Čin I
Aleksandr Petrovič Izvolski * sedeo je, u svečanoj diplomatskoj uniformi, za velikim radnim stolom u kabinetu ruske ambasade u Parizu. Buka sa ulice, koju su činili uzvici, muzika, delovala mu je bolesno radosno. Zatvorio je prozor. Stao je ispred velike slike cara, pardon Cara. Delovao je tužno. Začulo se kucanje. 'Da' , rekao je.
U kabinet je ušao Igor Andrejevič Tarasjev**, u zategnutoj uniformi oficira Carske garde.
'Vaša ekselencijo , depeša iz Ministarstva inostranih dela Republike Francuske' reče i pruži mu kovertu.
'Sačekaj', kaže Aleksandr Petrovič Izvolski dok otvara kovertu.
'Izgleda da je gotovo. Potpisali su primirje.', reče ambasador, i dalje zamišljen i nekako tužan.
'Mislite li da će potrajati?', zapita Igor Andrejevič Tarasjev.
'Ne znam. Možda. A možda će biti stabilno kao i temelji objekta u kome su ga potpisali', reče Aleksandar Petrovič Izvolski i osmehnu se ironično 'potpisali su ga u vagonu, Igore Andrejeviću.'
'Možemo li očekivati povratak kući, ekselencijo?'
'Griša, Griša...Ostaje nam da se nadamo da će nam sada naši saveznici pomoći i osloboditi našu Majku Rusiju... Nadam se, a znam da će nas trpeti kao goste još neko vreme a onda, kao i u svakom hotelu, ispostaviti račun. Za svaki popijeni šampanj, za svaku zgužvanu posteljinu .'
(između činova)
Na te reči kao sa da svetlo zgasne u kabinetu i sve , ipak, jasne slike postadoše senke. Dve figure, zastava, portret na zidu. Jasno je šta je , ali ko stoji tu nije jasno. (Crne figure u uniformi, jarbol sa savijenim zastavama ali kojim, portret, nejasno čiji ) I tada se kroz radosne uzvike i pesmu koja sve glasnije stiže sa ulice probija , pucketavo kao sa gramofonske ploče hor:
'Oplakali ste rat
I mislili: sada je kraj
O mučenici,
Vešala rastu više
Nego sin žena i brat
I verna su, u beskraj!' ****
Čin II
Za oko slučajnog prolaznika krajolik je predivan, bajkovit. Za oko realnog nešto tu nije kako treba. Dim koji se vije iz onog sela tamo prikazuje zlo.
Bugarski vojnici trče od kuće do kuće sa bakljama. Pre nego zapale kuću prevrnu je tražeći hranu, zlato odeću. Poručnik Manojlo Godžajev*** ide ka kući za koju su mu rekli da nije prazna .
Saginje se da bi mogao da uđe u prostoriju. Zatiče na ležaju oznojenu, iscrpljenu ženu. Trudnu. Gleda je. Ona počinje da ječi. Nešto pokušava da kaže.
Poručnik Manojlo Godžajev se okreće ka vojnicima: 'Носете го в плевнята!'
Vojnici su odneli ženu u štalu i ostavili je tamo. Poručnik je dreknuo na vojnike: "Изгорете къща! Никой не докосна никого!' i ušao u štalu. Gledao je ženu koja samo što se nije porodila.
' Не научих това за училищата. Вместо да се занимаваме с армията, ние облекчаваме болката на някого. Грехът остава върху нас. Детето трябва да живее', razmišljao je glasno.
Okrenuo se ženi: 'Ja Mančo. Ti?. Kroz jecaj je odgovorila 'Sida'
' За детето', izvadio je zlatnik iz džepa i spustio joj pored glave.
Izašao je iz štale i počeo da urla na vojnike: ' Преместете! Това, което сте задали, е включено.'
(između činova)
Zvuk pucketanja vatre se pojačava. Iako glasan liči na pucketanje ploče. Iz nezapaljene štale se čuje krik žene. I ponovo hor peva
'Zdravo, na domu mrki pogledi,
Mržnja i svađa
Zdravo, u sramu, pokoru, bedi,
Braća smo, braća!' ****
Čin III
Odrpanac dugačke kose i brade probudio se u šiblju pored bare. Umio se ovlaš tom vodom i krenuo. , Nije znao da li ga više bole noge ili je gladan ili je umoran. Ušao je u selo. Oni na koje je nailazio sklanjali su se. Kod svakog od tih susreta klimnuo je glavom. Raspadnuta austrijska uniforma u kombinaciji sa kosom i bradom sigurno nije doprinosila da ga gledaju dobronamerno.
Skrenuo je u šor koji je znao ceo život. Poznata kuća, poznata kapija, otvorio je kapiju i ušao u dvorište.
Video je malog dečaka kako se igra na travi.
'Ko si ti?', pitao ga je . 'Ti si moj sin, ti si moj Boda', i krenuo je ka njemu.
Dečak uplašen tom strašnom, bradatom , prljavom prilikom počeo je da plače i da beži. Njegove sestre koje su radile po dvorištu, videle su preteću priliku i uzele vile. Krenule su na došljaka. Vikale su i terale su ga...
Uznemirena grajom i plačem deteta njihova majka je izašla u dvorište. Stala je između Stranca i dece. Stavila je ruke na usta.
'Lazo, ti si? Moj Laza, živ. Ti si. Deco vratio vam se tata !!!!
NAPOMENA:
*Aleksandr Petrovič Izvolski - ambasador Carske Rusije u Parizu. Umro je u Bijaricu 1919. Što će reći nije dočekao ni formalni završetak rata a ni povratak u otadžbinu.
**Igor Andrejevič Tarasjev - je potpuno za ovu priliku izmišljen što ne mora, istovremeno, značiti takav i baš tu gde je opisan nije postojao. Isto važi i za situaciju i dijalog u prvom činu.
***Poručnik Manojlo Godžajev je samo imenom izmišljen. Okolnosti u kojima se pojavio u priči su takve kakve su opisane. Ne umem da crtam pa sam Imenom pokušao da dam neku vrstu opisa čoveku koji je zaista postojao i uradio opisano.
**** Pozajmljeni stihovi Miloša Crnjanskog iz pesama 'Večni sluga' i 'Jugoslaviji'
Za razliku od prvog čina, druga dva opisuju stvarne događaje. Možda su malo dodatno romantizovani ali razlog je što su mi ih ispričali njihovi akteri. Opisane su po mom sečanju na te priče. Kada sam ih slušao nisam ih zapisivao.
Veliki rat je bio , kako mu samo ime kaže, veliko besmisleno međusobno satiranje ljudi. Jer su se carevi igrali rata, rekao bi pesnik. Rat je odneo i sve uključene careve. Rat je bio krvav, surov, mokar, siv, blatnjav, ..., gadan. Rat ljudi. Poslednji rat sa ljudskom potragom za smislom. Tri su carstva srušena, neka, bolje nisu ni zaslužila, svet se nepovratno promenio, pokvario i popravio a razmišljanje o ratu, naročito tom, je kao heroin. Donosi jednu prividno udobnu tugu. Neki su dotakli zvezde, neki su dotakli dno. Prvenstveno moralno. Retki će ponovo juriti zvezde ali će mnogi kasnije hodati po dnu. Kao neko čije poreklo uključuje učesnike na obe strane (mada ne direktno sukobljene) još uvek , bez mnogo smisla, pokušavam da dokučim taj smisao
Autor fotografije je Aleksandar Vasović (objavljena je sa odobrenjem autora)