upravljena protivu njegovog jedinstva, njegove slobode i nacionalnog opstanka. Bio je podvojen u više držvava, a u samoj Austro-Ugarskoj izdeljen, ne na tri plemenska imena, nego na jedanaest pokrajinskih uprava i trinaest zakonodavstava. Osećaj njegovog nacionalnog jedinstva i duh za slobodom i nezavisnošću održali su ga u neprekidnim vekovnim borbama na istoku sa Turcima, a na zapadu sa Nemcima i Mađarima.
Brojno slabiji i od istočnog i od zapadnog neprijatelja, on nije mogao sam obezbediti svoje narodno i državno jedinstvo, svoju slobodu i svoju nezavisnost, jer i na istoku i na zapadu njegovom vladao je protivu njega surovi princip: sila nad pravdom.
Ali je naš narod dočekao čas, kad nije više usmaljen u svojoj borbi. Borba koju je nemački militarizam nametnuo Rusiji, Francuskoj i Engleskoj za odbranu njihove časti i slobode i slobode i nezavisnosti malih država, pretvorila se u borbu za slobodu sveta, za pobedu prava nad silom. Svi narodi, koji ljube slobodu i nezavisnost, udružili su se da se zajednički brane, da po cenu svih žrtava spasu civilizaciju i slobodu, da stvore nov međunarodni poredak, zasnovan na pravdi i slobodi svakoga naroda da se sam opredeljuje i sam osniva svoj državni i nezavisni život, te da se na taj način zasnuje nov, miran i trajan period razvitka i napretka čovečanstva, i obezbedi svet za večita vremena od ovakve katastrofe, što je prouzrokovala osvajačka žeđ nemačkog imperijalizma.
Plemenitoj Francuskoj, koja je proklamovala princip slobode naroda, i slobodoumnoj Engleskoj prudružiše se velika američka Republika i nova slobodna i demokratska Rusija, da u svojim manifestima objave pobedu slobode i demokratije, kao glavni cilj rata, a načelo slobodnog samoopredeljenja naroda, kao osnovni princip novoga međunarodnog poretka.
Naš troimeni narod, koji je najviše stradao od grube sile i nepravde, koji je za svoje pravo slobodnog samoopredeljenja podneo najveće žrtve, prihvatio je sa oduševljenjem taj uzvišeni princip kao glavni cilj ove strašne borbe, u kojoj je gurnulo ceo svet nepoštovanje prava samoopredeljenja naroda.
I autorizovani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca, konstatujući da je jedini i neodstupni zahtev našega naroda, zahtev koji on postavlja na osnovu načela slobodnog samoopredeljenja naroda da bude potpuno oslobođen svakog tuđinskog ropstva i ujedinjen u jednoj slobodnoj nacionalonoj i nezavisnoj državi, složili su se, da ta njihova zajednička država bude zasnovana na ovim modernim i demokratskim principima:
1) Država Srba, Hrvata i Slovenaca, poznatijih i pod imenom južnih Slovena ili Jugoslovena, biće slobodna, nezavisna Kraljevina s jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim državljanstvom. Ona će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Krađorđevića, koja je dala dokaza da se s idejama i osećajima ne dvoji od naroda i narodnu slobodu i volju stavlja na vrh svega.
2) Država ova zvaće se: KRALjEVINA SRBA, HRVATA I SLOVENACA. A vladalac: KRALj SRBA, HRVATA I SLOVENACA.
3) Ona će imati jedan državni grb, jednu državnu zastavu i jednu krunu. Ovi državni emblemi biće sastavljeni iz naših sadašnjih, posebnih emblema. Državna celina obležavaće se državnim grbom i državnom zastavom. Državna zastava, kao simbol jedinstva, isticaće se na svima nadleštvima Kraljevine.
4) Posebne zastave, srpska, hrvatska i slovenačka ravnopravne su i mogu se isticati i slobodno upotrebljavati u svima prilikama. I grbovi posebni mogu se isto tako upotrebljavati slobodno u svima prilikama.
