Skoro svako od nas slobodu pretpostavlja za najveću životnu vrijednost. Pa čak i kad nam je naša mala svakodnevna sloboda okrnjena (politički) ili sputana (ekonomski), uvijek nam ostaje utjeha da smo i dalje slobodni da mislimo svojom glavom, da činimo šta nam je volja, pa makar samo između naša posljednja 4 zida. Ako nas već i tamo ne promatraju?
Čini što te volja – kako je već pisalo na zidovima Teleme - ultimativna je definicija slobode, koja je iz kojekakvih praktičnih razloga, u pravničkoj praksi, iskorigovana „amandmanima“ tipa – ne čini drugom ono što ne bi želio da drugi čine tebi.
(Interesantno bi bilo vidjeti kakav bi efekat izazavao „amandman“ – čini drugima ono što bi volio da drugi čine tebi ;))
Čitav naš pravni i etički sistem uspostavljeni su na ideji slobodne volje i našoj mogućnosti da prosuđujemo i odlučujemo, odnosno da smo odgovorni za ono što činimo.
Na ideji slobodne volje zasniva se i koncept raja i pakla, mada je još Sv.Avgustin smatrao da se svi rađamo uprljani prvovbitnim grijehom i obilježeni krivicom koju ničim ne možemo sprati, a samo je božja dobra volja i čist ćeif ako se na nekog smiluje i omogući mu da nakon smrti izbjegne zaslužene vječne muke u paklu.
Nije satanistima tek tako drago to – Čini što te volja...
„Kad bi kamen koji pada imao svijest, on bi držao da je njegovo padanje rezultat njegove slobodne volje.” — Spinoza
Nemam ničeg prirodnije nego smatrati da mi mislimo svoje misli, da smo mi ti koje donosimo odluke u vezi našeg života. No, kad se bolje zamislimo...odakle zapravo dolaze naše misli? Odakle stiže naredna riječ ove rečenice? Kako mi to mislimo da mislimo? I mislimo li to mi, ili... Ko smo mi? Ili šta smo to mi?
Mislim da su nebrojeni upitnici konstanta ovog teksta.
Mi ne biramo ni svoje rodtitelje, niti kombinaciju gena koju dobijemo u amanet, ni pol, ni rasu, inteligenciju, visinu...ne biramo državu, ni grad, istorijsko razdoblje, ekonomsko stanje, okruženje, političke prilike...čak i duša ako postoji, na način na koji to religija predstavlja, mi ni nju nismo birali, već bi se prije reklo da je ona odabrala nas... Ali eto, pored svega toga i dalje volimo da mislimo kako mi nešto odlučujemo.
Mi smo ti koji odlučujemo da (ne)stanemo na crvenom na semaforu. Da od ponedeljka počinjemo s dijetom. Pravimo redukciju blogoaktivnosti na neko vrijeme, pošto prečesto zabenavimo u jalovim dikusijama, pa nam sutra bude krivo...Hoću reći - slobodni smo da biramo, il - nismo li? Well, hmm...
Posljednjih godina osmišljeni su i izvedeni različiti eksperimenti u kojima je pokazno da odluka pri prostim izborima (pritisnuti plavo ili crveno dugme) nastaje u našem mozgu, prije nego što smo je mi sami svjesni– LINK.
Sem Haris, američki neurolog i filozof, jedan od 4 jahača apokalipse novog ateizma (zajedno sa Dokinsom, Denetom i pokojnim Hičensom, među kojima je po meni ubjdeljivo najzanimljiviji), smatra da ovi eksperimenti iako banalni u svojoj postavci i bez direktne važnosti za naš život, ipak jasno ukazuju na efekat crne kutije kad je riječ o našim kognitivnim procesima. Mi nemamo uvid u računicu koja se obavlja u našoj neuronskoj mreži, već samo u rezultat, o kojem, sekundu kasnije, budemo obavješteni.
Odakle dolaze naše odluke i dalje ostaje misterije.
Čak je i nebitno da li su procesi u našoj neuralnoj mreži deterministički ili probabilističkii, oni su za nas crna kutija po načinu na koji se odvijaju.
U Herisovom, sasvim elementarnom mentalnom eksperimentu, to izgleda ovako. Ako vam kažem da odaberet ime jednog, bilo kog grada, i vi to učinite, vi ste zapravo to uradili na jedini mogući način na koji ste to tada mogli uraditi.
