Već dugo želim da napišem ovaj tekst, ali sada se eto ukazao i konkretan povod.
Rado pratim balkansku Jutjub scenu. Doduše, samo nekoliko jutjubera predano i rado. Recimo, Pivokosu i Slatko od Dunje („aaa-kjuut"). Ostale povremeno i bez nekog naročitog entuzijazma. Više palanački radoznalo, u pauzi između dva posla. I Baka Prase spada među onih „nekoliko". Naravno, ne pratim sve i uvek što objavi, ali često i sa pažnjom - da.
Ko ne zna, Baka Prase je pseudonim Bogdana Ilića, srpskog jutjubera, po popularnosti, u ovom trenutku - bez premca, koji je široj, ozbiljnijoj, starijoj javnosti (ili kako god hoćete da definišete populaciju koja još uvek misli da YT služi samo za puštanje pesama), postao poznat kada je na Bogojavljenje pokušao da se „javi" svojim Unucima, u Novom Sadu, što se završilo hitnom evakuacijom (Baka Praseta), nakon što su izbile tuče unutar razularene mase, padanje u nesvest i razbijanje (nekih delova) tržnog centra, gde se sve i odigravalo.
Na njegove klipove sam naletela negde pre pola godine, slučajno, sticajem okolnosti, privučena nadimkom i „dramom", koja se već uveliko odvijala, na već pomenutoj Jutjub sceni... Moj prvi utisak bio je iskrena zapitanost. Ko ovo gleda? Uz dužno poštovanje, činilo mi se da takav sadržaj može da privuče samo decu zanemarenu u razvoju. O-zbiljno vaspitno ispuštene i zapuštene klince. Međutim, broj pratilaca Bakinog kanala me je jednostavno demantovao (valjda). Oko (tadašnjih) 800.000. Osam stotina hiljada ispuštene dece?! Šokirano sam pokušavala da nađem neki smisao. O čemu se ovde radi? Znaju li roditelji uopšte šta im deca gledaju?! Surfujući dalje, skapirala sam da mu je otac, The Otac. Nenad Ilić, svešteno lice. FDU kolega, reditelj, ali i pisac. Autor čiji sam roman „Carigradski drum" sa zanimanjem pročitala, i koga godinama unazad pratim na FB-u, jer objavljuje fantastične tekstove koji mi vraćaju veru u srpsku crkvu. I kako onda sad to?! Kako je moguće da od onakvog oca nastane ovakvo dete? Šta bi sa onim da iver ne pada daleko od klade?! Bila sam u ozbiljnom šoku. Ne zato što je takva stvar nemoguća, već pre vođena sledećom mišlju... Kako neko, ko treba da bude Otac mnogima, može da nosi to ime sa velikim „O", kada ni svoje rođeno dete nije uspeo da usmeri? Da budemo načisto, nisam neka čistunica (kao da bi bilo koji kreativac to ikada i mogao biti). Ipak... Kako je, faking, bilo moguće?! Kako, bre?! Dečko, koji me je upravo gledao sa ekrana, vrištao je i bacakao se kao razmaženo, neurastenično derište, psujući, vređajući i napušavajući, rendom, koga stigne... Ou-kej... Davala sam sve od sebe u pokušaju da shvatim - šta sa ovim dečkom nije u redu? Došlo mi je, čak, u jednom trenutku, da mu napišem pismo podrške - slušaj, sine, ovaj, Bako, i ako imaš „gej išju" sam sa sobom (šale na račun „pederčina" su česte i ničim izazvane), u redu je, smanji doživljaj, nije smak sveta. Ali, nisam, naravno. Umesto toga, nastavila sam da ga „pratim", onako i onoliko koliko su mi stomak i uši dozvoljavali, postavljajući sebi stalno i iznova ista pitanja: odakle to sve dolazi? Samo iz glave? Zakasnelog puberteta? Od kuće? Iz škole? Sa ulice? Jutjuba? Samog društva?
Nije mi bilo druge, do da se naoružam strpljenjem... I verom. Da smisao ipak postoji. Makar kakav.
