Nego,
stvarno,
ko je zapravo bio Čiča-Miča
(ako se ovo drugo "m" uopšte piše kao veliko) ?
Opako naočit lik iz detinjstva. Tajnoviti apostrof, ili znak navoda na pupku svake priče.
Nit čiča, nit sredovečan. Opuštenih, grubih šaka. Ponekad ljut. Zamišljen. Pa onako šaljivdžijski nasmejan, više očima. Nikada da je sedeo u onom osvetljenom kraju sobe. Ćutljiv. Ali koji ispade da je pričalica. Čvorugav i odeven u pravi gunj. Sedeo na drvenoj tronoški. Sećao se barem desetak svojih kolena unazad. Stamen. Nesnishodljiv prema mudrosti. Dokazano bezopasan. Ali kome se nije moglo prići. U beloj lanenoj košulji, uvek sveže opranoj. Rutinski progonitelj Baba-Roge. Uvijao ljut duvan. Pljuckao ga nečujno. Odlazio i vraćao se, a da to niko ne primeti. Voleo decu, ali nije otvoreno pokazivao. Udisao tišinu. Pravio tajnu frulu, jer nikad pred drugima nije svirao. Nije se bojao tmine s prozora.
Sa velikim crnim brkovima? Pa, barem to bi trebalo da je nešto što ne spada u dileme ;)
I, da ... - za svaku od 101 bakine priče - on joj je bio potajni sufler, nesporno.