Recimo da ste od svih gradova koje znate odabrali Kotor. Ni sami ne znate zašto, možda zato što ste ljetos imali lijep provod u njemu, ili ste nedavno gledali neku reportažu o Kotoru, ili iz ko zna kojih razloga, ali u tom trenutku vi niste mogli da izaberete nijedan drugi grad. Pa mogao/la sam! usprotivićete se. Pa zašto niste?.
Po Herisu, postavka naše neuralne mreže je u tom trenutku vodila ka samo jednom odabranom rješenju.
Drugi put bi ste veće birali drugačiji, ili isto, ali i tada biste birali jedinio kako ste mogli - i kako ste i izabrali.
Probabilistički pristup uvodi u igru neodređenost (bacanje kockica) i mogućnost da jedan te isti input daje više mogućih rješenja.
Ali mi nismo našu slobodnu volju tako zamišljali. Mislili smo da se ona ogleda u nečem dubljem i značajnijem od pukog „bacanja kockica“.
Naravno, da je u svemu ovome ključno nepoznavanje funkcionisanja našeg kognitivnog sistema. Pogotovo nemanja uvida u taj fini finalni transfer dinamičke aktivnosti milijardi neurona u mentalnu sublimaciju.
Odnos svjesnog i nesvjesnog se može pretstaviti metaforom firewall-a koji se kao hipotetički fenomen vezuje za kosmičke crne rupe. On predstavlja sferu nešto većeg prečnika od same crne rupe oko koje se nalazi i na njemu (da skratimo tehnikalije) dolazi do slamanje uvezanosti virtuelnog para čestica-antičestica, uslijed kojeg jedan član para biva usisan od crne rupe a kompanjon mu odaslat u okolni svemir u vidu Hokingovog zračenja. Sve to dovodi do oslobađanja neopisive količine energije i temperature od triliona tričliona triliona stepeni Celzijusa. Ništa ne može da prođe fitrewll i ostane čitavo.
E, meni naša svjesnost nalikuje na firewall koji se kao fizička posljedica obrazuje oko tajanstvene aktivnosti crne rupe (naše podsvjesti) u koju nemamo uvid.
Osjećaj subjektivnosti kojeg imamo u vezi sa sopstvenim mentalnim procesima (na način da su nam bliski, poznati, maltene očekivani) proističe iz naše biološke skopčanostii sa njim. Uz taj tok misli smo rasli, njegove poruke su nam se stalno motale po glavi, tako da mi dođemo više kao neki lojalni PR naše neuralne mreže, nego kao aktivni učesnik i autor sopstvenim ideja.
Da li smo mi prva ili druga ruka sopstvenih ideja i stavova, i nije toliko bitno s tehničko-praktične strane suživota svih nas. Ako je osjećaj sopstva iluzija, pa ok, još jedna iluizija (manje-)više u životu krcatom iluzijama.
Ključne implikacije su one etičke prirode.
I ovdje Heris obično u igru uvodi slučaj Čarls Vitmena, lika koji je iz čista mira jednog avgustovskog dana 1966. s tornja univerziteta u Ostinu, pobio 14 ljudi, uključujući svoju djevojku i majku, a preko 30 ranio, sve dok ga na kraju policajci nisu ubili. Kao da je slutio da nešto nije u redu sa njim, Vitmren je u oproštajnom pismu savjetovao ljekarima da istraže njegov mozak i ustanove šta je razlog njegovim zločinačkim porivima.
Ljekari su to i uradili, i u unutrašnjosti Vitmenove lobanje našli su oroman tumor koji je pritiskao amigdalu.
Čarls Vitmen jednostavno nije imao sreće. Njegovo zlo je imalo konkretan fizički uzrok.
No, šta je s ljudima čije je ponašanje determinisano teže uočljivim, ali nimalo slabijim silama.
Da li su psihopate krive za podjeljene im karte (gene), za nepostrojanja empatije, za sopstvene zločinačke misli? Ni pedofili nisu birali svoje seksualne pretenzije, jedino su imali peh što njihov izbor moralno pravno suspendovan.
Koliko od zla je stvarno banalno, a koliko ga je u apstraktnom, u idejama koje zavedu ljude?
Da Čarls Vitmen nije ubijen, da je uhapšen i da su mu ljekari izvadili tumor, a pod uslovom da je to sad opet onaj stari dobri Čarls, da li ga je trebalo kazniti (vjerovatno pogubiti po tadašnjim teksaškim zakonima)?
Koga zapravo tu kažnjavamo?