Vremenom, Bakin „kontent" se menjao. Zajedno sa fokusom. Drama je i dalje trajala, ali je zadobila neki drugi oblik. Pojavio se Bakin distrek „Autotjun". Za mene je to bila svojevrsna prekretnica. Iza besmislene, ružne jutjub prozivke (koja je više priličila svađi pijanih gostiju, u nekoj zadimljenoj, staničnoj kafani), provirio je tračak nečeg kreativnog. Baka je snimio spot, koji je bio dopadljiv, simpatičan, zanimljiv, pažljivo osmišljen i veoma uspešno realizovan, zabavan, sa merom sarkastičan, a Baka u njemu je bio šarmantan, smisleno bezobrazan, maštovit, duhovit, raspevan. O-ho. Evo ga NEŠTO. Evo ga razlog, zašto je Baka Institucija, i zašto njegova armija broji više od milion Unuka. Pa, da vidimo - šta je to?!
Ali, pre toga, da se vratimo na početak priče - neposredan povod za nastanak ovog teksta.
Pre neki dan, Otac Nenad Ilić, objavio je, na svom FB profilu, „odbranu" svog sina, izazvanu prozivkama u medijima, koje su se pojavile kao posledica već pomenutog haosa koji je nastao u BIG-u, gde je Baka Prase imao ugovoreno fotografisanje sa svojim fanovima. Na „mitapu" se pojavilo oko 10.000 (i slovima: deset hiljada) ljudi, tačnije - dece, što je organizatore dočekalo nespremnim (?!), baš kao i sneg naše putare. Kao i kod većine očeva, kroz tekst izbija ponos svojim sinom, i pokušaj nepristrasnosti, koja nije da ne pije vodu, ali ostaju ipak i ta neka važna moralna pitanja, koja su ovom prilikom elegantno (roditeljski) preskočena. Publika je, ispod objave, takođe imala svoju priliku za reč, što je i iskoristila. Više od pet stotina drastično podeljenih komentara, našlo se ispod pomenutog teksta. Od ekstatičnih oda obožavalaca posvećenih Baki, do nemilosrdnog valjanja u blato.
Pa, haj'mo redom... Baka Prase nije budala. Bogdan Ilić je pronicljiv mlad čovek, koji sa dvadeset dve godine ima sopstveni posao, i to ne jedan, već čak tri (javnosti poznata) - Jutjub kanal, onlajn prodavnicu Baka-Prase majci i kompjutersku igraonicu za decu. Drugim mladim ljudima ta slika uspeha imponuje, to je prirodno i za očekivati. Ali, ovo reče jedan roditelj, u komentarima, ispod Očeve FB objave - „igraonica Baka Praseta je najpovoljnija sa cenama u gradu, a Baka je uvek tako divan i strpljiv sa dečicom koja dođu". Jel'? Nekritički da ne može dalje (i Otac ima svoje fanove, rekla bih). Nije li takav svaki promućuran trgovac koji želi da zadrži klijente? Zatim, drugi argument, kojim se brani Bakin loš uticaj na decu - „Baka ima veliko srce (ne sporim), on poklanja! Baka misli na svoje Unuke". O, da, tako je. Ali istina je i da Baka to ne radi izvan očiju javnosti. Sve, ili dobar deo svojih dobrotvornih akcija, Baka fino monetizuje kroz snimanje klipova. Osim toga, realnost je i da, u većini slučajeva, poklone obezbeđuju sponzori (što da ne, veri klever, meni to skroz ok, tako se pravi posao). Recimo, verujem i da je akciju fotografisanja u BIG-u platio sponzor, tj. sam tržni centar, koji je zatim neodgovorno pristupio samoj organizaciji, sa čim Baka, dakako, nema nikakve veze. Dakle, dečko sebi radi zaista sjajan i inteligentan PR (marketing se plaća, a on nema potrebe za tim. NJEMU plaćaju da sam sebe, a usput i njih - reklamira!, a onda sve to još jednom naplati - kroz Jutjub). Uz put, Baka lagano gradi imidž Zlatnog Dečka, što mu dovodi nove sponzore i novu publiku. Sve u svemu, pametan mali, kao što već rekoh. Ili, kako bi on to rekao - IQ 200. Malo bed boj, malo master majnd, malo mala mica.
