Da li bi iko trebalo da se zabrine nad činjenicom da je Stiv Benon zainteresovan za ishod narednih EU parlamentarnih izbora. I da li bi još više trebalo da brine to što se Stiv zalaže za ukrupnjavanje i jačanje evropske desnice (inače Benon je bio manje-više prvi čovek Trampove pobedničke predsedničke kampanje, kao i njegov bliski saradnik i savetnik, bivši doduše). Sad bilo da g. Stiv priča u svoje lično ime ili u ime nekih novih, starih ili ko zna kojih već sve ne poslodavaca, ostaje pitanje kako (posebno u vremenima u kojima Ameriku, između ostalog, trese i afera vezano za uticaj Rusije na njihove izbore) jedna SAD interesna grupa, koja god i kakva god bila, može tako otvoreno da utiče na ishod evropskih izbora. Uz drugo, možda još i važnije pitanje – zbog čega druže Benone baš desnica.
Sad tema bloga i nije toliko Benon, jer, ako ništa drugo ono bar autor bloga u principu i nema pojma o čemu stvarno tu i radi. Naime, tema je, pre, to što se nešto slično i ranije dešavalo kroz istoriju. Mislim, ne to da se neko meša u ishode izbora po Evropi – već činjenica da su i ranije vrlo uticajne interesne grupe iz SAD bile zainteresovane za dolazak prilično ekstremnih režima na vlast u Evropi. Neko će reći, kako je moguće da ijedan dolar bude potrošen na nešto što ne predstavlja otelotvorenje liberalne demokratije i slobodnog tržišta, ali izgleda da ipak jeste.
Na kraju krajeva, rat je uvek bio dobar biznis, a oni evropski oduvek izgleda i najbolji. Uzmite I svetski, na primer, većina zemalja učesnica izašle su iz njega prezadužene na istom mestu, u jednoj od onih najpoznatijih ulica - sa zidom u imenu. Naime, Engleska i Francuska su enormne količine novca (koje su u principu dobijale od nemačkih reparacija, nema odakle drugo) vraćale SAD kao ratni dug, dok se Nemačka u istim tim SAD istovremeno zaduživala kako bi reparacije Engleskoj i Francuskoj uopšte i mogla da plati. U toj meri, da je po nekima upravo taj začarani atlantski krug novca i predstavljao jedan od osnovnih uzroka velike ekonomske krize 1929. godine. Sad, nije samo finansijski SAD sektor bio zainteresovan za događanja u Evropi, već su i mnoge velike američke korporacije prepoznale u novim evropskim režimima mogućnost dobre zarade.
Navešću samo neke od najpoznatijih koje su otvoreno sarađivale sa nacističkim režimom u Nemačkoj. Naravno, trebalo bi možda ipak na određeni način i napraviti razliku između jednih (kao što su Kola Kola i Fanta, Standard Oil ili Menhetn Čejs Banka, …) koje su sa nacističkim režimom sarađivale pre II sv. rata, i drugih koje su intenzivno sa Hitlerom sarađivale i tokom samog rata (u čemu su, po svoj prilici najdalje otišli Ford, Dženeral Motors i IBM). Na primer, za DžM se tvrdi da je, između ostalog, predstavljao jednu od okosnica nemačkog napada na Poljsku i SSSR (preko Opela, čiji je vlasnik tada i bio). Sa druge strane IBM je čitavo vreme rata Nemačkoj isporučivao i održavao u to vreme jedan od najnaprednijih računarskih sistema (zasnovan na bušenim karticama), koji je upotrebljavan kako bi se formirala u to vreme, na određeni način, i najrazvijenija informatička baza podataka (korišćena za organizaciju kako vojne, tako i okupacione logistike i vlasti u čitavoj Evropi, uključujući i koncentracione logore i evidenciju logoraša).