5) Sva tri narodna imena: Srbi, Hrvati i Slovenci, potpuno su ravnopravna na celoj teritoriji Kraljevine, i svako ih može slobodno upotrebljavati u svima prilikama javnog života i kod svih vlasti.
6) Obe azbuke, ćirilica i latinica, takođe su potpuno ravnopravne i svako ih slobodno može upotrebljavati na celoj teritoriji Kraljevine. Sve državne i samoupravne vlasti dužne su i u pravu upotrebljavati i jednu i drugu azbuku, saobražavajući se u tome želji građana.
7) Sve priznate veroispovesti vršiće se slobodno i javno. Pravoslavna, Rimokatolička i Muhamedanska veroispovest, koje su po broju sledbenika najjače u našem narodu, biće jednake i ravnopravne prema državi. Na osnovu ovih principa zakonodavac će se starati, da se čuva i održava Konfesionalni mir, koji odgovara duhu i prošlosti celokupnog našeg naroda. 8) Kalendar treba što skorije izjednačiti.
9) Teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obuhvata svu onu teritoriju, na koj živi naš troimeni narod u kompaktnoj i neprekidnoj masi, i ona se bez povrede životnih interesa celine ne bi smela krnjiti.
Naš narod ne traži ništa tuđe: on traži samo svoje i želi, da se sav, kao jedna celina, oslobodi i ujedini. I za to on, svesno i odlučno, isključuje svako delimično rešenje svoga narodnog oslobođenja i ujedinjenja. Naš narod postavlja kao jednu nerazdvojnu celinu problem svoga oslobođenja od Austro-Ugrarske i njegovog ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu državu. Po načelu slobodnog narodnog samoopredeljenja ni jedan deo ove celine ne može se pravično odvojiti i prisajediniti drugoj kojoj državi bez pristanka samoga naroda.
10) Jadransko More, u interesu slobode i ravnopravnosti svih naroda, biće slobodno i otvoreno svima i svakome.
11) Svi građani (državljani) na celoj teritoriji jednaki su i ravnopravni prema državi i pred zakonom.
12) Izborno pravo za izbor narodnih poslanika za Narodno Predstavništvo, kao i izborno pravo za opštine i druge upravne jedinice, jednako je i opšte, i vršiće se neposrednim i tajnim glasanjem po opštinama.
13) Ustav, koji će posle zaključenja mira doneti Ustavotvorna Skupština, izabrana na osnovu opšteg i jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa, biće osnova celom državnom životu, izvor i utoka svih vlasti i prava i po njemu će se uređivati celokupni državni život.
Ustav će dati narodu i mogućnost da razvija svoje posebne energije u samoupravnim jedinicama, obeleženim prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama. Ustav se ima primiti, u celini, u Ustavotvornoj Skupštini brojno kvilifikovanom većinom.
I Ustav i drugi zakoni, koje bude donela Ustavotvorna Skupština, stupaju u život kada ih Kralj sankcioniše.
Tako ujedinjeni narod Srba, Hrvata i Slovenaca sastavljao bi državu, koja bi brojala oko 12 miliona državljana. Ona bi bila garantnija narodne nezavisnosti i svestranog narodnog kulturnog napretka, jak bedem protiv germanskog nadiranja, nerazlučni saveznik svih onih kulturnih naroda i država, koje su istakle princip prava i slobode naroda i princip međunarodne pravde, i dostojan član nove međunarodne zajednice.[4]
Dano u Krfu 7/20. jula 1917. godine.
Predsednik Jugoslovenskog Odbora.
Dr. ANTE TRUMBIĆ s. r.
advokat, poslanik i vođa Hrvatske Narodne Stranke na
Dalmatinskom Saboru, pređašnji predsednk opštine
-grada Splita, pređašnji poslanik za varoš Zadar
u austrijskom parlamentu. Predsednik Ministarskog Saveta,
Ministar Inostranih Dela
Kraljevine Srbije.
NIK. P. PAŠIĆ s. r.