I na kraju, šta sa rečnikom koji koristi u svojim videima, a koji je užasan, ali UŽASAN! Njegov otac kaže da Baka u kući ne psuje (ako sam dobro razumela). Nikada. I da on samo govori jezikom svoje generacije. Meni je nekako teško da u to poverujem. Ne da ne verujem Prabaki Prasetu, samo mislim da je roditeljski naivan. Osim toga, ima i drugih, i drugačijih primera. Ne moramo da napuštamo Jutjub scenu. Marija Žeželj, na primer. Devojka fantastično vodi svoju karijeru, koja je sada već daleko prevazišla granice - i Jutjuba, i Srbije, i kontinenta... bez i jedne jedine izgovorene ružne reči ili drame. Ili, Muđa. Taj dečko ima više od tih famoznih, Bakinih milion sabskrajbera, i za taj broj mu nije bilo potrebno seksističko komentarisanje žena (da ne kažem dupeta), vređanje i javno izvrgavanje ruglu onih koji su „prvi počeli" (što je, u ovom slučaju diskutabilno, jer ne računa se ko je prvi počeo Jutjub dramu, već ko je više UĆARIO od „drame", što u neku ruku i jeste njena poenta; ne pravda, ili zaštita ličnog integriteta, kako bi se lako mogle zameniti teze, a lakoveran posmatrač dao zavesti). Dakle, može i drugačije.
Ukratko. Lično, navijam za Baku. Meni je on, bez obzira na sve, beskrajno duhovit, inteligentan, harizmatičan, snalažljiv i iz njega zrače mladost, entuzijazam, životna snaga, radost (i, da, slažem se sa njegovim ocem, mislim da tu dobrim delom leži tajna njegovog uspeha). Poštujem novčanu spretnost sa kojom je rođen, i cenim jako uložen napor, trud, sistematičnost, kreativnost i istrajnost u podizanju milionskog auditorijuma. Način na koji je upakovao i koristi svoj brend. Bez ikakve sumnje, dečko je rođen da namiriše i obrne lovu, u najboljem smislu te reči. I ok. Rekla bih, Bog sve to lepo uredi. Kao u onom vicu. „Kako su ti deca?" „Dobro su. Jedan je završio za učitelja, ćerka mi je vaspitačica, a najmlađi sin je lopov." „Toliko divne dece, a lopova držiš u kući?" „Pa, on nas izdržava - ostali su nezaposleni". U porodici gde materijalno nije u fokusu, mora da se rodi i taj jedan, koji povuče na nekog strica zanatliju, ujaka trgovca, pradedu švercera, koji ostatku porodice omogući da izuče škole i u smutnim vremenima - prežive. Volim njegove klipove koje snima sa ćaletom i kevom, jer se tu vidi sva ta bezrezervna podrška i čistota ljubavi iz koje dolazi. Iz kakve bi sva deca trebala da dolaze.
Ali. Sa te druge strane „ekrana" da se naslutiti i još uvek emocionalno nezreo, drag, ali i „nebaždaren", osetljiv, srčan, drčan i pomalo divlji dečak mekog srca (ko ga prati, zna zašto ovo kažem, a ne odnosi se na Bakin dobrotvorni rad), za koga nisam baš sigurna da može sam, na pravi način, da se iznese sa svim posledicama svoje brzonarastajuće slave. Ja mu od srca želim da u tome uspe. Da u skorije vreme upiše faks - muzičku produkciju, filmsku režiju... bilo šta što će da podupre brušenje tog talenta koji u sebi neosporno nosi. U suprotnom, fenomen će ostati samo to - fenomen. Jednokratna fascinacija koja može doneti novce, tačnije - mnogo novaca, ali ne i karijeru. Dugu snažnu liniju, koju vredi pratiti. Jer za karijeru je ipak potrebno mnogo više od obične želje da se uspe, praktične inteligencije i sirove nadarenosti. Makar imala i snagu vulkana, koji u ovom trenutku izgleda nezaustavljivo.