I na kraju, ostaje neko ko je prema nacistima od samih početaka iskazivao otvoreno poštovanje I divljenje – Henri Ford, iz Ford Motors kompanije. Do te mere, da se smatra da su mnogi industrijski projekti u predratnoj naci Nemačkoj (oživljavanje auto i avio industrije, koncept narodnog automobila i gradnja u to vreme najmodernijih auto-puteva) predstavljali rezultat saradnje između Forda i nacista, a što je upravo i krunisano ordenom najviše moguće kategorije koji je Ford dobio od Hitlera.
Iza svega su pretekle i dve prilično opore “anegdote” vezane za Fordovo učešće u ratu. Prva se tiče čuvene vojne operacije u Ardenima krajem 1944. i početkom 1945, u kojoj su nemačke snage opkolile više savezničkih divizija, u očajničkom pokušaju da preokrenu tok rata. Ipak, američki vojnici (koji su divovskim naporima sprečili nemačko napredovanje ka belgijskim i holandskim lukama, ključnim za ratne napore) imali su u tom trenutku i krajnje neočekivanog saveznika. Naime, pošto su im linije snabdevanja bile presečene, džipove i kamione zaglavljene u snegu planina Ardena popravljali su tako što su delove skidali za zarobljenih nemačkih vozila – u kojima se nalazila identična oprema kao i u američkim (elektrika i mehanika, motor, menjač, kvačilo, …), pošto su svi zajedno ionako bili proizvedeni u nekom od Fordovih proizvodnih pogona (u nemačkom slučaju radilo se o Ford-Werke fabrici),
Druga “anegdota” predstavlja činjenicu po kojoj je Ford od američke države posle rata dobio odštetu reda veličine stotina miliona dolara za već pomenutu fabriku automobila i kamiona Ford-Werke, koja je prilično oštećena u vreme savezničkih bombardovanja Kelna, i koja je punom parom radila u Nemačkoj tokom čitavog rata.
Naravno nije se fascinacija bogatih Amerikanaca završila samo na nacizmu i fašizmu. Ostalo je na primer zapamćeno i ničim sputano i otvoreno divljenje Rokfelera komunističkom Rusijom, koje je najbolje sam i ilustrovao rečenicom tipa: “Uvek sam prezirao slobodno tržište i konkurenciju, interesantno koliko i u SSSR-u ima pametnih ljudi koji umeju da dele upravo takvo moje mišljenje.”
Dobro, možda Stiv Benon i ne traga po Evropi za nekim novim Adolfom, Benitom ili Didom, ali u čemu je onda stvar. Mislim, da li bi išli toliko daleko da rasturaju EU, ili da je bar restauriraju u neku iz, na primer, više niša, jednih manje a drugih više evropskih. Takođe, pitanje je da li se ukrupnjavanje i jačanje desnice odnosi samo na zemlje članice EU, ili i na one koje tek pretenduju da tako nešto postanu. Šta bi onda i za njih mogla da predstavlja Benonova doktrina – da li i prekidanje pristupnih pregovora sa EU i vođenje politike mimo svih i svega, u zamenu za, ne znam, najnoviji Lambordžini ili za vilu na nekom obližnjem prestižnom brdu.
Opet, čitava bi priča dobrim delom mogla da zavisi i od toga koliko su stvarno i ozbiljni igrači koji stoje iza Benona. Sad, ako uistinu i jesu, onda bi i mnogo čega drugog možda dobrim delom moglo i time da se objasni – počev od Bregzita, pa sve do nikad opovrgnute šeretske pričice po kojoj je Tramp Makronu nudio povlastice u trgovini sa SAD ukoliko bi Francuska napustila EU.
Na kraju, ko zna, možda će se u nekoj i ne baš tako dalekoj budućnosti uloge dijametralno promeniti. Mislim na to da će se možda ponekad i na nepreglednim rivijerama ujedinjene Evrope, po luksuznim restoranima i jahtama iz korpusa meksičkih i američkih tajkuna odabirati ime sledećeg stanara Ovalnog kabineta. Opet, zašto i tu stati, a što da ne, možda birati i premijeri i prestolonaslednici i nekih drugih kraljevstava i carstava, zainteresovanih danas, na ovaj ili na onaj način možda, za laku zaradu na starom kontinentu.
Što da ne, možda stvarno i hoće.